Kad su Apostolos, Alecos i Annie počeli raditi na romanu u stripu, “Stripologikonu”, prijatelji su im pomislili da su poludjeli. A kad su ih konačno počeli ozbiljno shvaćati, shvaćali su ih ozbiljno iz sasvim pogrešnih razloga, misleći da je “Stripologikon” (u originalu “Logicomix”) nešto tipa “logike za neznalice” ili možda neka vrsta udžbenika ili teoretske rasprave.

“Stripologikon” je toliko mnogo više od toga! Čak i ako niste bili ljubitelj logike u srednjoj školi (pod uvjetom da ste ju imali), odnosno filozofije, odnosno matematike, nad kojom je većina prolijevala znoj, sva je prilika da ćete se zaljubiti u ovo iznimno djelo i da će vam se, kako je to opisao jedan moj prijatelj, aktivirati moždane vijuge koje već jako dugo spavaju, pod uvjetom da su se ikada zapravo probudile (bez uvrede!).

Priča “Stripologikona”, zapravo “potraga za temeljima”, u izdanju nakladničke kuće Mate, počinje u rujnu 1939. godine, tri dana nakon Hitlerove invazije na Poljsku, kada u Sjedinjenim Državama filozof društva i slobodni mislilac Bertrand Russell treba održati predavanje na temu “Uloga logike u humanim stvarima”. Datum je 4. rujna, dan kada je Ujedinjeno kraljevstvo objavilo rat Njemačkoj, trenutak napetosti, jer se čeka kakva će biti odluka SAD-a. Pred sveučilištem, na kojem će Russell održati predavanje, skupljaju se prosvjednici, izolacionisti, koji zahtijevaju da britanski filozof, koji je zbog pacifizma svojedobno završio i u zatvoru, stane na njihovu stranu i podrži neulazak Amerikanaca u rat.

“Dekan me zamolio da govorim o ulozi logike u humanim stvarima”, započeo je Russell. “Naravno, ako zamolbu shvatim doslovno, bit ćete na najkraćem predavanju u povijesti čovječanstva! Mnogi takozvani ‘veliki događaji’ veliki su samo zbog svoje iracionalnosti. A nema ništa iracionalnije od rata!”

Polazeći od hipoteze da bi odluku o (ne)uključivanju u borbu protiv nacista, trebali donijeti koristeći se racionalnim instrumentima, dakle razumom, odnosno logikom, Russell započinje priču o potrazi za temeljima, ispričanu kroz, kako naglašavaju autori (i sami likovi u romanu!), priču o ljudima, odnosno njihovim idejama koje izviru iz strasti.

Bertrand Russell je, bez sumnje, bio strastven čovjek. Na najbanalnijoj mogućoj razini – ženio se čak četiri puta i doživio 97 godina, što nesumnjivo govori u prilog tezi kako pred sobom, kao glavnog junaka, imamo lik kojeg je strast nagonila na aktivan i dugovječan život.

Bertranda upoznajemo prvi put kao Bertija, dječaka prerano ostalog bez roditelja, koji dolazi živjeti s djedom, dvaput premijerom Velike Britanije, i religiozno zadojenom bakom koju svi, ne od milja, zovu Lady John. Govorimo o baki čiji se pojam dobroga života svodi na rečenice tipa: “Uvijek budi uredan i pristalog izgleda...”, “Ni zbog čega ne smiješ povisivati ton...”, “Nećeš bezobrazno odgovarati...”, “Nikad nećeš hodati bos...”

Pravila, pravila, pravila... Uostalom, kao i u logici, koja započinje definicijama, a nastavlja se pravilima, zamjećuje odrasli Russell. S obzirom da Bertie zapravo ne zna da su mu roditelji mrtvi nego su, po bakinoj verziji, “otišli na vrlo dugačak put”, a u vili Pembroke se noću događaju čudne stvari, na koje se svi prave slijepima, Russell prvi put počinje sumnjati u svoj zdrav razum, omogućujući autorima da tako razviju jednu od glavnih hipoteza ovoga romana u slici. Apostolos, Alecos i Annie, i Christos koji im se naknadno pridružuje, raspravljaju o otkriću Gian-Carla Rote, o neobično visokom postotku oboljenja od psihoze kod logičara, neobičnijem tim više što, kaže Apostolos, većina ostalih matematičara nije luda. Pitanje je sljedeće: je li logika natjerala logičare u ludilo ili su oni postali logičarima jer su bili ludi?

Razloga za strah od ludila, kako će mali Bertie uskoro otkriti, ima još i mnogo su ozbiljniji od noćnih urlika koje čuje. Otkriva da mu baka prezire mrtve roditelje jer su, pored toga što se otac deklarirao kao ateist, za života prakticirali ménage à trois – majka mu je bila u vezi s njihovim učiteljem, biologom Douglasom Spaldingom, a oboje roditelja zalagali su se za kontracepciju, u vrijeme kad je tako nešto smatrano skandaloznim.

Russell je, potvrđuju i činjenice, kao dijete bio veoma usamljen i često je razmišljao o samoubojstvu. U autobiografiji je napisao kako ga je žudnja za matematikom, na koju ga je naveo stariji brat Frank otkrivajući mu Euklida (u romanu to čini njegov novi učitelj), spriječila da se ubije. Osim matematike, zdrav razum su mu sačuvale i pjesme Percyja Bysshea Shelleyja. Piše: “Svo slobodno vrijeme provodio sam čitajući ga, učeći ga napamet, ne znajući nikoga s kime bih mogao razgovarati o tome što mislim ili osjećam. Znao sam maštati o tome kako bi bilo divno poznavati Shelleyja, i pitati se hoću li ikada upoznati živo ljudsko biće prema kojem ću osjećati toliko simpatije”.

U trenutku kad slavi Shelleyja, Russell je već prilično pomiren sa svojom prošloću i mračnim obiteljskim tajnama, a daleko je i od bakinih strogih religioznih uvjerenja koja su mu kidala dušu i nabijala osjećaj krivice za svaku slobodnu misao.

Euklid je bio taj koji je Russella naučio da se grozi kontradikcija. Leibnizov san o tome da razmišljanje postane precizno kao geometrija, usmjerio je Bertranda k tome da postane – logičar, a logika egzaktna znanost. I upravo tu počinje najuzbudljiviji dio ovoga romana koji će vas odvesti u avanture mnogo kompliciranije od temeljnog logičkog suda i zaključka, školskog primjera: “Svi su ljudi smrtnici. Sokrat je čovjek. Dakle, Sokrat je smrtnik”.

Tu se već Russell prvi put oženio i dok mu je privatni život cvjetao, karijera mu je stagnirala. Bio je u škripcu. Htio je steći određeno znanje o svijetu – zapravo, svako moguće znanje o svijetu, ali objektivno, a ne iracionalno.

Da bi to mogao, vjerovao je, bila mu je potrebna znanost, a znanost je počivala na matematici koja je, u tom trenutku, bila u totalnom neredu, jer su je morile nedokazane pretpostavke i kružne definicije. Trebala je snažna logika da bi se to popravilo, a nje nije bilo. Matematika, a time i logika, bila je slična svemiru iz indijanskog mita: zemlja je, naoko postojano, počivala na leđima slonova, a oni su “sigurno” stajali na leđima kornjače. Primjer nije slučajno odabran jer odgovori za kojima Russell traga su zapravo odgovori na vječna pitanja – tko smo, kamo idemo, kakva nam je priroda, čemu stremimo?

Pored svega toga, bio je tu još jedan problem, rak-rana matematike – beskonačnost. Još je veliki Gauss upozorio matematičare: “Ne petljajte se izravno u beskonačnost, nikad je ne gledajte ravno u oči!” Dosta izravno se dade naslutiti da je upravo ta beskonačnost mnoge logičare i poneke matematičare natjerala u ludilo. U matematici, kaže Russell u romanu, ima mnogo elemenata igre, no ona ima i svoje drugo lice; lice koje ne možete vidjeti ako ne počnete razmišljati o beskonačnosti. Niti jedan druga ideja, dodaje, nije toliko golicala ljudski um. I niti jedna druga ideja nije iskušala ljudski um do krajnjih granica. Upravo je zato Gauss upozoravao da ne treba frontalno napadati beskonačnost.

Georg Cantor, autor teorije skupova, nije ga poslušao. Russellov imaginarni susret s Cantorom – u stvarnosti se nije dogodio (iako bi se, u duhu knjige, bilo zgodno zabavljati idejom je li stvarnost samo ono što se materijalno dogodilo ili se stvarnošću može smatrati i “susret” ideja velikih umova...), ukazao mu je na to da je put kojim je krenuo prepun opasnosti; opasnosti koje dobro opisuje epitet “duhovne”.

Ovdje ste već potpuno, mahnito, zaljubljenički zakačeni na Russellovu pustolovinu. Cantorova Teorija skupova bila je prilično kontroverzna jer je zauzimala središnje mjesto u potrazi za sigurnim osnovama matematike (i logike). Na temelju teorije češkog začetnika skupova, inače rimokatoličkog svećenika Bernharda Bolzana - koji je umjesto da promatra pojedinačne stvari, počeo promatrati skupine predmeta koje definira neko zajedničko svojstvo – Cantor je izgradio veličanstveno zdanje koje je, pored svega, opako koketiralo s i onom prokletom beskonačnošću, tvrdeći da postoje stupnjevi beskonačnosti i da ih je moguće brojiti.

Matematičari i logičari krajem 19. i početkom 20. stoljeća imali su plemenitu misiju; doista su logici željeli povjeriti važno mjesto u humanim stvarima. Vjerovali su kako su svi veliki problemi svijeta rješivi, jer je svijet moguće u potpunosti shvatiti razumom, a na svako se problematično pitanje može (logično) odgovoriti ako je pitanje postavljeno točno i precizno. Potraga za temeljima tako je uistinu postala potraga za duhovnim...

Igra je sudbine da je Russell, koji se najviše od svega volio nazivati logičarem, toj istoj logici poljuljao temelje svojim paradoksom, zapravo dokazom da je skup svih skupova nemoguć (a time, valjda, i beskonačnost, što je očito netočno). Na prvu, Russellov paradoks zvuči kao dokona dosjetka, ali izokreće pojam skupa kao zbirke koju definira zajedničko svojstvo, a time i logiku!

Ilustrirajmo to primjerom. Zamislite grad u kojemu postoji strogi Zakon o brijanju. Zakon nalaže da se svaki odrastao muškarac mora svakodnevno brijati. Zapravo, kaže: “One koji se ne briju sami, brije brijač”. Zvuči bezazleno, no zapravo zakon krije paradoks. Pitanje je, naime, tko će brijati brijača? On se očito ne može odlučiti brijati sam jer bi, budući da je on brijač, to značilo da ga brije čovjek koji brije samo one koji se ne briju sami!

Koješta će se još dogoditi Russellu do kraja ovoga romana u stripu od 340 stranica, no koliko god duboko kopao za temeljima, i dalje će otkrivati da su oni – pješčani. Bio je to samo toranj kornjača koji je išao sve dublje. Russella je ta činjenica beskrajno mučila; nikako nije uspijevao prihvatiti ironiju “temeljnog sustava bez temelja”, zbog čega se “potraga za temeljima” počinje pretvarati u, tvrdi Apostolos, “duhovnu tragediju” koja balansira na rubu ludila.

U međučinu, između sekvenci Russellova života, Apostolos i Christos opet raspravljaju o logici i ludilu, s novog stajališta. Što ako logičari, da nisu neurotični, ne bi imali potrebne strasti da ustraju u stvaranju logike? Je li sama neuroza nadahnula njihove ideje? Je li neuroza cijena koju plaćaš za apsolutnu sigurnost? I, bi li manje izmučeni lik, lik nenavikao na neurozu, bio spreman platiti takvu cijenu za istinu? I, konačno, ako je ta potraga logičara bila ludilo, onda je simptom bio čist zdrav razum! Još jedan paradoks!

Gledajući s današnje pozicije, nakon što smo “doznali” da priroda ne sadrži Euklidove oblike, nego je sazdana na temeljima fraktalne geometrije, te da svijet, na mikrorazini, ne podržava Newtonovu fiziku, nego funkcionira po načelima kvantne fizike, Russellov neuspjeh, kojim je bio toliko opterećen, zapravo uopće nije neuspjeh. Čini se da im ponešto u onoj poslovici kako je “povijest učiteljica života”, barem u smislu toga da gledajući povijesnu evoluciju dobivamo bolju perspektivu života. Russellovim paradoksom ni Teorija skupova, a ni logika, zapravo nisu pale u vodu. Na određenoj razini, u određenom skupu, vrijede i istinite su, jednako kao što do određene mjere – vidljivo materijalne – funkcionira i Newtonova fizika. Russell je “srušio” Teoriju skupova samo ako se stvarnost promatra isključivo u kontekstu Euklidove geometrije, za što danas znamo da nije točno.

Kao što su Euklidova i fraktalna geometrija kontradiktorne, a obje postoje, tako u stvarnom svijetu “sukobljene” stoje, jedna do druge, i Newtonova i kvantna fizika. Znači, ipak može postojati veći skup koji ih obje ujedinjuje. Život. Stvarnost u kojoj svi mi jesmo. Teoretski, univerzalno pravilo koje funkcionira uvijek – u svim okolnostima, svim uvjetima – moralo bi postojati, jer inače ne bi bio moguć taj isti život koji živimo. Samo ga još nismo otkrili. Russell je, slijedom toga, tragao za Velikom teorijom svega što je, kao što znamo, sveti gral fizike, a ne matematike i logike. Ili, preciznije, očito je kako je Velika teorija svega sveti gral svakog pojedinačnog, i najmanjeg života kojeg živimo ovdje, na zemlji.

Bertrand Russell koji se toliko bojao ludila – recimo i to, iako se ne spominje u romanu - na kraju nije poludio. Njegov um, iako logičarski, bio je dovoljno snažan da se odupre zamamnom pjevu beskonačnosti. S posljednjom, četvrtom ženom proživio je u braku gotovo 20 godina i vodio sretan, ispunjen i strastven život. Život mu je, kao i ovaj roman, bio ispunjen paradoksima – od shizofrenije je obolio jedan njegov sin; 1950. godine Bertrand je dobio Nobelovu nagradu za književnost, iako se bavio filozofijom, logikom, matematikom, poviješću i društvom.

“Stripologikon”, koji su napisali matematičar, redatelj i pisac Apostolos Doxiadis (hrvatskoj publici poznat po briljantnom matematičkom krimiću “Stric Petros i Goldbachova slutnja”) te profesor računarstva Christos Papadimitriou, a nacrtali bračni par Alecos Papadatos i Annie di Donna, remek je djelo. Ovu knjigu nećete posuđivati, jer postoji ozbiljna opasnost da vam je ne vrate; i vraćat ćete joj se mnogo puta. Ako postoji knjiga za koju ćete osjećati da je dragocjena; da je u vama pokrenula onaj klik zbog kojeg se više ne osjećate kao (samo) ljudska bića, nego prije svega kao heroji i divovi koji sudjeluju u fantastičnoj igri života, onda je to ova knjiga. Kupite, uživajte!

Briljantna avantura o potrazi za temeljima istine ili, kraće, tko će brijati brijača?