Nadeždi je kestenjasta kosa ujutro razbarušena, kad je gladna, a ničega nema za jelo, postane nemirna. Nokte lakira u crveno, kao da se natječe sa Cézanneom i planinom Sainte-Victoire, svaki novi film gleda u drugom kinu, osjeća prezir prema ljudima koji skupljaju nekakve bodove kako bi nešto dobili povoljnije od ostalih, potrebni su joj veliki prostori, brzo joj postane tijesno s jednim čovjekom, ne može odoljeti skupoj odjeći, silno je trebala haljine da bi osjetila vlastitu kožu, kao dijete je patila jer su ostali imali i majku i haljine, morili su je snovi o krađi i brige da nikada neće imati crvene sandale kao svi drugi. Jednom ih je, doduše, imala, ali ih je otac isjekao sjekirom da je kazni. Otac je volio sjekire.

Nadeždu, ovakvu Nadeždu - kojoj to, uostalom, i nije pravo ime - Ilja nikada neće upoznati. Jer, Nadežda je ljubavnica, jedna od onih žena koje imaju pravo samo na ukradene trenutke omotane lažima i koje toliko žeđaju za istinskom bliskošću sa svojim ljubavnicima da su ekstatične, i najbolje, za vrijeme susreta i potpuno očajne, i izgubljene, kad se "njihovi" muškarci iskradu iz kreveta i vrate doma.

Kakav je Ilja? Ilja je od onih ljudi koji puno govore, a malo toga rade. Vidi se to po rečenicama koje je jednom rekao, rečenicama poput "Obziran sam prema ljudima", "Potrudim se da oni koje volim ostanu u mom životu, svejedno kako." Ništa od toga nije ispunio, jednostavno te otrovao poput štakora, piše Nadežda, medicinski hladno uspostavljajući dijagnozu ličnosti. Ilja nije bio muškarac, bio je još dječak kad su se upoznali, kao što je i Nadežda prije negoli je srela Ilju bila djevojčica koja je upravo s njim postala žena. Ilja je znao i da ga Nadežda nikad neće moći voljeti onako kako njega treba voljeti. Ilja bi volio da Nadežda nekad šuti, svakako da ne plače, a osobito da ne razotkriva ono što on skriva.

Ilja svagdje ima po jednu ljubavnicu. Nadeždu je, rekao joj je, volio. Oboje su pisci. Pokazalo se da Nadeždu nije volio - dovoljno. Ako ju je uopće volio.

Ilju u "Baladi o zvjezdanom moru" Marice Bodrožić (1973) nikad nećemo upoznati u prvom licu - on nam se ne obraća, isključivo zato što je ovo Nadeždina priča, a Ilja je i tema, i perspektiva, i atmosfera, i kontekst, i zaplet, i rasplet. Baš sve se vrti oko njega, toliko da jedan dječak - da, postoji i dječak za kojeg Ilja nikad neće saznati - potpuno pada u drugi plan. Spominje se tek mjestimično, kao podsjetnik na Iljine oči i izraz lica.

Nadeždu, za razliku od Ilje, upoznajemo već u prvoj sceni, dok u Berlinu ulazi u vlak za Amsterdam, u čizmama s najvišom potpeticom koje je uspjela naći. Nadežda je prvi put u životu doista zaljubljena, u muškarca koji je oženjen i ne planira ostaviti svoju ženu, jer ona nije samo supruga, "ona je moj život", kaže joj. Nadežda je naš jedini izvor informacija o Ilji: ne znamo ni je li on doista toliko izniman da zaslužuje njezinu ljubav, niti toliko slab i manipulativan što ona stidljivo, štedeći ga, a opet brutalno razotkriva kako roman odmiče.

"Balada o zvjezdanom moru" je površinski "sve o Ilji"; podugačak ispovjedni tekst, poetično-fragmentaran. Postoje tu poglavlja, ali zapravo nema fabule, niti narativa u klasičnom smislu. Da je Marica Bodrožić netko drugi, a ne Marica Bodrožić, bilo bi ovo možda smrtno dosadno štivo, nesvakidašnja jadikovka jedne u osnovi inteligentne, šarmantne žene koja se zaljubila u slabića i budalu. No, Marica Bodrožić spisateljica je izvanserijskog talenta i vještine, pa čak i kad čitatelju, negdje oko 150. stranice ovog romana, postane više dosta Ilje i njegovih laži i manipulacija, svejedno ostaje uz Nadeždu, do kraja, još stotinu stranica. Ako vam bude išlo teže, isplati se, izdržite; jer ovo ipak nije tipična ljubavna priča, nego raskošna, referencama nabijena literarna gozba - perfektni esej o djetinjstvu i gubitku, o ljepoti kolovoških dana koji ljudima daju snagu da prežive rat i smrt, o izbjeglištvu, o gradovima u kojima smo rođeni i gradovima koji nam pokušavaju zamijeniti dom, o identitetu koji se mijenja ovisno o tome na kojem se jeziku govori i piše, o okrutnom ocu i slijepo poslušnoj majci, o pisanju kao spasu i strasti, o gledanju koje je nužno da bi se upoznao život, a ponajviše o ljubavi - njezinim krivim i pravim oblicima i promjenama koje nam donosi.

Stil Marice Bodrožić, njemačke književne zvijezde hrvatskog podrijetla (rođena je u Svibu u Dalmaciji, odrasla u Hercegovini i Dalmaciji, a u dobi od 10 godina preselila se u Njemačku, gdje su joj roditelji živjeli od kraja 60-ih), jasno otkriva da je (i) pjesnikinja. U trenucima gdje se ne bavi filozofskim ili romantičnim, kroz roman će vas nositi poetičnošću i ne jednom posegnut ćete za olovkom da zapišete neki citat. Žao mi je zapravo što ne znam njemački jezik jer me silno zanima kako taj stilski perfekcionizam zvuči na Maričinom "drugom materinjem jeziku", leksiku kojeg tradicionalno smatramo tvrdim i hladnim - usprkos Goetheu i Schilleru. Ovako mogu samo reći da slutim kako je prevoditeljica Anda Bukvić obavila sjajan posao.

Marica Bodrožić, recimo i to - jer s trećom prevedenom knjigom na hrvatski polako postaje i naše kulturno "dobro" - školovala se za knjižara te studirala kulturnu antropologiju i slavistiku. Osim što piše romane i pjesme, piše i eseje i priče, radi kao književna prevoditeljica, poučava kreativno pisanje i snimila je dokumentarni film. Napisala je esejističke tekstove za radio i tisak o Danilu Kišu, Marini Cvetajevoj, Dubravki Ugrešić, Anne Sexton, Nazimu Hikmetu i mnogim drugima. Te njezine široko rasijane interese naći ćete i u "Baladi o zvjezdanom moru", kao što je i nakon pročitane "Balade" jasno zašto je dobitnica brojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrada Heimito von Doderer 2002., nagrada zaklade Robert Bosch 2004., nagrada za književnost Umjetničke akademije u Berlinu 2007., nagrada Initiativpreis Deutsche Sprache 2008. za doprinos njemačkom jeziku, književna nagrada Lihtenštajna za poeziju 2011., nagrada LiteraTour Nord 2013. i Nagrada Europske unije za književnost 2013. za roman "Kirschholz und alte Gefühle" (2012), "poetsko djelo koje detaljno istražuje sjećanja i uspomene".

"Balada o zvjezdanom moru" - koja je dobila ime po Iljinom omiljenom svesku stripa Corto Maltese, "Balada o slanom moru", ali i po "širokom zvjezdanom moru" kojeg je Nadežda, po struci fizičarka, vidjela u očima umirućeg čovjeka, zazivajući odsjaj kozmosa - jedna je od onih knjiga koje otvaraju čitatelja, kako to Nadežda pronicljivo zamjećuje na početku romana. Vjerujem da dobro znate koje su to knjige - one na koje konačno i s olakšanjem "nabasate" nakon što danima, ili tjednima, prebirete po polici knjižnice u potrazi za štivom koje će vam baš sjesti, s rečenicama koje rezoniraju unutar vas, s temom koja vam je poznata ili bliska, s porukom ili idejom koja vam otkriva nešto novo o svijetu.

Nadežda je, u tom kontekstu - knjige koja otvara - pripovjedačica koja je primarno usmjerena na unutarnje. Baš kad pomislimo kako joj je Ilja uništio život i kako ništa nije čula od pametnih savjeta svoje najbolje prijateljice Arjete, dolazimo do odlomka koji, vjerujem, najbolje sažima sve tragične ljubavi ovoga svijeta i boli i patnji konačno daje smisao. "Pamćenje je nalik odavno zaključanoj kući. U njoj ima nepoznatih soba, ključeva koji još nikad nisu bili upotrijebljeni. Očigledno je Ilja bio prvi čovjek koji je posjedovao ključ prašnjavih soba u arhivu moga sjećanja. Dao mi ga je, dao mi je ključ, a da možda ni sam nije znao da je to učinio. Ilja me nije iskoristio niti pokrao. I mogao je sa mnom činiti što je htio, kod njega je bio ključ. Bilo mi je draže da ga jednom da meni. I to je značilo da mora nestati iz moga života. Drukčije nije išlo. Morala sam naučiti izbjeći usud."

Briljantan esejistički roman o nesretnoj ljubavi koja truje kao što se ubija štakora