U jednom trenutku, nakon što je Boris Izcovich spomenuo riječ “pauza”, Mia Fredricksen je poludjela i završila u bolnici. Nije rekao “Ne želim te više nikada vidjeti” ili “Gotovo je”, ali nakon trideset godina braka “pauza” je bila dovoljna da Miju pretvori u luđakinju čije su se misli rasprskavale, odbijale i sudarale poput kokica u mikrovalnoj pećnici. U bolnici su je zadržali tjedan i pol, postavili su joj dijagnozu kratkotrajnog psihotičnog poremećaja – što znači da si stvarno lud, ali ne zadugo. Mia se luđakinje ne voli sjećati, osramotila ju je. E da, “pauza” je bila Francuskinja tanke, ali sjajne smeđe kose, osebujnih grudi i s Borisom je genetički modificirala štakore.

“Ljeto bez muškaraca” peti je od dosad sedam objavljenih romana američke književnice Siri Hustvedt, talentiranije polovice bračnog para Hustvedt-Auster. (Mislim da se isto može tvrditi i za Austerov prvi, trogodišnji brak, s Lydijom Davis.) “Ljeto” mi je slučajno dospjelo u ruke, dok sam prekopavala podrum knjižare u kojem se održavala rasprodaja knjiga, Profilovo izdanje iz 2012. progutala sam u dan i pol, zahvaljujući i odličnom prijevodu Davorke Herceg-Lockhart. Ne dajte da vas zavara naslovnica romana ili uvodne rečenice ovog osvrta: “Ljeto bez muškarca” nije ni chick lit, ni ljubavni roman, ni još jedna tužna priča o ostavljenoj, sredovječnoj ženi koja nema nikakva identiteta pa prolupa i mužu radi sranja jer je on našao ljubavnicu (kao što je to, primjerice, slučaj s “Danima zaborava” Elene Ferrante, lošim romanom na istu temu).

Siri Hustvedt obrazovana je, načitana i promišljena, jedna od onih žena koje imaju što reći i znaju to reći, ubraja se među najbolje suvremene američke spisateljice, a njezina je pripovjedačica u mnogo čemu odraz autoričine (javne) osobnosti: kad ta britka i duhovita pjesnikinja doživi privremeni slom, ono što se u njoj lomi nije samo povjerenje uspostavljeno u trideset godina braka; na površinu izlazi i temeljna muka svake pametne, iznimne žene koju (muški) svijet ignorira upravo zbog toga što je pametna i iznimna – ima mišljenje, smeta, blebeće o feminizmu i u trenutku patnje, iako je ljutita i povrijeđena, ne traži krivca nego se okreće sebi. Pokušava razumjeti taj meteor koji ju je udario iznutra; u “Ljetu bez muškaraca” Mijin je problem doista u tome što je “unutarnje dotaklo vanjsko”. To su oni trenuci velikih životnih potresa u kojima čovjek gubi kontrolu a tijelo gubi i stvarnu i metaforičku kožu: odjednom nas više ništa ne štiti od podražaja vanjskoga svijeta; svijet postaje prijetnja (o čemu Siri Hustvedt fantastično piše u svojem romanu “Što sam volio”, primarno iz muškog očišta).

“Nakon raspada sustava izgubila sam onu žustru uvjerenost u kotačiće vlastitog mozga, a negdje u kasnim četrdesetima došla sam do zaključka da me mogu ignorirati, ali da još uvijek mogu nadmisliti svakoga, da se od ogromne načitanosti moj mozak pretvorio u sintetički stroj koji u istom dahu može dozvati filozofiju, znanost i književnost.”

Roman u nazivu ima ljeto jer se radnja zbiva ljeti nakon Borisove najave “pauze”; Mija odlazi u rodni gradić Bonden gdje joj živi majka u staračkom domu otvorenoga tipa i tamo na nekoliko tjedana unajmljuje kuću. Dok pokušava ponovno sastaviti svoj život, primarno uz pomoć psihoterapeutkinje dr. S., s kojom se jednom tjedno čuje telefonom, Mia prihvaća i održati književnu radionicu o pjesništvu koju pohađa sedam djevojčica na pragu djevojaštva. Tog ljeta doslovce nema muškaraca, osim ako se ne računa sinčić Mijine susjede Lole, mlade majke koja ne radi, nego dane provodi s bebom Simonom i trogodišnjom kćeri Florom koja okolo hoda s prljavom perikom na glavi. “Šteta što sam stvarna”, uzdahne glasno jedno popodne Flora, žaleći što se ne može smanjiti pa živjeti u lutkinoj kući sa svojim plišancima; i Mia to nekoliko puta pomisli: baš je šteta što smo stvarni, život bi bio puno lakši da smo, recimo, likovi u romanima.

“Ljeto bez muškaraca” posveta je ženskosti na sve prave načine, obuhvaća je u svim oblicima i starosnim skupinama: od djevojčica koje pokušavaju majčinu pažnju svratiti s maloga brata; djevojaka koje se uče okrutnosti iz želje da pripadaju; mladih žena koje se bore s majčinstvom i(li) pokušavaju ostvariti svoje snove; ostavljenih supruga koje su obustavile život pomažući se ludilom; starih žena, na pragu smrti, koje su završile s muškarcima, jer je toliko lakše živjeti a da se nekog od njih ne uzme pod skrb; starih a istodobno energiziranih jer imaju svoje “potajne razonode”. Tog ljeta – zahvaljujući primarno ženama! – Mia izlazi iz ludila, tog “stanja duboke samoopsjednutosti”. “Bolesnik ulaže krajnji napor u praćenju vlastitih reakcija, a preokret prema ozdravljenju događa se u trenutku kada u svoju kukuljicu pusti djelić svijeta, kada kroz vrata prođe osoba ili stvar.”

Tu su, naravno, i neminovna otkrića o “okrutnosti” braka. Mia je, za razliku od Borisa, “tihog miša”, bila bučan miš, “jedan od onih koji grebu po zidovima i prave lom, ali ipak ništa ne postižu”, uglavnom zato što im nedostaje moć autoriteta, novca, penisa. Veliki Boris Izcovich, taj suprug kojem je nužno trebala “pauza”, otkrivamo, opetovano je kretao “u pljačku ideja u mozak vlastite žene…”, zahvaljujući se na kraju svojih znanstvenih knjiga supruzi na bezrezervnoj podršci umjesto da je, primjerice, pošteno napisao - “bez bilateralnog prefrontalnog korteksa moje žene, Mije Fredericksen, ova knjiga ne bi postojala”. Isti taj tip, usprkos tri postdoktorata, tvrdio je da nije sposoban savladati tehnologiju perilice suđa, te strojeve za pranje i sušenje rublja. To je, naime, stvarnost i onih žena koje imaju “vlastitu sobu”.

U “Ljetu bez muškaraca” nijedna rečenica nije suvišna, a mnoge su tako napisane da čitatelj stječe dojam da su skupo plaćene; iskustvom života u kojem se protagonist nije štedio boli jer je volio i riskirao osjećajući. Pametno, britko, duhovito i razarajuće štivo.

Britak, duhovit roman o tome što znači biti žena