Postoje knjige kroz koje jednostavno proletim, jednako tako ih i zaboravim, a postoje i one koje pročitam vrlo brzo, a onda provedem jako puno vremena razmišljajući o njima. Jedna od takvih, čudesnih knjiga definitivno je "Čudo" autorice Raquel Jaramillo, koja piše pod pseudonimom R. J. Palacio.
Iako objavljena prije nekoliko godina, u moje ruke "Čudo" je zalutalo tek prije par mjeseci. Bez previše očekivanja, zaronila sam u priču Augusta Pullmana, zvanog Auggie, desetogodišnjaka kojeg muče atipični problemi. Ne, nije riječ o curama, sukobima s roditeljima, školi... Barem ne na onaj "klasični" način. Naime, Auggie tek sad kreće u školu! Iako već ima deset godina, pola života proveo je na operacijama zbog rijetke deformacije lica. Školovao se kod kuće i živio "pod staklenim zvonom".
Iako je pametan, dovitljiv i duhovit, prvo što ljudi zamijete je ipak njegovo lice, koje on opisuje poprilično otvoreno i brutalno. Zbog neizbježnih reakcija, kao i mogućeg izrugivanja okoline, roditelji su ga htjeli zaštiti, što objašnjava školovanje kod kuće. Ali peti razred se pokazao kao prijelomni i Auggie s jako puno oklijevanja odlazi u školu.
Što se dalje događa možete samo i zamisliti – od ruganja do sažalijevanja, od prihvaćanja do odbacivanja, Auggieju peti razred postaje prava životna škola, u kojoj uči kako se izboriti. Suočavajući se s vršnjacima i profesorima, koji redom imaju različite reakcije na njegovo lice, ovaj desetogodišnjak konačno počinje prihvaćati samoga sebe. Također sve oko sebe uči vrijednu lekciju...
Neki "Čudo" uspoređuju s "Malim princom", a moram priznati da shvaćam zašto. Obje knjige lebde na granici između dječje knjige i knjige za odrasle, donose priču o posebnom dječaku i ako zagrebemo ispod površine, nose životne pouke.
"Čudo" je zaista vrijedna knjiga, koja se izdvaja i načinom pisanja. Situaciju promatramo iz više različitih perspektiva – malo iz Augustove, malo iz perspektiva njegovih prijatelja, sestre i roditelja. Zanimljivo je što ništa nije uljepšano i ušminkano. Primjerice, iako je naglašena neizmjerna ljubav koju sestra Via osjeća za Augusta, također je opisano i gađenje, gnušanje i blaga ljubomora. Takve stvari čine ovaj roman vrlo realnim i lakim za poistovjetiti se.
Jer iako cijeli život prosipamo floskule "bitno je ono što je ispod površine", "ne sudi knjigu po koricama" i slične, vrlo je vjerojatno da bi se pri susretu s Augustom lecnuli i ponašali čudno. I sama sam se zamislila koliko puta sam se našla u situaciji kad je osoba jednostavno bila drugačija, a ja sam se, pokušavajući prikriti nelagodu, ponašala glupo. Vrijedna lekcija koju me maleni Auggie naučio je da ne postoji jednostavnija stvar – treba se samo ponašati normalno!
Ponekad nas netko treba podsjetiti na te svakodnevne, životne stvari o kojima ne razmišljamo. Na poglede koje upućujemo misleći da nas netko ne vidi, na neugodne komentare koje izgovaramo misleći da nas netko ne čuje. Na empatiju, koje je nažalost sve manje. Ali ni slučajno sažaljenje. Osobno prema dječacima kao što je Auggie mogu osjećati samo divljenje.
Bit će zanimljivo vidjeti film snimljen po knjizi koji izlazi u studenom ove godine. Augusta glumi mladi Jacob Tremblay, koji je već zasjao u filmskoj adaptaciji knjige "Soba". Roditelje će mu glumiti Julia Roberts i Owen Wilson.
Kažu da je knjiga uvijek bolja od filma, a da biste to mogli prosuditi, imate sasvim dovoljno vremena do studenoga. "Čudo" se ionako čita u dahu.
Podijeli na Facebook
