“Prljavo” podrijetlo, luda, ali privržena majka koja ipak miriše, za razliku od oca koji ne miriše, očev alkoholizam, siromaštvo, prerana smrt brata, glad, nasilje, selo, vulgarnost sela, smrad sela, san o nečemu što nikada neće doći jer toga uvijek ima negdje drugdje, a ponajmanje ovdje, gdje si sada, ukopan kakav jesi već određen, ne svojim pogledom i mjerilima, no tuđim: kao Mađar, kao Židov, kao Hrvat, kao Srbin, kao žena, kao dijete, kao gay, kao heteroseksualni bijeli muškarac – možemo slobodno čitati. Ni njima nije lako. Ukratko, to su okosnice jednog od, sigurno, najbolnijih romana koje sam imao prilike čitati zadnjih par godina – “Nevoljnici – Zar je Mesija već otišao?” Szilárda Borbélyja.

Pripovjedačeva (ili autorova?) majka govori: “Jer je za njih Židov svatko tko ne umre tamo gdje se rodio. Ili onaj koji će otići od njih jer na njemu osjete da je drukčiji. Onaj koji nije kao oni, na njemu oni nanjuše miris stranca. Podnose samo svoju felu. A onaj koji od njih ode je za njih izdajnik. Kao i onaj koji je drukčiji. Pa i onaj koji želi biti nešto drugo. Za njih je Židov svatko tko koristi svoju pamet. I koji je pametniji od njih, e i taj im je Židov.”

“Ja” je dominantan rakurs. “Ja” koje se gradi, uspostavlja, biva starmalo, mučeno, “ja”koje se želi ubiti nam govori. A taj glas nije pomirljiv, taj glas koji sebe traži - trči, ne bi li spasio suicidalnu (bolesno narcisoidnu) majku koja je željela nešto drugo od života, ali to nije dobila. Njega i otac tuče, a susjedi smatraju prljavim Židovom i zezaju jer nosi žensku odjeću koju mora nositi jer ju je naslijedio od sestre.

Razvoj seoskog (malograđanskog) fašizma koji se jednako brzo i “kvalitetno” razvijao kao i u urbanim sredinama minuciozno je “rastavljen” (razložen) u izjednačavanju slabih i bilo kakvih Drugih kao Židova. Patologija sirotih, dobrih ljudi uhvaćena je i u ovoj slici: “Jer svi su oni židovsku imovinu doživljavali kao nešto što je njihovo, već i stoga što im se godinama tumačilo da to što imaju, Židovi su otimali od njih. Od Mađara. I zato se je sad moraju domoći. Vratiti je sebi i dati onima kojima ona po pravdi pripada.”

Pripovjedač koji negdje ima šest godina, a negdje deset – svoju nemoć pokazuje i kroz brojeve (3, 5, 7, 11, 13, 17, 19, 23, 29, 31, 37, 41, 43, 47, 53, 59, 61, 67, 71, 73, 79, 83, 89, 97, 101) koji nisu djeljivi bez ostatka. Brojevi dođu kao objašnjenje, nakon posljedice. Kaže “takva je i samoća među nama. Ne može je se razbiti na manje dijelove. Nego je se tegli onako cijelu.”

Naš protagonist nerijetko zamišlja da je umro jer je bol neizdrživa, a nekada zamišlja i da je majka umrla, a nekada i da je otac mrtav – tada mu je to pak slika sreće. Nasilje dolazi i od sestre koja torpedira svojom “starošću” i varanjem. Lik Máli je primjer hodajuće (ne)sreće, inteligencije, i straha, autodestrukcije.

Teoretičarka Catherine Malabou smatra da je kraj ljubavi uvijek brutalan. No u slučaju roditelja je, tvrdi - to izvjesno, to se uvijek događa odjedanput, kao smrt. Odvajamo se od njih prije smrti, i stvarna smrt samo potvrđuje smrt u duši. Taj rastanak nije ništa manje bolan. On stvara unutrašnju prazninu i hladnoću: užasno je reći zbogom prije kraja, konačno se i zauvijek oprostiti premda još ništa nije konačno.

Naš mali protagonist je u iščekivanju svoje i majčine smrti, majčine i svoje, njihove, sestrine, očeve, u iščekivanju istrebljenja. U slijedu toga umire jedino mlađi brat koji nije ni progovorio, a o kojemu se shodno ne može govoriti nakon što je umro. Majka je odbila Máli da se skrbi o njoj. Dječak je morao ubiti piliće, brzo im presjeći vrat da ni ne osjete. A proglas i potjera ostali su permanentni: “Židov je za njih onaj kojega nema nigdje. Židov je onaj koji spekulira. Kome nije dobro onako kako jest… Onaj koji uvijek želi nešto drugo… Židov je ono što se ne da razumjeti. Da je Židov isto što i grižnja savjesti, no Židov je osjećaj krivnje koji se dade ublažiti jedino prijezirom… Onaj čija se pomoć prihvaća, ali mu se ne oprašta što je pomogao.”

Autor Szilárd Borbély rekao je u jednom intervju, što me je na trenutak nagnalo da pomislim kako se ipak radi o autobiografiji: “Svako djetinjstvo uključuje traumu, napokon - rođenje je trauma. Postoji samo razlika u razinama iste i reakcijama na istu. Psihoterapeut András Feldmár tvrdi da depresija proizlazi iz potiskivanja i nedostatka izražavanja. Raskol između pojedinca i okoline dovodi do depresije koja se može izliječiti ako smo u stanju rekonstruirati našu osobnost na drugoj razini i pronaći novi odnos prema vanjskom svijetu. Morao sam to učiniti više puta u svom životu. To je izuzetno težak proces, ali to je jedan od najboljih načina prorade tog sukoba. Moja reakcija je bila depresija kroz više manje cijelo djetinjstvo, i čak iako to može zvučati paradoksalno - to mi je pomoglo. Tada to stanje nitko nije shvaćao, naravno, odrasli oko mene su bili sretni da je dijete mirno. (...) Ukratko, depresija mi je pomogla. No, proces ozdravljenja nikad ne može biti konačno završen.”

19. veljače 2014. autor je počinio samoubojstvo.

Na 257. stranici je napisao anamnezu tog puta, i majčinog, i njegova – čini mi se: “Ono između je jako loše. Kao prorupljene gumene čizme u ledenoj vodi. Ili gladovanje od kojega ne možeš zaspati jer ti toliko kruli u želudcu. Uzalud izgovaraš molitvu za molitvom. Jer i tad čovjek ima osjećaj da tome neće nikad biti kraja. Da nikad neće svanuti jutro. A do jutra se ne smije jesti. I tada ti se sve čini tako beskrajno dugim. Osobito ako si još dijete. Nejač strepi od svega jer je nemoćna i izložena.”

Stanje “nejači” je nemjerljivo i rok trajanja može biti cijeli život. Trebamo paziti da ne ostanemo u tom stanju. A teško je, nekada, zar ne?

Bolan roman o patološkom odnosu majke i sina, i Židovima koji su vječni drugi