Išlo je na kišu tog ljetnog dana kad je otac Pétera Gárdosa, Miklós, doplovio u Švedsku. Nepuna tri tjedna po završetku Velikoga rata. U ustima više nije imao nijedan zub. Izgubio ih je, možda, u nekom od peštanskih skloništa gdje su žbiri ubili boga u njemu. Ili je to bilo tamo gdje je na žici sa stropa visjela samo jedna jedina gola žarulja, gdje ga je jedan od batinaša udario glačalom po licu. Kako god bilo, zubi nisu bili najveći problem.

Miklós je bolovao od tuberkuloze. Ostalo mu je šest mjeseci života, uvrh glave.

No već 7. srpnja 1945. godine bacio se na posao. Švedski središnji ured za prihvat i registraciju izbjeglica dostavio mu je 117 imena i adresa, sve redom djevojaka starih do trideset godina, koje su bile smještene u Švedskoj, a porijeklom su iz mađarskog Debrecina ili njegove okolice. Miklós je bio optimističan, usprkos onoj prognozi o svega šest mjeseci života. Među tih 117 djevojaka, siguran je, naći će ljubav svojega života i oženiti se.

I tako počinje jedna od ne nužno najromantičnijih ljubavnih priča, ali svakako najnevjerojatnijih i najluckastijih. Priča je istinita. Poznati mađarski redatelj Péter Gárdos, koji je nedavno gostovao i u Hrvatskoj na Festivalu svjetske književnosti, čuo je za nju 1998. godine od majke, nekoliko dana nakon što mu je umro otac. Péter Gárdos znao je, naime, da su mu se roditelji upoznali nakon Drugog svjetskog rata, znao je i da su oboje, kao Židovi, prošli strahote konc-logora. Bio je uvjeren kako se sudbina uplela u njihove živote u Švedskoj, gdje su oboje završili na oporavku nakon rata zahvaljujući Crvenom križu.

No hrpa pisama koje mu je majka dala nakon očeve smrti pokazala je da ljubav Gárdosovih nije bila ni posljedica sudbine, ni posljedica slučajnosti, nego čvrste odluke Miklósa Gárdosa da smrt, po drugi put, pobijedi ljubavlju.

Sredinom ljeta 1945. godine upustio se u razgranatu korespondenciju s mladim Mađaricama. Svakoj od njih poslao je pismo, skraćeno je glasilo ovako: "Ne znam poznajete li me iz Debrecina gdje sam, dok me domovina nije 'pozvala' u radnu službu, radio u Nezavisnim novinama, a otac mi je imao knjižaru u zgradi Biskupske palače. Meni se po imenu i dobi čini da Vas odnekud poznajem, niste li i Vi možda stanovali u Gambrinisu?"

Miklós, naravno, besramno laže, jer ne poznaje nijednu od njih. I većina djevojaka kojima je uputio pismo zna da Miklós besramno laže pa ga ignoriraju. No njih osamnaest ipak je odgovorilo, među njima i redateljeva majka, stvarnim imenom Ágnes, u romanu nazvana Lili. Miklós, providnosti li, odmah zna da je Lili ona prava, ali se svejedno, još mjesecima, nastavlja dopisivati s njih još devet, na računajući Lili. Taj podatak je možda jedan od najšarmantnijih detalja "Groznice u zoru" (Fraktura, 2016.), ovog neobičnog romana i istoimenog filma. Péter Gárdos roman je objavio lani, a potom snimio i film.

Priči svojih roditelja pristupio je na neuobičajeno vedar i humoran način, uopće ih ne štedi. Pa tako i znamo da se Miklós dopisivao i s drugim ženama, da je jedna od tih nesretnica, Klára, došla u švedski kamp u kojem je Miklós bio smješten, s namjerom da se za njega uda. U tom trenutku Miklós i Lili već su ozbiljno zagrijani jedno za drugo, planiraju se uskoro susresti.

Sad se privremeno moramo vratiti na one zube s početka. Čim je Miklós stigao u kamp u Lärbro, posjetio ga je jedan zubar, uzeo mu otisak i u usta ugradio omanji metalurški kombinat, zubalo od viple. E pa kad takav Miklós, s metalnim osmijehom i težak svega 47 kilograma, koliko se uspio "udebljati" otkako je oslobođen iz logora, stupi nogom na željezničku postaju u Eksjöu, gdje je u ženskom kampu smještena Lili, nju zaljubljenost trenutno prođe pa mu laže da je ona ustvari Lilina prijateljica.

Mimo toga, osamnaestogodišnjoj Lili dosta je rata, jedva je preživjela logor, pun joj je kufer biti Židovka, pa u trenutku kad ulazi u Švedsku laže o svom porijeklu, zataji ime svoje majke i tvrdi da je kršćanka. Dapače, kad "preboli" Miklósove zube i odluči da ga ipak voli, i njega počne nagovarati da se prebaci na kršćanstvo. Iako ju je suočio s pismima koja mu je dala, redateljeva majka tvrdi da to nije istina, zbog čega je Péter Gárdos u romanu promijenio njezino ime i djevojačko prezime. Drugi je razlog, objašnjava u jednom intervjuu, što mu je otac bio mrtav kad je čitao pisma, nije mogao doznati kako se on osjećao u to poratno doba, pa je dio ovog biografskog romana neizbježno postao fikcija, izuzevši dijelove koje je prepisao iz pisama roditelja.

Kao što sam rekla, Péter Gárdos ne štedi svoje roditelje, ne uljepšava ovu priču. Dirljivo otkriva koliko su se zavoljeli, ali revno bilježi i Liline sumnje i Miklósove "male" laži. O njihovim godinama u logoru piše malo, svega pet, šest stranica. Napominje da njegovi roditelji međusobno o tome nikad nisu razgovarali. Oboje su, nekako prešutno, odlučili da su strahote koje su proživjeli ostale na mjestima s kojih su pobjegli. Otac nikad nije pričao o tome kako je njegovao tifusare i spaljivao leševe svojih sunarodnjaka. Majka nikad nije otkrila zašto je u logoru bila naga.

Čudesno, jer nema druge riječi, to dvoje mladih ljudi odabralo je živjeti i voljeti. Nijedno od njih dvoje nije najboljeg zdravlja. Miklós doslovce u očaj baca svojeg švedskog liječnika koji mu iz mjeseca u mjesec rendgenom snima pluća i svaki put iznova, obzirno, ponavlja dijagnozu – nije mu još ostalo mnogo vremena. Taj liječnik, Lindholm, s tugom i stravom gleda na ljubav koja se rađa: Miklós i Lili, kako vrijeme odmiče, doslovce postaju ludi od ljubavi; ne dopuštaju da im na put stane ni birokratski aparat, ni jedan rabin koji ih proganja, ni jedna ljubomorna djevojka koja je uvjerena da je ta zaljubljenost opasna opsjena.

Ako ste ikad tražili dokaz da je ljubav (ponekad) svemoćna, Miklós i Lili su taj dokaz. Jer ta je ljubav uspjela čak i ono što nije uspjelo medicini - zaliječiti i Miklósova pluća.

Čudesna priča koja dokazuje da je ljubav ponekad doista ljekovita