Već odavno s police na kojoj piše “Publicistika” nisam uzela u ruke tako zabavno štivo kao što je “Kult amatera” Andrewa Keena. Ne samo da je zabavno, već se s većinom onog što Keen tvrdi u knjizi apsolutno slažem.

Andrew Keen je u ovoj knjizi sasuo neviđenu količinu drvlja i kamenja po blogerima, internetskim poduzetnicima, “wannabe” redateljima s Youtubea i svima onima kojima je internet dao ogroman prostor za izražavanje. No, da ne bude zabune, Keen je svaku riječ i svaku teoriju odlično argumentirao.

“Kult amatera” prva je knjiga koja se ozbiljno bavi tzv. revolucijom weba 2.0, a naročito s ranije spomenutim glavnim protagonistima internetske revolucije. Keen kreće od teze da je suprotno očekivanjima, internet nakon svih godina na površinu izbacio površnost, neinformiranost, glupost, samodopadnost, nepismenost, neobrazovanost…

Naime, kada je nastao internet očekivala se eksplozija ideja, kreativnosti, novih trendova i svega onog što bi pomoglo razvoju društva. Do prije nekoliko godina to je zaista tako i bilo, no onda je sve zaista otišlo k vragu i tu na scenu stupa Keen koji briljantno razotkriva sve slabosti i mane novog svijeta weba 2.0.

Digitalna rulja je preuzela kormilo i počela kreirati novu stvarnost i novu istinu, ali bez ikakvog predznanja i edukacije o stvarima o kojima govore, bio bi najkraći sažetak onog što je Keen napisao i ovu svoju tvrdnju kroz knjigu briljantnim argumentima primjenjuje na nekoliko grupa iz kategorije internetske gerile.

Osim što, kako ističe Keen, digitalna rulja stvara trećerazredni sadržaj, svojim djelovanjem sustavno uništava ekonomiju, kulturu i društvene vrijednosti. Ovo je možda dio s kojim se ne bih baš sasvim složila, iako tu ima dosta istine, ali na to ću se vratiti kasnije.

S posebnim gnušanjem i gađenjem Keen govori o Youtubeu, Wikipediji, društvenim mrežama i blogovima, koje mnogi danas smatraju glavnim platformama za informiranje ili mjestima na kojima svatko može postati zvijezda, kao što je to Youtube. Tu Keen upozorava da su upravo te platforme glavno leglo neprovjerenih informacija, izmišljotina, besmislica, loših romana, loših tekstova. Ukratko, lošeg sadržaja u svakom smislu.

Keen se tako s posebnim žarom obrušio na blogere, koje smo do nedavno svi smatrali liderima slobodne riječi i osobama koje će konačno unijeti nešto novo i drukčije u učmalo novinarsko i književno okruženje. No, danas su se sveli na to da su oni tek puki prepisivači koji kradu sadržaj od tradicionalnih medija. Kad nisu prepisivači, onda internetski prostor zasipaju neprovjerenim informacijama, a kada više ne znaju što bi izmislili ili prepisali, onda pišu o sebi i to najčešće potpune bedastoće: što su jeli, kad su bili na WC-u, s kim su bili vani…

Ako malo pogledate blogove po internetu, vidjet ćete da je Keen u pravu. Ne odnosi se to naravno na sve blogere, ali većina ih je u ovoj kategoriji koju je opisao Keen. Uostalom, kada ste na internetu otkrili neki novi zanimljivi blog? Ja ga nisam otkrila već godinama, a i one koje sam čitala prije, čitam sve rjeđe.

Korisnici Youtubea i oni koji su uvjerni da je Youtube zaista jedna globalna televizija koja će im omogućiti “pet minuta slave”, također nisu mogli pobjeći od Keenove kritike. Youtube se, naime, često reklamira baš kao takav, globalni kanal, prozor u svijet i platforma koja mijenja način na koji konzumiramo video-sadržaj. Međutim, jeste li vidjeli ikoga tko je od toga imao koristi, osim Lady Gage koja se mogla pohvaliti da su njezini spotovi na Youtubeu pogledani milijun puta? A i budimo realni, što Gaga uopće ima od toga, osim da to iskoristi u intervjuima kao dobru “caku”.

Youtube je postao rasadište preloših video-uradaka koji ne samo da su loše napravljeni, već je njihov sadržaj toliko beskoristan da se čovjek zapita zašto netko želi da ga se vidi dok, recimo, pere svoje gaće. Omjer kvalitetnog i nekvalitetnog sadržaja na Youtubeu sada već debelo naginje na stranu nekvalitetnog, jer je dobio prednost pred kvalitetom. Kada na Youtubeu ukucate naziv nekog filma, među prvih nekoliko rezultata obavezno ćete dobiti nečiji kućni uradak u kojem pokušava parodirati film. Nikada, ali baš nikada to nisu zabavne parodije, već budalaštine koje narcisoidni korisnici stavljaju na internet uvjereni da će ih to proslaviti.

Isto je, tvrdi Keen, i s Wikipedijom. Sadržaj na Wikipediji stvaraju korisnici i svatko može napisati što hoće. Možda ne znate, ali Wikipedia je zbog toga danas puna krivih informacija, jer korisnici ne stavljaju sadržaj koji znaju ili kojeg su naučili, već sadržaj za kojeg misle da je istina. Keenu je posebno zabrinjavajuće da se unatoč tomu Wikipediji više vjeruje nego primjerice CNN-u, iako se na Wikipediji nalazi gomila stvari prepisanih upravo sa stranica ove TV postaje.

Tu dolazimo do pogubnosti ovakvih trendova za ekonomiju. Blogeri, wikipedijaši i slični svakodnevno prepisuju sadržaj koji je vlasništvo tradicionalnih medija. Za to ne moramo ići van, to se svaki dan događa kod nas. Međutim, tradicionalni mediji za takve informacije angažiraju dobro plaćene profesionalce, a onda dođe neki anonimus i to ukrade, jer je filozofija weba 2.0 da sve mora biti otvoreno i da svi moraju imati pristup svemu. To dovodi do toga da tradicionalni mediji gomilaju gubitke, jer tko će kupiti novine ako će neki bloger na svom blogu objaviti informaciju koju je ukrao od nekog medija i to prije nego ta novina izađe?

Čitatelja ne zanima je li bloger to od nekud ukrao. Njega zanima što će pročitati. Jer, kako ističe Keen, danas svaka budala na internetu može objaviti što želi, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost. Keen upozorava da se uporno negira da taj sadržaj stvaraju amateri, koji se smatraju junacima i predvodnicima novog doba. Osim toga, Keen se ne ustručava nazivati ih kojekakvim imenima, poput dupeglavci, glupani, budale, idioti i, u konačnici - majmuni.

I nemojte misliti da je Keen bezveznjak. Nekada je radio u Silicijskoj dolini, bio je dio tog svijeta, a napustio ga je kada je počeo doslovce povraćati od onog što je tamo slušao i što je radio. Dakle, zna o čemu piše. I odlično je prikazao drugu stranu interneta i revolucije o kojoj toliko govorimo. Svakako pročitajte ako vas zanima i druga, negativna strana web revolucije.

Briljantno razotkrivanje svih mana i slabosti weba 2.0