Teorija književnosti toliko je žestoko zagazila u znanost da je samo detalji odvajaju od filozofije, pa teži egzaktnim definicijama, trpanju umjetnosti u fluidne okvire doživljaja, numerira sastavne dijelove po važnosti i učestalosti, tražeći oslonac u analitikama i sintetikama različitog sastava. Ipak, meni se, potpuno neegzaktno, čini da se književnost dijeli na narativnu i hrabru.

Maja Hrgović jedna je od hrabrih.

Glavno obilježje narativne književnosti (da malo poegzaktnim vlastitu teoriju, vrlo šturim raščlanjivanjem) jest uživljavanje u tuđe, dok se hrabra temelji na ogoljivanju samoga sebe. Ne ostaje tu puno prostora imaginaciji, ona puca na najskrovitije, ono što se govori najboljem prijatelju, ispovjedniku, majci ili psihijatru. Bez straha ili unatoč njemu. Tako narativnu književnost žurite, zanima vas što je bilo dalje, nekad preskočite zamorne dijelove, nekad u njima prepoznate više nego što očekujete, ali - gutate je, dok hrabru degustirate polako, vraćajući se na rečenice koje je prekinuo zvuk nekog femilifrosta ili centrifuga veš-mašine. Jer osjećate da je šteta ako propadnu nedoživljene...

Kako svojim mentalnim kapacitetom pripadam korpusu djelovanja “Kasnog paljenja d.o.o.” (copyright Lju Anđelković Dž), tako su mi, za prepoznavanje zbirke priča Maje Hrgović “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo” trebale četiri godine, iako me naslov privukao na prvu. Vlastitu teoriju o muško-ženskim odnosima kao klackalici u kojoj je uvijek jedna strana gore, druga dolje, zbog čega igra nadmoći i suživota i postoji (dinamično) ovaj je naslov sažeo u samo jednoj sintagmi. Činjeničnoj, bez kosti.

No, autorica najbolje od sebe nije potrošila na coveru (makar je srž uspješno najavila).

Podijeljena u dva (tematska?) dijela (ili ona izražena filingom), s podnaslovima “Zima” i “Ljeto”, zbirka od svega sedam priča ne dovršava nijednu misao, ne zaključuje ništa, ne arbitrira u pitanjima kome je manje stalo ili što znači prava pobjeda, a što Pirova (i je li možda u procesu ljubavi više uživao onaj poraženi), ona samo pred čitatelja baca ješku za vlastiti asocijativni niz, uvijek u skladu s privatnim previranjima u datom trenutku. Autorica vas, kao lopticu-skočicu, opizdi o pod pa, sami za sebe, daleko od njezina pogleda, promatrate kamo ćete završiti, udarajući o koji zid vlastitih uspomena, razmišljanja i autodestrukcije. Jer sklonost nekoj literaturi uvijek i ovisi o stupnju identifikacije.

Prije otprilike mjesec dana (vjerojatno zbog istog raspoloženja) na mene je slično djelovala Alice Munro s cijelom “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak” ili pričom “Dječja igra” iz zbirke “Previše sreće”, no za razliku od kanadske autorice, za koju do poante mislite da pripada narativnoj književnosti (i prevarite se), kod Maje Hrgović od prve rečenice znate da je radnja manje bitna od onoga čemu sami morate upisati značenje.

Njezin stil lebdi, fokusirajući se samo na “ono bitno” (ne i veliko, neviđeno, nikad viđeno), bez pretenzija da bitno postane Bitno, lakim stilom, razumljivim, bez redundancije, koji se ostvaruje kroz govor subkulture koju prepoznajemo i metafore koje autorica čupa iz stvarnosti, a mi ih čitamo bez napora, kao da su naše, pa kad kaže kako “Mak ide s tim stanom kao titl s japanskim filmom” ili kako otraga u autu sjede “prilijepljeni kao datulje u plitkom stiroporu” te da se za “nježnost uhvatila kao za sic u zavoju” (a ima toga još), bit će vam sasvim jasno o čemu govori. Jer i vi ste ta datulja. Barem jednom u životu. Mazohistički ćete izići iz zbirke Majinih priča išamarani sami sobom, spremni na novu psihoanalizu koja vam možda neće donijeti sreće i ugodnih trenutaka hvastanja u vlastitoj nadmoći, ali baš zbog toga, bit ćete ranjiviji i unekoliko bogatiji. A to je umjetnost.

Jer ljudi zbilja jesu “kao igračkice iz kinder jajeta, razloživi na svoje dijelove”.

Najslabija, emotivno najslabija (možda zato što je jedino u toj priči njoj manje stalo, ako je uopće stalo ikome) priča je o pizza-majstoru, ali razumjet će je do u tančine svaka bivša studentica koja je u svojim ranim dvadesetima imala nekog Kurta Cobaina, Automehanikera ili Gorkog kojem nije znala pravo (profano) ime. A nije ga baš ni htjela saznati.

Pa ćete shvatiti da svaka ljubav nije osobita i specijalna na svoj način i da su sve doživljene x puta na nekim drugim lokacijama i u vlastitom vremenu, “razložive na svoje dijelove”, sa sasvim prosječnim artefaktima koji se, čudnom sinestezijom umjetnosti, spajaju u zajednički doživljaj - kolektivnu svijest o sebi samima i kulturnom kontekstu koji nas motivira na kretanje. I zato ne doživljavam ovu zbirku kao knjigu o “posttranzicijskim nama”, kako piše na koricama, osim ako je tranzicija zapravo prelazak iz jednog u drugo (agregatno) stanje emocionalnog diskursa. Unatoč maskirnim uniformama, stvarnim lokacijama, ratnom zarobljeništvu... koji tekst jasno vremenski i prostorno definiraju. Ipak, sve je to važno samo kad postane privatno.

Zato me i zanima gdje je danas podna lampa s buvljaka (i je li uopće živa) jer - ona tu nije slučajno.

Brutalni sraz s vlastitim emocijama