21 priča o sreći
Bibliofilsko izdanje koje pričama odgovara na Badiouove filozofske teze
Srđan Sandić
Naša ocjena:
Zagrebački Kulturtreger koji djeluje u Booksi u Martićevoj i Multimedijalni institut iz Preradovićeve ulice objavili su knjigu uglednog srpsko-kanadskog pisca i čestog zagrebačkog gosta Davida Albaharija “21 priča o sreći”. Bibliofilsko je to izdanje objavljeno u biblioteci Prijatelji koju su prije dvije godine pokrenuli Booksa i MaMa te u njoj objavili, između ostalog, knjige Dubravke Ugrešić (“Karaoke kultura”), Alaina Badioua (“Metafizika stvarne sreće”) te Catherine Malabou (“Ontologija nezgode”).
Pisati o sreći u startu djeluje kao izlišan pothvat. Ona kao da ne pripada riječima, ona kao da uvijek par excellence pripada tijelu. Sreću kao da stavljanje u riječi omeđuje, kao da ju riječi zlostavljaju i ignoriraju. Izgleda da je različiti diskursi samo različito zlorabe dok ipak kao tema ne padne u ruke velikog autora. A veliki autor zna s čim ima posla: a to je udica koju ne možeš odbiti, udica je to koja na sebi nudi crv “vječnog smisla” koji titra u vječnim vremenima besmisla, udica je to koja kao da je zadnja luka u koju ti kao pisac (a pisac pak kao brod) ipak nećeš pristati. Znaš to, ali pokušavaš. Ipak, i zauvijek, jer zauvijek. A što drugo?
“Arthur Rimbaud piše: ‘Istinski je život odsutan.’ Sve što ovdje pokušavam ustvrditi može se sažeti ovako: na vama je da odlučite da je istinski život prisutan. Odaberite novu sreću i platite cijenu za to”, tako piše Badiou u svojoj “Metafizici stvarne sreće” koja je u vrlo konkretnoj relaciji s knjigom koju ovdje želim predstaviti/preporučiti. Namjerno sam istaknuo ovaj citat, jer su i ove priče u svojoj prisutnosti istinski odsutne. Tome nije tako samo zbog neuhvatljivosti teme koja nam se imputirala u naslovu, već upravo zbog “prirode” ideje sreće, i života koji nas uvijek čeka, koji je uvijek negdje drugdje, s kojim nikada nismo “tu” (unatoč svim naporima masovnih medija i alatke im – popularne psihologije, odnosno praktične i nepraktične vjere).
Naime, Albaharijevi kratki zapisi mogu se čitati kao reakcije na Badiouove filozofske teze, ali i kao izrazi/izvedbe/opaske na njihove teme te kao samostalne priče o likovima – studentima i studenticama, piscima i spisateljicama, majkama i očevima, momcima i djevojkama, učiteljima i učiteljicama – koji na nebrojene (a uvijek singularne!) načine pokušavaju dokučiti što je uopće sreća ne bi li se mogli baciti na “potragu” za njom. Pripovjedač je filozof/filozofkinja, ali i “naš pisac” koji izdaleka, izširoka uviđa.
Uz knjigu dolazi i ‘mapa’ (kao paratekst poster) u kojoj se nalaze Badiouove teze o sreći i pogovor Pričaj mi o sreći srpskog matematičara, književnika Vladimira Tasića – koji je također uobličen u formi 21 komentara. Flash fiction je žanr kojim bi bilo najbolje odrediti/limitirati ovu zbirku. Karakterizira ga kratkoća, brzina, jasnoća, ali i sižeičnost. U isto vrijeme: prepričljivost i neprepričljivost. Ona, za one koji očekuju recepte sreće, destilirana iskustva iste, bojim se – nije. U najboljoj maniri fragmenta koji uspjeva izraziti/oformiti određenu dozu koherentnosti ova zbirka ukazuje na aporije, skrivena središta, neotkrivene niše teme/ideje sreće.
Badiouove tvrdnje kao što su “Sreća je uvijek uživanje u nemogućem”, “Svaka realna sreća je vjernost”, “Svaka sreća je konačno uživanje u beskonačnom” ili pak “Sreća je nepogrešivi znak svakog pristupa istinama”, Albahariju su tek “argument”, “light motiv” za minuciozno ironiziranje stereotipa o neprohodnim filozofičnim tekstovima i takozvanim životnim pitanjima, visokoj književnosti i vječnim odgovorima koje za filozofiju spremni elitistički pisci pokušavaju prodati svojim vjernim čitateljima pretvorenim u poslušne i nužno, duboko ignorantne sljedbenike.
Ukratko, a ispočetka: prvo je Alain Badiou napisao knjigu “Metafizika realne sreće” i u njoj ponudio 21 tezu o sreći, potom je David Albahari za svaku njegovu tezu napisao po jednu kratku priču, zatim je Vladimir Tasić napisao kratke bilješke, fusnote, za oba teksta, potom ju je umjetnička grupa “Škart” oblikovala te smo, uz škartovski uređenu knjižicu Albaharijevih kratkih priča, dobili na posebnom papiru i Badiouove teze i Tasićeve fusnote. Ovi se tekstovi, dakle, čitaju tako što prostrete papir koji “igra” mapu na kojem se nalaze teze oblikovane krupnim slovima, potom pročitate tezu – recimo petnaestu “Sva realna sreća je vjernost” – potom skočite na petnaestu Albaharijevu priču, a zatim nazad na Tasićevu fusnotu 15a i 15b. Možete se i drugačije razigrati. Samo vam se mora dati htjeti čitati (dakle: igrati).
Podijeli na Facebook
