Najbolja je žena ona, rekao je Prorok, koja je ugodna oku i koja čini ono što joj se kaže. Roman prvijenac američke spisateljice Zoë Ferraris (39) govori, međutim, o ženama koje ne čine ono što im se kaže. U središtu „Potrage za Nouf“ je priča o šesnaestogodišnjoj djevojci iz bogate obitelji Shrawi koja nestaje uoči svojeg vjenčanja. Obitelj će angažirati siromašnog pustinjskog vodiča, Palestinca Nayira, da ju pronađe. No, nakon nekoliko dana, u pustinji pronalaze njezin leš. Je li Nouf pobjegla? Je li se uplašila vjenčanja? Je li umrla nesretnim slučajem ili je ubijena?

Pripovjedač Nayir, zbog prijateljstva s obitelji Shrawi, osjeća obavezu otkriti što se dogodilo, no ubrzo će se sve zakomplicirati – najprije, Nouf je u pustinju, gdje je njeno tijelo pronađeno, „pobjegla“ s devom, a uzrok smrti je utapljanje. Ako ju je uhvatila oluja, koja pustinjske kanale učas pretvori u poludjele bujice, zašto ju deva nije spasila? Jer deve, naime, suprotno uvriježenoj predrasudi, znaju plivati... Drugo što ga muči jest otkriće da je Nouf u trenutku smrti bila trudna. I treće, dobiva neočekivanog pomagača u istrazi, u obliku laboratorijske tehničarke Katye. Koja je, sasvim očito, žena.

Katya Hijazi zapravo ima doktorat iz molekularne biologije i mnogo je više forenzičarka, nego laboratorijska tehničarka. Pored toga, Katya ima 28 godina, još nije udana i druga je žena u ovoj knjizi koja se ponaša suprotno Prorokovim preporukama. Premda je Prorok imao pravo u vezi toga kakva treba biti žena, Nayir otkriva da je moguće da žena ne bude poslušna, a svejedno ostane kreposna.

O tome što muslimanke smiju, a što ne smiju, autorica romana svjedočila je iz prve ruke: nekoliko je godina bila udana za, doduše prosvijećenog beduina iz Saudijske Arabije, a godinu dana mladi je par i živio u Jeddi. Rastali su se ubrzo po povratku u Ameriku. Zoë i njezina, danas 17-godišnja kći i dalje žive na Zapadu; suprug i otac se vratio u Saudijsku Arabiju gdje mu je majka u međuvremenu našla tri nove žene. Zoë i on ostali su u dobrim odnosima i često se čuju, a on se često žali kako je život s tri žene prilično nemoguć.

Iz tog, jednogodišnjeg života u Jeddi, Ferraris je konstruirala okosnicu svojeg romana. Iako se roman bez ikakvih problema može čitati isključivo kao klasičan krimić – i po tome je zaista prvoklasno štivo - teško je, ako ne i nemoguće zanemariti kontekst u kojem Ferrais sve to stilski briljantno ispisuje (i na čemu sigurno treba zahvaliti i hrvatskoj prevoditeljici Duški Gerić Koren). Nayir je tradicionalni musliman koji golo žensko tijelo prvi put vidi u mrtvačnici i onesvijesti se. Kada ugleda Katyino lice, pocrveni. Prilično je uznemiren time što ona govori i kad joj se nitko direktno ne obraća. Pored toga, Katya radi, pa Nayir, razmišljajući o njezinom zaručniku, zaključi sljedeće: „Sigurno je iskreno voli, kada podnosi da radi.“

Katya, s druge strane, ne smije sama izaći na ulicu, a kamoli otići na posao, bez muške pratnje. Iako je sama izabrala budućeg supruga, na jednom mjestu u romanu kontemplira, s puno manje oduševljenja, kako ona beskrajno nebesko prostranstvo smije promatrati samo s krova svoje kuće ili kroz uzak prorez tek malo spuštenog automobilskog prozora – za razliku od muškaraca koji slobodno podižu oči prema nebu. Paradoks je i da je sve ono, što je Katya naučila o svemiru na kolegiju astronomije koji je slušala na fakultetu, na neki način povezano s izračunavanjem vremena za molitvu. „Da bi mogao izračunati vrijeme molitve, moraš znati sve o zemljopisnim širinama, otklonu sunca, azimutima, prividnom sunčevom vremenu i vremenskim jednadžbama. Vojske muškaraca cijeli su život proučavale nebo samo da bi izračunale i predvidjele točan trenutak osvita i točan broj minuta i sekundi koje će proći između zore i izlaska sunca, jer se sabah namaz moli baš u tim minutama“, razmišlja jedno jutro dok odlazi na posao. U profesionalnoj pratnji muškarca, naravno, koji ju štiti od zlih ljudi i vjerske policije.

Susret Nayira i Katye sudar je dvaju svjetova koji se u muslimanskim zemljama zapravo nikad ne susreću, osim u braku. Čitanje „Potrage za Nouf“ neminovno je također sudar dvaju svjetova – onoga u kojem živimo mi, ne toliko kršćani, koliko zapadnjaci, i onoga u kojem žive oni, samo muslimani. Na jednom mjestu u romanu, Nayirovi ljudi, dok tragaju za Nouf, razvijaju različite teorije o tome zašto je djevojka pobjegla i sve se izglednijim čini da ju je zaveo neki slatkorječivi Amerikanac (ne bez razloga, u muslimanskom svijetu danas simbol zastranjenja, pa i zla). Mladići, tako, nabrajaju sve što je taj muškarac mogao reći i obećati kako bi zaveo djevojku poput Nouf: „U Americi možeš ići u kupovinu kada god želiš“, ili „U Americi možeš imati svoj auto!“. Ali Nayiru se u misli najviše urezala rečenica: „U Americi muškarac ne može imati dvije žene.“

Istina će se, međutim, pokazati sasvim drukčijom. Osim što je „Potraga za Nouf“ prvoklasan krimić i uvodno štivo za upoznavanje s muslimanskom, odnosno arapskom kulturom, roman Zoë Ferraris možda najviše govori o ljudskoj potrebi za slobodom i pravu na tu slobodu.

U romanu ćemo, tako, doznati što je misyar - lažna dozvola za brak s praznim rubrikama za imena mladenke i mladoženje. Ta bi dozvola štitila hedonistički par u slučaju da ih vjerska policija zatekne u delikatnoj situaciji. Zakon u arapskim zemljama nije baš blagonaklon prema nevjenčanim ljubavnicima. Za seks izvan braka kazna je – čak i ako muškarca zateknu s neudanom ženom – uhićenje, optužba za prostituciju i javni nemoral, suđenje bez odvjetnika i, ako se optuženi proglase krivima, javno odrubljivanje glave.

Na drugom mjestu, Nayir će reći Katyi: „Mislite da sam sklon osuđivanju, ali nemojte mi reći da vi nimalo ne vjerujete u ovaj sistem. Ja mislim da vjerujete. On je stvoren da štiti žene.“

Dvije su stvari sigurne nakon čitanja. Prva, uživat ćete u čitanju romana. Druga, ako vam nije bilo jasno zašto muslimanske žene nose veo, burku ili hidžab, postat će vam jasno. I naći ćete argumente zašto bi Francuska, da se poslužimo najsvježijim primjerom, ipak trebala dopuštati muslimanskim ženama da ih nose u javnosti. Njima veo i burka ne smetaju, iako je teško jesti sladoled i ljeti je prilično vruće. Smeta im što se smiju obrazovati, ali ne smiju raditi. Pitanje je, međutim, i za nas i za njih – je li moguće zadržati burku i dopustiti pravo na posao?

Briljantan prvijenac!

Briljantan krimić o ženama koje nisu slušale Proroka