Ljubavno pismo, meditacija, sekularna molitva i roman – sve je to "Orbita" Samanthe Harvey koja je lani nagrađena Bookerom. Iako ima svega 158 stranica, ne može se pročitati brzo – slike Zemlje iz univerzuma su zasljepljujuće lijepe, čitatelj svako malo mora udahnuti da bi se priviknuo na tu neuobičajenu pripovjedačku perspektivu: odjednom smo "mi", usisani smo u kolektivnu svijest čovječanstva, u najboljem smislu riječi, dana nam je – u nedostatku bolje riječi – božanska perspektiva na planet koji nastanjujemo.

Čitanje "Orbite" nipošto nije religijsko, ali svakako jest duhovno iskustvo – uostalom, boravkom u svemiru, u orbiti, tijelo astronauta ozbiljno strada; iskrivljuje se, puca i nestaje vrijeme. Sve što nam ostaje jest pogled, perspektiva, a ona je u "Orbiti" toliko tankoćutna da ćete, možda, morati uzeti pauzu i prošetati. Popiti gutljaj vode, uzemljiti se. Jer će vam, paradoksalno, ljepota svijeta pokrenuti najveći strah – onaj egzistencijalni, koji se odjednom s tijela širi na tu čitavu, spljoštenu kuglu. Često smo masa, tako rijetko smo planet.

Radnja "Orbite" obuhvaća samo jedan dan: nalazimo se u Međunarodnoj svemirskoj postaji – "velikom metalnom albatrosu" – koju čini sedamnaest povezanih modula, utorak je ujutro, četiri su sata i petnaest minuta, početak je listopada. Vani je Argentina, južni Atlantski ocean, Cape Town, Zimbabve. U letjelici, čije su potisne rakete za polijetanje sažgale gorivo predviđeno za milijun automobila, šestero je ljudi i tamo će ostati devet mjeseci: američki i talijanski astronaut, japanska i britanska astronautkinja te dva ruska kozmonauta.

Jedno su drugome predstavnici ljudske rase – svako od njih mora zamijeniti milijarde ljudi. Rus Anton je tih, ali mrtav hladan zbija šale, sentimentalan je, otvoreno plače kad gleda kakav film ili prizore kroz prozor – Anton je srce letjelice. Talijan Pietro je mozak, Rus Roman vješt je i sposoban zapovjednik koji može popraviti bilo što, Amerikanac Shaun je duša posade, Japanka Chie je savjest, a Škotkinja Nell – sa svojim ronilačkim plućima od osam litara – jest dah.

Tog utorka japanskoj astronautkinji Chie umrla je majka, a na Zemlji se supertajfun približava Filipinima. Kreću se brzinom od dvadeset i osam tisuća kilometara na sat, svaki dan šesnaest puta oblete Zemlju – za prelazak jedne orbite treba im 90 minuta – što znači da vide šesnaest izlazaka i zalazaka Sunca, šesnaest dana i noći. U "Orbiti" se ne događa bog zna što, nije to ta vrsta romana – šestero astronauta uglavnom kroz staklenu kupolu gleda u svojeg moćnog, uvijek prisutnog roditelja; majku.

Danju Zemlja izgleda nenaseljena, gradove prepoznaju tek noću kad se upale svjetla. "Noćno ih električno pretjerivanje zapanjuje. To širenje života. I to kako planet obznanjuje bezdanu: Ovdje je netko, ovdje je nešto. No u svemu je tome najizraženiji osjećaj prijateljstva i mira jer i noću, u cijelome svijetu, postoji samo jedna ljudskom rukom podignuta granica; između Pakistana i Indije dug je trag svjetala. To je sve čime civilizacija dokazuje svoje podjele, što se danju i ne vidi."

No taj jedan dan koji pratimo, astronautima nije prvi dan u svemiru. Sve se naime uskoro mijenja: tjedan ili dva bili su ushićeni gradovima, a sad im se čula šire i produbljuju; počinju voljeti Zemlju na danjem svjetlu. Vole bezljudsku jednostavnost zemlje i mora. To kako planet diše poput životinje. Ne vide države, već vrteću nedjeljivu kuglu koja ne zna za podjele, a kamoli za rat. Naravno da znaju da su ratovi česti i da će ljudi za granice ubiti i umrijeti. No odavde – odozgo – Zemlja se čini malenom i dalekom šakom zemlje na kojoj se vidi planinski lanac ili možda vena, što upućuje na veliku rijeku, i ništa više od toga. Nema zidova ni granica – nema plemena ni ratova ni korupcije ni razloga za strah.

Ubrzo ih, piše Harvey, sve obuzima žudnja. "To je žudnja – ne, to je potreba (potpirena strašću) da zaštite tu golemu i sitnu Zemlju. (…) Zar ljudi ne mogu biti u miru jedni s drugima? I sa Zemljom? To nije srdačna želja, već uzrujan zahtjev." Njihov božanski pogled istovremeno je i blagoslov i prokletstvo. Srca im je izdubila čežnja, no u njima nema nimalo praznine – više je to poimanje koliko ih se može ispuniti.

"To ti čine pogledi iz letjelice; od tebe naprave letećeg zmaja pa sve ono što ti nisi dobije oblik i visinu." Samantha Harvey – u izdanju Lumena i divnom i poetičnom prijevodu Ane Josić – zanosno opisuje naš planet, iako nikad nije dobacila do orbite: u romanu "kopno klizi kao svilena pothaljina"; "s lijeve strane, glatki je prhki ledeni bombon Aljaske"; "kontinenti se naslanjaju jedni na druge poput izraslih vrtova", "Zemlja je epska pjesma u tečnom stihu"…

Ako kozmološki kalendar pokriva sve vrijeme, čiji se veći dio još nije ni zbio, našoj bi se lijepoj zemaljskoj pikuli, naglašava autorica, u sljedeća dva mjeseca moglo dogoditi sve i svašta, no ništa od toga, u očima života ne nudi veliku nadu – "lutajuća zvijezda mogla bi uništiti cijeli Sunčev sustav, zajedno sa Zemljom; udar meteora mogao bi izazvati masovno izumiranje; Zemljin bi se nagib osi mogao povećati; zbog krivljenja i pomicanja orbita neki bi planeti mogli biti zbačeni i uza sve to Sunce će u neka četiri mjeseca ili pet milijarda godina ostati bez goriva, proširit će se u crvenog patuljka te pojesti Merkur i Veneru. Zemlja će, ako preživi, biti sasušena i spržena, proključali će oceani ishlapjeti; njezin će ugarak ostati u beskrajnoj orbiti bijelog patuljka crnog patuljka umirućeg Sunca sve dok predstava ne završi raspadom orbite, kad će nas progutati u jednome zalogaju".

Čudom smo živi, slučajem smo još tu. Hitno nam treba planetarna zastava.

* Kritika je originalno, u skraćenom obliku, objavljena u magazinu Globus.