Žena u svim fazama života - je središnja tema romana "Vrijeme noć", ali i cjelokupnog stvaralaštva Ljudmile Petruševske, jedne od najintrigantnijih autorica suvremene ženske proze. Petruševska iz svojih djela uklanja muškarca kao zaraženo tkivo, on se pojavljuje samo sporadično, u svojim najgorim oblicima.

Isti se tip muškarca preslikava iz generacije u generaciju žena koje pokušavaju prikupiti ostatke raspadajuće obitelji i ostvariti se kao žene i majke: "Šurka je stigao u dva sata noću jako nakresan, podlac, i šutke zateturao pored mene prema zahodu, gdje se izrigao. – Što se dogodilo? – upitala sam ga kroz vrata. – Što se dogodilo? Gdje je Aljonka? Pustio je vodu i izašao blijed kao kreda. – Aljona je rodila – rekao je. – Čestitam. Koga? – Sina. – Gdje su? – U dvadeset petom rodilištu. – i srušio se kao pijana svinja."

Ana Andrianovna nas kao pripovjedačica vodi u kaos obitelji u raspadu – ona je pjesnik (nikako pjesnikinja), majka i žena koja pokušava uskladiti konfliktne osjećaje koji se vežu za sve njene životne uloge. Sin joj je sitni kriminalac netom pušten iz zatvora, majku zove isključivo zbog novca prijeteći da će se vratiti u njen stan. Kći, Aljona, ulazi iz jedne nesretne veze u drugu iz kojih ima troje djece. Malo živi s majkom, malo sama ostavljajući joj djecu na brigu. Pored njih tu je i Sima, Anina senilna majka koja živi u domu i o čijem odnosu saznajemo kroz retrospektivno ispričane događaje.

Roman je objavljen 1992. godine, Sovjetski Savez se već raspao, a postsovjetski čovjek je još uvijek čekao na obećane blagodati perestrojke. Stanje se pogoršavalo, i zemlja i ljudi padali su u sve dublju depresiju. To je ozračje koje je inspiriralo Petruševsku da napiše roman o ruskim ženama.

Petruševska roman predstavlja kao bilješke Ane Andrianovne koje su nađene nakon njezine smrti pod nazivom "Zapisi na rubu stola". Pisala je noću, to je bilo vrijeme mira i tišine koje osim ugode simbolizira samoću i otuđenost od najbližih. Radnja romana ne prati kronološki slijed, njezine je zapise teško pratiti, osobito jer su dijelom preuzeti iz dnevnika njezine kćeri uz Anine komentare. Nered koji vlada romanom vlada i Aninom glavom i obitelji u krizi.

Subjektivnost stajališta koja iznosi Anu čini iznimno nepouzdanim pripovjedačicom, čak i u Aljoninu dnevniku Ana progovara svojim glasom: "Ništa nisam znala što i kako, i bila sam mu čak zahvalna što me ne dira, strašno sam se umarala s djetetom, boljela su me vječno nad Timom pognuta leđa, dva mjeseca lila je krv, nijednu prijateljicu nisam ništa pitala, od njih još nitko nije rodio, ja sam bila prva i mislila sam da tako treba (komentar: glupa si, glupa, da si rekla mami, odmah bih znala da se podlac boji kako ćeš još jednom zatrudnjeti! – A. A.)."

Roman sadrži mnoge elemente drame i prikladan je za adaptaciju u kazališnu predstavu, sve se scene odvijaju u zatvorenom prostoru bez puno likova. Otrcani stanovi u kojima ljudi probuđenih životinjskih nagona dijele prostor i hranu. Mržnja, izgubljeno dostojanstvo, neimaština i glad osnovni su pokretači fabule. Tri generacije majki, tri generacije žena koje Petruševska opisuje poslužile su da pokažu da se odnos majke i kćeri nikada ne mijenja.

Nijedna od njih toga nije svjesna: "(…) naš je razgovor bio ovakav: mama, pomozi, natovari na sebe još jedan teret. Mama ti si me uvijek izvlačila, izvuci me. – Ali, kćeri, nemam snage voljeti još jedno biće, to je izdaja malenog, neće to izdržati, ionako je kao zvjerčica gledao novu sestru. – Mama što da radim? Ništa, ničim ti ne mogu pomoći, sve sam ti već dala, već svu lovu, sunce moje, ljubavi. Propast ću. (…) Ne možete se doseliti ovamo, opet lica izobličena mržnjom koja promiču u našem ogledalu u predsoblju, uvijek se svađamo u predsoblju."

Djela Ljudmile Petruševske nisu bila dostupna, barem ne na hrvatskom jeziku, sve do 2014. godine kada je u nakladi Ljevak i u prijevodu Igora Buljana objavljen upravo kratki roman "Vrijeme noć". Ove je godine u zbirci "Potemkinovo selo", koju je priredila Ivana Peruško, objavljeno nekoliko novela: "Neizvjesna sudbina", "Besmrtna ljubav", "Slučaj u Sokoljnikima", "Crni kaput i Chopin" i "Mendelssohn". Svaka se od njih bavi ženom, čovjekovom biti, seksualnošću i majčinstvom. U "Crnom kaputu" prisutni su i elementi fantazije, Petruševska piše i moderne bajke za djecu i odrasle. Značaj i utjecaj njezina stvaralaštva je nemjerljiv, mnogo je puta ponavljala da je njezin posao da sluša ono što joj ruska žena govori, nije potrebno izmišljati.

U suvremenoj se prozi, osobito ženskoj, uočavaju izraziti dokumentaristički elementi, a autorice su mahom novinarke: Svetlana Aleksievič, Ljudmila Petruševska, Herta Müller, Slavenka Drakulić. Novinarski ih posao suočava sa stvarnošću, a talent za pisanje omogućava da progovore glasom žene koji se stoljećima utišavao!

Prošlogodišnja je nobelovka, Svetlana Aleksievič, stvorila roman glasova, polifoničnu prozu u kojoj je postsovjetski čovjek dobio prostor da govori. Pored "Rabljenog doba" objavila je brojna djela koja se bave velikim svjetskim katastrofama poput one u Černobilu ("Glasovi Černobila"), izgubljena sovjetska generacija ("Zinky Boys") i ženama u ratu ("Rat nema žensko lice"). Herta Müller se posvetila opisima života u Rumunjskoj za vrijeme Ceausescuova režima, a Slavenka Drakulić životu u bivšoj Jugoslaviji i postratnom razdoblju.

Petruševska je iznimno talentirana, osim što je objavila tridesetak knjiga ona je i pjevačica, scenaristica, kiparica, slikarica i na svakom je polju uspješna. Kao pripadnica suvremene ženske proze doprinijela je shvaćanju položaja žene u ruskom društvu, problema postsovjetske Rusije i malog čovjeka.

Crnohumorni portret disfunkcionalne obitelji