Nedjelju ujutro sigurno nije najbolje provoditi u guglanju Tuđmanova sprovoda. Ne sjećam ga se. Ne razumijem zašto ga se ne sjećam. U tom trenutku već šest godina radim kao novinarka i urednica u državnom Vjesniku, naprosto je nemoguće da nemam baš nikakvo sjećanje na taj događaj.

A onda vidim datum. Trinaesti prosinca 1999. godine. I shvatim zašto ga se ne sjećam. Tih dana mi je umro djed s majčine strane. Tihi čovjek kojeg jesam voljela. Sad dok gledam fotografije pompoznog pogreba tog drugog djeda, tog najvažnijeg djeda i mnogima Oca, sjećam se svojih misli iz 1999., onoga što jesam zapamtila. Koliko se mama muči da organizira sprovod jer je cijela zemlja opet stala zbog jednog čovjeka, ni u smrti nam nije dao mira, i koliko je smrt moga djeda - nevažnog, ali mnogo boljeg čovjeka – u totalu Hrvatske bila nebitna, kao da se i nije dogodila. Koliko je djedova umrlo tih dana, a da su morali čekati da budu pokopani jer su Franjo Tuđman i njegova kamarila i tu imali prednost? Javno je pregazilo intimno, kao toliko mnogo puta u devedestima.

Zvuči užasno, hladna sam kao kamen, ali ja sam odahnula kad je umro i on, i godinu ranije Šušak. Za mene zbilja vrijedi rečenica iz knjige eseja Đorđa Matića "Tajni život pjesama" (Antibarbarus, 2014.): "Zbogom, zaista. Jer ništa od tebe neće ostati. Ni od onih godina što odlaze s tobom, a što si nam ih uzeo – što smo ti ih sami dali".

Ako odlučite pročitati ovu knjigu, i vas će udariti „sjećanja“. Ne otkrivam ništa novo, prošlost je ustvari konstrukt, istodobno i kreativan i destruktivan. Kreativan u smislu da sami o sebi izmišljamo priče nanovo tumačeći činjenice izmjenom konteksta; destruktivan u smislu da svakim novim tumačenjem brišemo prethodno i još se više udaljavamo od onoga što je uistinu bilo, sve dok ne zaboravimo istinu. U intimnim tumačenjima, to je ponekad blagotvoran proces jer omogućuje zaliječenje traumatskog događaja (kreativno tumačenje prošlosti ne mora biti laganje, može biti proširenje koje odraslom ja daje više slobode...), no u društvenim, javnim tumačenjima zaborav je često poguban.

Na prvoj razini čitanja "Tajnog života pjesama" šokirat ćete se koliko ste toga zaboravili iz devedesetih. Uglavnom zato da biste preživjeli.

Ja sam, primjerice, zaboravila da se drugi album Arsena Dedića iz 90-ih godina trebao zvati "Ministarstvo straha", ali je taj naslov-citat zabranjen, pa je album o cenzuri izašao "u tišini, s tek pokojim, uglavnom tupim osvrtom, pod okljaštrenim, invalidnim imenom Ministarstvo, što pokazuje (...) o kakvom se paranoidnom vremenu radilo..." Zaboravila sam, srećom, teror tamburaša, neke stvari nisam znala, mnogih, otkrivam čitajući ovu knjigu od dvjestotinjak stranica, nisam bila ni svjesna.

Pjesnik i esejist Đorđe Matić, Zagrepčanin rođenjem, ove je eseje pisao pet godina. Eseja je deset, podnaslovljeni su "hrvatska popularna muzika devedesetih", i predstavljaju za ovo područje u mnogo čemu jedinstven projekt. (Razlog zašto o njima pišem dvije godine nakon objave je što sam tek nedavno doznala za knjigu, na autorovoj prvoj promociji u Hrvatskoj, nedavno u Zagrebu.)

Najprije, ovo su doista eseji. Koliko su rijetki u suvremenoj hrvatskoj literaturi, rijetki u smislu da autor razumije što je esej i zna ga napisati, pa tako nekoliko puta sve do knjige eseja, možda govori podatak da sam dosad ovdje recenzirala samo jednu knjigu eseja (Dario Grgić, "Romantika je roba iz uvoza"). Iako etimologija ove riječi otkriva da je riječ o pokušaju (franc. essai: ogled, pokušaj), esej kad je dobro napisan nema nikakve veze s pokušajem, baš suprotno. Zahtijeva erudiciju, promišljenost, kontrolu nad mislima gotovo nalik planiranju arhitekture ili, prigodnije ovoj knjizi, skladanju glazbe.

Esej može i ne mora biti književni. Ovih deset nisu književni formom i temom, grubo bi ih mogli svrstati u publicistiku, površnije u muzičku kritiku, no ako književnost procjenjujemo kroz njezinu svrhu (kroz to što govori i čemu služi, a ona je primarno ipak odraz jednog jezika, naroda, kulture, civilizacije...), a ne formu, mogli bi proći i kao književni. Jesu književni po funkciji.

Dakle, na prvoj razini ovo su eseji o glazbi. Autor ih je vremenski omeđio, određujući sam sebi da će obraditi popularnu glazbu devedesetih. Zašto? Vjerujem iz sasvim intimnih razloga. Đorđe Matić bio je jedan od mladića koji početkom 90-ih, nakon odsluženja vojnog roka, nisu željeli u rat. Alternativa je bila dezertirati i napustiti Hrvatsku, on je završio u Nizozemskoj gdje živi 23 godine. Studirao je englesku i talijansku književnost, radi kao prevoditelj s engleskog na nizozemski i obratno, domaćim čitateljima je poznat kao urednik i koautor "Leksikona YU mitologije", ljubiteljima poezije kao autor uistinu sjajne zbirke "Lingua franca" (Prosvjeta, 2013.).

Dobar dio popularnih pjesama o kojima ovdje piše nije čuo direktno, ne u trenutku u kojem su nastale. Do njega su dolazile posredno, u fragmentima, u jednom je intervjuu otkrio da je ponekad prijatelje koji su ga posjećivali u Nizozemskoj molio da mu otpjevaju refren ili par stihova. Opsjednut je muzikom, iz meni nepoznatih razloga, no oni zapravo i nisu bitni za čitanje ove knjige: jasno je da su ove pjesme bile svojevrsne razglednice iz domovine, nažalost domovine koja ga je, kao i mnoge druge, odbacila. Mogu zamisliti kako sklapa značenja iz tih par stihova, iz možda nagluhog pjevanja. Mogu ga zamisliti i kako se čudi toj zaglušujućoj buci i često neukusu devedesetih. Kako iz muzike konstruira domovinu koja je uvjerena da se prvi put rađa, iako se zapravo (samo)konstruira.

Slušajući tu glazbu 90-ih, on je zapravo "slušao" i "čuo" što se tih godina zbivalo u domovini. Iz nečeg naoko banalnog – popularne glazbe za koju obično smatramo da nema neku osobitu vrijednost – on je precizno "pročitao" tko smo bili mračnih devedesetih, kako smo živjeli i što smo skrivali. Muzika nas je, slijedom toga i nimalo banalno, sve razotkrila, ne baš u najboljem svjetlu. Koliko god da su ovo eseji, oni su ujedno i psihološki portreti nacije koja se tek rađala.

Matić je odabrao muzičare poput Arsena Dedića, Gibonnija, Stipišića starijeg, Pipsa i Rippera, Francija Blaškovića, klape Cambi, Miroslava Rusa, Tedija Spalata... Na prvu neobičan odabir (gdje je onaj reprezentativni trash dance devedesetih?), ali te pjesme nisu izabrane samo zbog glazbe, nego i zbog teksta. Logično, izabrao je one koje jesu nešto govorile. Na prvoj razini, autor kritički analizira i vrednuje muziku tog doba, posebno tekstove. Iz tekstova izrasta analiza društvenih okolnosti u kojima su nastale, jednostavno rečeno "o čemu se smjelo i moglo pjevati", kao i ono "o čemu se moralo šutjeti", a na trećoj razini se razotkriva sam autor. U tom smislu, po širini i dubini koju zahvaćaju, ovo su (glazbeni) eseji anglosaksonskog tipa, moći će se čitati i za deset, dvadeset i više godina, dapače – što vremenska distanca bude dulja, njihova će vrijednost rasti, jer ovo nije samo "tajni život pjesama" nego i "skrivena povijest Hrvatske". Za ovu vrstu uvida, kakvu Matić ima, nužna je distanca. Kad ne pomaže vrijeme, kad ga nije dovoljno prošlo, onda je potrebna geografija, fizička udaljenost.

Što me vraća na tamburaše, na stvari koje nisam znala i kojih nisam bila svjesna. Takva verzija regionalnog, slavonskog folkora, piše Matić u četvrtom eseju, nije postojala sama po sebi, "nego samo kao odgovor nevidljivoj, nespomenutoj drugoj strani i zvuku, kao protu-konstrukt, u nastojanju da se na mjestu nečega maknutog, nanovo stvori, inaugurira i promiče druga kultura, autentična, vlastita". Apsurdno: izabrao si ovo kao najtipičnije svoje, a to isto ima i tamo, preko, piše.

Bitno je, nastavlja, zašto je taj zvuk izabran i što je poručivao. Tamburaši su bila permanentna metafora – "niti jedan drugi zvuk nije mogao tako odražavati, niti je odražavao to vrijeme, od one prve strašne jeseni i sljedećih nekoliko, kad su najveća iskušenja, mrak i žrtve pale tamo odakle je zvuk sam dolazio". I još: "I poslije kad je već sve bilo gotovo, njime se nastavilo kao nevidljivom emocionalnom ucjenom, kao trajnim podsjetnikom na žrtvu koja je podnesena u ime stvaranja cijelog kompleksa". Sjetite se Škorine "Ne dirajte mi ravnicu", inače ultimativne pjesme lažnjaka, oružja manipulacije, jer Škoro ju je, otkrilo se, napisao davno prije nego je ravnica dirnuta – ne govori o prognanicima, nego gastarbajterima.

No ozbiljan je problem kad vlastiti identitet padne kao žrtva rađanja vlastite zemlje. Pritom čak ne mislim na to tko smo bili prije, nije to više ni bitno. Prema tim vremenima doista ne bismo trebali biti nostalgični, iz praktičnih razloga: prošla su, ne mogu se vratiti. Identitet, međutim, nije trajno stanje, nije uklesan u kamenu; da bi čovjek doista bio slobodan, u velikoj mjeri mora biti fluidan. To rađanje pojedinačnih identiteta, ta sloboda da se naprosto bude, tko god, pala je kao najveća žrtva devedesetih. Đorđe Matić to dobro poentira na kraju jednog eseja citirajući Franza Kafku koji se obraća svojem prijatelju Maxu Brodu. Ima li ipak nade u svemu tome? "O, nade ima dovoljno", odgovorio je s veselim očajem Kafka Brodu, "beskrajno mnogo nade. Ali ne za nas." Još je, naime, sve neizvjesno. Još je mrak.

Arsen Dedić, i esej o njemu, u tom je smislu amblematski primjer žrtve toga mraka. Analizirajući tekstove popularnih pjesama devedesetih, Đorđe Matić je, čini mi se, ponegdje upisao više značenja nego što su te pjesme imale, što su glazbenici namjeravali ili bili sposobni reći. No mislim da je to u ovoj vrsti dopušteno, uostalom Đorđe Matić je sam sebi prvi i idealni čitatelj: pisac uvijek primarno piše iz sebe i za sebe. Njemu te pjesme to znače. No, upisivao ili ne sadržaj kojega nema, u eseju o Arsenu u potpunosti je "pogodio". Meni je to jedan od tri ne toliko najbolja, koliko najvažnija u knjizi, uz onaj o Gibonniju i njegovu ocu, na što ću se vratiti.

U eseju o Arsenovoj muzici devedesetih krije se briljantan mikro-esej o ironiji. Taj esej je krucijalan za prvi dio knjige, prva referentna točka čitave ideje knjige, koja ima svoj kontrapunkt na kraju, u eseju o Gibonnijevoj glazbi. Neizbježno ću ga okljaštriti; naprosto je nemoguće da ga cijelog ovdje prenesem. Generaciji devedesetih, postavlja hipotezu Matić, ironija je kao sredstvo dugo služila kao obrana od laži. Kad god bismo udarili u mrak, ironizirali smo. Ironija je prelazila u sarkazam, sarkazam je – svjesni smo toga, priznajmo – izrastao u ovoj zemlji u cinizam kao životni stav. Sve dobro, lijepo i plemenito, ovdje se stavlja pod sumnju. Ne vjerujemo mi više ni u što.

Matićevim riječima, ironija kao obrana od laži otišla je u drugu suprotnost, dotle da je na kraju pojela svaku mogućnost istine, objektivnog, a time, katastrofalno, i ljepote. Ironija ne može biti trajno rješenje, jer po svojoj prirodi ne ulazi u konflikt. Ona govori da nešto nije tako, ali pritom ne kaže niti zna reći što jest, ili kakvo bi moralo biti. Konačno, ironija bez vjere, bez vrijednosti, bez moralnog principa je ništa.

Prelaskom u novi milenij stvari se ipak počinju mijenjati. Ne jedan, piše Matić, nego tisuće ljudi, budili su se, izgleda, nevezano jedan od drugoga. Godinama su nas plašili "barbarima" (u Tuđmanovoj retorici, unutarnjim i vanjskim neprijateljima, katastrofičarima i demagozima, crnim, zelenim i žutim vragovima...), kad gle, barbari ipak nisu došli. Što ćemo sad bez barbara? Oni su ipak bili neko rješenje, citira autor velikog pjesnika Kavafisa.

Pa je počelo vrijeme, ako ne tišine, a onda barem tiše vrijeme. "Tišine mogu biti različite: one skrivanja i srama, poraza i razočaranja ili, za neke, osjetljivije, samo znak dubokog umora: tu je tišina, obrnuto od očekivanog – jednaka ljudskosti."

Jedan album, Gibonnijev "Mirakul" (2001), za autora "Tajnog života pjesama" dobro utjelovljuje taj početak razdoblja mira. U osnovi, riječ je o eseju posvećenom ljubavi, onoj vrsti o kojoj se rijetko iskreno pjeva i piše, jer govoriti o braku – dok taj brak traje – znači riskirati povjerenje i intimu drugoga. No taj esej treba shvatiti mnogo šire: već sama činjenica da se može opet pjevati o ljubavi, govori da je popustio teror javnog, da smijemo opet biti i pojedinci, a ne isključivo "Hrvati". Da povučem paralelu s 2016. godinom, smijemo i trebamo biti (i) hrvatski građani, ne (samo) Hrvatice i Hrvati (kako nam se naša predsjednica voli primarno obratiti jer namjerno ne želi razumjeti razliku etničke pripadnosti i državljanstva).

Gibonnijev "Mirakul" za autora predstavlja prekretnicu u smislu riješenosti da se pobijedi strah da se govori, ako ne uvijek direktno i transparentno, onda svakako bez ironije. Uspjelo im je, naime, a mislim da nema potrebe naglašavati tko su (bili) oni: čovjek se zastidio svog "malog života" i svojih intimnosti, ali – kako će živjeti bez njih? Uspjelo im je podjednako agresivno i lukavo: "tako postavljeno da je čovjeku stvaralo čak i osjećaj krivice ako bi se upitao što je s njegovim vlastitim životom i onim svakodnevnim stvarima koje treba..." Politička stvarnost namršteno je gledala na intimu: te su potrebe bile sitne, neznatne i banalne, gotovo sramne spram drame koja se odvijala.

U cijeloj knjizi Đorđe Matić provlači, kao ključno, pitanje jezika. U eseju o Gibonniju i njegovu ocu, to pitanje zaoštrava do vrhunca, kao što ga je i trebalo zaoštriti, a pjesme su, pokazalo se, dobar medij. Naime, u devedesetima je možda i najveću štetu pretrpio jezik. Sustavno je čišćen od onog drugog jezika; primjer apsurdnosti mjere je da su neki, ako su ikad i znali, zaboravili da u hrvatskom jeziku postoji pogodbena rečenica čiji je sastavni dio veznik da. Jer veznik da ne može s prezentom, zna se, uvijek se zamjenjuje infinitivom.

"Duga i ustrajna zloupotreba riječi ostavila je za sobom jezičnu pustoš i nered koji se lako čuju. Ljudi mucaju i zastajkuju, traže prave riječi kako bi rekli najjednostavnije stvari, poštapaju se tuđima, govore 'u navodnicima' (!), glume govor, uskaču u uloge, naročito kad dobiju prostor u javnom, afektiraju. Uništeni jezik unosio je, po samoj svojoj logici, kaos i u misao, u čitanje, u razumijevanje i emocionalnu komunikaciju. Kad takav zatrovani jezik uđe u privatnost i intimu, u ljubav, kao što uvijek mora prodrijeti – što onda?"

Ima rješenja. Uvijek ima rješenja.

Jedno takvo rješenje je i ova knjiga. Ona nije samo podrobna analiza toga kakvi smo bili, nije samo dobronamjerno ukazivanje na greške kako se one ne bi ponovile, ona je i podugačko ljubavno pismo domovini, a ljubavno pismo nije moguće napisati bez nade, vjere i, naravno, ljepote.

Da zaključim. Eseji o Arsenu i Gibonniju dva su stupa ove knjige, najvažnije "bilješke". Govore o svijetu između, mraku devedesetih – jer svijet prije ne postoji, zabranjen je, a možda i izbrisan – i svijetu poslije, nakon 2000-ih. Prvi je svijet straha, a drugi svijet nade. U prvom vlada buka javnoga, u drugi se vratila tišina intime. U prvom se drži dah, u drugom se diše. Ta Gibonnijeva pčela – kojoj su se mnogi smijali jer drži dah (U čemu ono? U žlici čaja ili meda?), dobra je metafora. Da iskoristim jedan novinski naslov, pčela se inače brani, odupire umiranjem. Gibonnijeva pčela iz pjesme "Libar" - simbolički, metaforički, hiperbolno, kako god želite - preživjela je baš zato što je bila sposobna dugo držati dah.

Briljantni eseji o strahu, mraku, glazbi i jednoj pčeli koja je vratila nadu