Nedžada Ibrahimovića upoznala sam (virtualno) nakon što mi se javio porukom, otprilike: "Aha, ti si ona koja mi je izbila 100.000 kuna iz džepa". Nasmijala me poruka, a tih me dana ionako nije bilo teško nasmijati, pa sam počela korespondenciju s drugoplasiranim VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman 2011. A onda su krenule peripetije - te knjiga zapinje na izdavanju, te na rukopisu se još radi, te autor živi u Bosni, dislociran... Niz "muka po spisateljima", onih koji nisu krojeni da budu menadžeri pa čak ni vlastitih književnih uradaka. A Nedžad Ibrahimović, čini mi se, više je "umjetnička vrsta".

Nakon otprilike godinu i pol, stiže vijest - knjiga je izišla, ne onako kako se isprva činilo, ali svaki put, pa i onaj alternativni, dobar je ako dovodi do cilja. Štoviše, prijatelji kakvi jesmo, autor će mi, ne budi lijen, na kućnu adresu poslati svoja "Inkapsulirana tijela" pa neka mu se javim kad pročitam...

Još je onomad peteročlani žiri koji mi je promijenio život, nagradu popratio riječima "pobjednik u fotofinišu", "sitne razlike", "najpitkiji rukopis" jer, kako su dodali, drugoplasirani je nekakav spoj romana i esejistike, a to bi moglo imati goru prođu kod publike. Kako živimo u svijetu u kojem je "komercijalno" negativan pojam, a mainstream najgora kletva (i svi bi rado bili što pametniji), bojala sam se da bi "Inkapsulirana tijela" mogla biti veliko štivo velikih misli, a takva me literatura, priznajem, nerijetko ugnjavi, do te mjere da odustanem od čitanja. Tom dojmu nije pomogao ni naslov na koji mi je reakcija bila otprilike: WTF?! (Nedžade, oprosti!) No, s druge strane, s Ibrahimovićem sam već razmijenila nekoliko poruka, nije me umarao ni "bitkom" ni "bićem" (a kamoli "bićevitošću") niti je zaglibio u kakav Weltschmerz, dapače - duhovit je i sve kod njega ide nekako "laganini"... Toliko da se iskreno radujem knjizi koja mi (kakvog li uzbuđenja!) iz inozemstva stiže u poštanski sandučić.

A onda - spektakl!

Inkapsulirana tijela dobivaju oblik: finom epizodom koja argumentira naslov, suptilno, osjećajno, ali s distance, evocirajući neku ratnu tugu koja se ne zaboravlja, iako blijedi... Roman nas, poput ping-pong loptice, baca iz stanja u stanje, iz jednog vremena u neko drugo, izazivajući sućut pa prezir prema likovima koje autor prikazuje bez cenzure. A znamo da bi ih rado cenzurirao jer su njegovi, intimni, upamćeni, makar sebi, Nedžadu Ibrahimoviću, umjesto uloge pripovjedača, daje drugu, sporednu, otvarajući jednu od glavnih dvojbi u romanu – onu koja se tiče identiteta i remeti stabilnost fokalizacije.

U doba studija književnosti overdozirala sam se autorima srpske i makedonske književnosti, zaljubila se bespogovorno u Danila Kiša, a Slavka Janevskog sačuvala kao tihu patnju, ne opraštajući samoj sebi što zaboravljam Pavićev "Predeo slikan čajem" ili "Hazarski rečnik". Nešto u ovom, Ibrahimovićevu romanu, vrlo podsjeća na navedene autore. Profesor makedonske književnosti objasnio mi je da razlika između "istočnih" susjeda i nas Hrvata leži u religiji - njihovoj, nacionalnoj, sklonoj praznovjerjima, i našoj (centralističkoj, rimskoj) koja se takvih vjerovanja grozi. Nisam sigurna kojoj religiji (a mislim da nijednoj) pripada Nedžad Ibrahimović, ali diskurs vjerovanja sigurno se očešao i o njega. Gdje bi drugo, ako ne u Bosni, mogao oživjeti takav (književni) djed koji baku, potpuno isključenu iz ovozemaljskog svijeta, ali sretnu, nosi u pletenom sapetu na leđima gdje god se makne, i gdje se piša kroz kameni kolut da bi se uspostavila kontrola nad mjehurom?! No, Ibrahimovićevim likovima to je savršeno normalna pojava. Pa tako osjećajni djed, markezovska obitelj u kojoj su tetke vršnjakinje nećacima, uplašeni brat ili majka koja je uvijek lutala, nošena nekim nekontroliranim porivom, čine zaseban svijet prilično izdvojen iz onog modernog, intelektualnog, promišljenog u kojem se uspjesi broje prema broju žena, ostvarenim ambicijama, karijeri... bez prave vjere u sretan kraj.

Nakon što nas temeljito upozna s epizodama odrastanja, dade nam uvid i u unutarnji svijet dvojice braće koja se snalaze improvizacijom (kao što se snalaze i dječaci u Fellinijevu "Amarcordu"), Ibrahimović će skočiti u svijet moderne, akademske zajednice koja, iako štuje intelekt i promišlja o "višim stvarima", ipak otkida na mladost , muško-ženske borbe moći, bodujući vlastite uspjehe takve vrste, pa se koprca među plahtama i gubi konce s prošlošću. A onda se ponovno vratiti na djetinjstvo, dovitljivim meta-rješenjem, ispisivanjem ("rukopisom") prve stranice romana, kao da čitatelju poručuje: "Do kraja nećeš znati što je zbilja, a što sam samo izmislio da se poigram." A u ponovno vraćenom djetinjstvu, kao u dalekoj budućnosti, dječake koji tek odrastaju dočekuje avantura života...

Ibrahimović se poigrao fabulama, iskoristivši svoje akademsko znanje o strukturi, ali to je učinio nenametljivo... Onako usput, "kako mu dođe", stilom koji ostavlja cijelu lepezu dojmova, ali nijedan nije gnjavež. U tom je smislu roman vrlo dotjeran, mjestimično i (pre)dotjeran, pa značenje dokraja ostaje poznato jedino autoru, a čitatelju je ostavljeno da uživa u prizorima koji su vrlo filmični, topli i osjećajni (čak i kad likovi to možda nisu).. I iako bi se na prvi pogled moglo reći da autori opisuju djetinjstvo da bi publici pružili kontekst za razumijevanje, sve sam uvjerenija da prava snaga leži upravo u vlastitom kopanju po prošlosti, te da je sadašnji dio nužno zlo od kojeg se ne može pobjeći. U ovom slučaju dovoljno je reći Danilo Kiš; ako volite tog pisca koji nije volio osjećaj pripadnosti i koji je težio čistoj emociji.

Ipak, nemojte Kiša tražiti u "Inkapsuliranim tijelima", jedino ćete ga tako možda i ugledati negdje, perifernim vidom.

Bosanskohercegovački autor čije pisanje podsjeća na ono Danila Kiša, Slavka Janevskog i Milorada Pavića