Klub P. S. Volim te
Čarolija se u petnaest godina ipak potrošila, nastavak je razočarao
Ivana Smilović
Naša ocjena:
Sad već davne 2004. godine Cecelia Ahern zasjala je na literalnom nebu s romanom prvijencem pod nazivom "P. S. Volim te", a čak 15 godina kasnije odlučila se za neočekivani nastavak – "Klub P. S. Volim te". Možda je niste čitali, ali ste pogledali film, a možda ste izbjegli i jedno i drugo, ali vam ipak zvuči poznato – "P. S. Volim te" definitivno je knjiga o kojoj se puno pričalo i koja je vrlo brzo postala bestseler, što je i dovelo do snimanja filma tri godine kasnije s Hilary Swank i Gerardom Butlerom u glavnim ulogama, a koji je također postao hit.
U godinama koje su uslijedile Ahern se afirmirala kao spisateljica chick lit romana, da bi sada odlučila objaviti nastavak svojeg najvećeg hita i uzburkati uspomene svih onih koji su se zaljubili u prvi dio. A jedna od tih osoba sam bila i ja! "P. S. Volim te" vrlo brzo se našao u mojim rukama, a onda i na počasnom mjestu na polici, gdje dan-danas stoji. Bilo je to jedno od onih štiva koje sam jednostavno "progutala", a priča o Holly, koja nakon smrti supruga Gerryja iz mjeseca u mjesec nalazi njegova pisma – u kojima joj daje upute što da napravi i pomaže joj da nastavi sa životom – apsolutno me očarala i dirnula.
Ne čudi onda što me obavijest o nastavku oduševila. Očekivanja su bila velika, no uzbuđenje je nažalost splasnulo već nakon prvih stranica. Prvo, petnaest godina je stvarno dug period. Iako obožavam knjige u nastavcima, vrlo često ih pročitam jednu za drugom ili u kratkom (definitivno kraćem od 15 godina) vremenskom roku. Bez obzira što mi se prva knjiga jako svidjela, a ni pamćenje mi nije loše, vrijeme je učinilo svoje i izbrisalo mi skoro sve osim temeljne priče. To znači da su mi svi likovi, osim Holly, već na prvim stranicama zvučali nepoznato, a i nju mi je bilo teško zamisliti. Nažalost, autorica se, vjerojatno zbog velike popularnosti knjige, oslanjala na to da je prvi dio bio dovoljno upečatljiv pa da ne mora previše zagrebati ispod površine kad je riječ o opisima likova, što će nekome s iznimno dobrim pamćenjem ili onome tko je tek nedavno pročitao "P. S. Volim te" vjerojatno i odgovarati, no mene je ostavilo blago zbunjenom.
Nažalost, taj osjećaj se nastavio kroz cijelu knjigu. Ideja je sljedeća: Holly, sad već godinama nakon smrti supruga, dijeli svoju priču na podcastu, zbog čega skupina ljudi koja ima neizlječive bolesti odluči napraviti nešto slično za svoje bližnje – ostaviti im pisma, poklone, zagonetke… Poželjeli su ostaviti trajni pečat i nakon svoje smrti, pa zato osnivaju Klub P. S. Volim te u kojem dijele ideje i smišljaju načine na koji se pozdraviti s bližnjima. U pomoć zovu Holly, koja s tim ima iskustva, ali nakon toliko godina i novoga života, pa i nove ljubavne veze, ta joj se ideja i ne čini baš primamljivom.
Da skratim, ipak se odluči na to, uzburka duhove prošlosti, ali se također i uključi u živote ljudi iz Kluba. I tu nailazimo na još jedan problem – Klub P. S. Volim te je skupina ljudi s neizlječivim bolestima i stvarno ih nema previše i ne zahtijevaju previše stranica. Ipak, po meni je svaki lik dobio premalo pozornosti, opisi njihovih osobnosti su također manjkavi, nedorečeni, baš kao i njihove priče. Dirljivo je, svakako, ali samo zbog konteksta bolesti, a ne zato što se može ući u priču svakog od likova koje su iznimno zanimljive, ali samo u najavi. Jasno, u centru je Holly, ali zašto uključivati druge likove ako ih nećemo u potpunosti upoznati i poistovjetiti se s njima?
Cijelo vrijeme čitanja osjećala sam da mi nešto fali: za knjigu toliko posvećenu smrti, poprilično je plitka i naivna, konfuzna jer skače iz priče u priču, raspleti su nekad prebanalni i sladunjavi, pa i očekivani, a iako mi je na kraju probudila emocije i dirnula me, to sigurno nije bilo zato što se radi o remek-djelu već zbog tematike. Ne sumnjam da će popularnost ove knjige biti velika, kao i da će se mnogi ljudi zaljubiti u nju. Slično je to situaciji kad sretnemo staru ljubav nakon petnaest godina – neki će promisliti kako su sve emocije iščeznule i neće osjetiti apsolutno ništa, drugi će na valovima nostalgije ponovno osjetiti leptiriće u trbuhu.
Meni se nažalost dogodilo ovo prvo, uz to što sam zbog druge knjige pomislila da prva možda i nije bila toliko dobra kao što mi se tada činilo. Ali zašto kvariti uspomene? Prije petnaest godina ta je knjiga bila upravo ono što sam trebala i probudila je u meni divne emocije. Otad se mnogo toga promijenilo, život je učinio svoje i sve to zajedno dovelo je do toga da mi se nastavak nije nimalo svidio. Znači li to da se neće svidjeti nikome? Apsolutno ne. Sigurno postoji netko za koja je ova knjiga baš u ovom trenutku idealna. Ali to nažalost nisam ja.
Podijeli na Facebook
