Kad se Morten Falck u lipnju 1787. godine, u dobi od 31 godine, ukrca na nekadašnji kitolovac Der Frühling koji će zaploviti prema Grenlandu, najvažniji teret koji sa sobom ponese je – krava. Za tu će kravu, kojoj je nadjenuo ime Roselil, platiti još jednu kartu, kao za još jednog putnika, i potrošiti većinu ušteđevine. Što će vam krava na Grenlandu, s podsmijehom ga pita kapetan Valløe. To je krava muzara, ispravi ga Falck, pasmine Holstein.

Morten ponese i sijena i slame, držat će ga na palubi. Kapetan se izruguje da će se ta krava nagutati slanog sijena kad brod zavaljaju oluje i južni vjetar. I doista će biti tako, jer put do Grenlanda je dug, trajat će dva i pol mjeseca, no ta se krava - dobivši ime mljekarice iz djetinjstva što je radila na farmi Mortenova oca - združila s osobom, to je pak proizvelo nježnost, a nježnost je potaknula uspomene koje Falck cijeni i poštuje. Tako je jedna životinja postala simbol i čuvar ljudskosti u neljudskim uvjetima kojima je posada broda bila izložena više od sedamdeset dana.

Ljudskost je glavna tema podebelog romana „Proroci fjorda Vječnost“ dansko-grenlandskog pisca Kima Leinea koji je nedavno objavila nakladnička kuća Hena com u prijevodu Miše Grundlera. Kim Leine je rođen u Norveškoj 1961. godine, kao i njegov glavni junak, preselio se u Dansku u dobi od 17 godina i smatra se danskim piscem, no petnaest godina živio je na Grenlandu i tamo radio kao medicinski brat. Godine 2004. vratio se u Dansku, preciznije – deportiran je s Grenlanda u domovinu, i potom napisao svoj prvi, autobiografski roman „Kalak“. Taj roman nije preveden na hrvatski, ali je važan za ovaj roman. Kalak je naziv za „stvarnog“ ili „usranog“ Grenlanđanina; to je kompliment, znak divljenja, ali istodobno i uvreda, piše Tekke Terpstra 2008. godine u časopisu za kulturu Scandinavian Newsletter u članku u kojem recenzira Leineov prvi roman.

Zvuči kao da prepričavam indiskrecije, pritom ne osobito lijepe ni zabavne, no važno je za prikaz „Proroka“ jer je Kim Leine, u nekoliko navrata, otvoreno rekao da je Morten Falck ustvari on, a da su „Proroci fjorda Vječnost“ zapravo priča o njegovu životu na Grenlandu, osim što ju je on prebacio u 18. stoljeće i ispričao je kroz vizuru izmišljenog misionara koji odlazi u dansku otočku koloniju kako bi širio riječ Božju.

Što je, dakle, Leine činio na Grenlandu? Najprije, mnogo dobroga. Često je i sam, kao i njegov junak, bio i liječnik, i psihijatar, i vjerojatno duhovnik. Na Grenland je došao sa suprugom Laerke i dvoje djece. Uživa u životu na Grenlandu, no brak mu je pod pritiskom, upušta se u ljubavne veze s drugim ženama, što Laerke prihvaća. Obitelj se u jednom trenutku preseli u selo na istoku Grenlanda, ali to ne mijenja Leineove navike. Potom se vraćaju u Dansku, Leine je i dalje nemiran, nedostaje mu uzbudljiv život. Ostavlja ženu i djecu i vraća se na Grenland. Iako se uskoro i rastavi, i dalje održava ljubavne veze s nekoliko žena istodobno, ne predaje se nikome, ne može, možda zato što ga je kao dijete silovao otac. Predaje se alkoholu i drogi, to jedino, nagađam, može. Za neke od nas, u nekim fazama života, bijeg je jedini izlaz.

To rečeno, potrebna je golema hrabrost o tome ispričati priču, ali i zastrašujuća doza introspekcije; ona vrsta u kojoj čovjek sam sebe rastavi do poništenja. Mnogi to ne prežive, Kim Leine očito jest. Ako ste u međuvremenu pročitali „Proroke fjorda Vječnost“, sad će vam Morten Falck biti jasniji. Ako niste, ovo je blago uputstvo da budete blagi u procjeni tuđe čovječnosti.

U današnje doba – a ovo današnje treba shvatiti široko – jako je popularno naricati nad nestankom ljudskosti; u Hrvatskoj taj lelek „Gdje je nestao čovjek?“ odjekuje već barem dvadeset osam godina. No što znači biti čovjek, što je ljudskost? Morten Falck na početku romana, dok studira teologiju u Kopenhagenu, iako ustvari priželjkuje postati liječnikom, sam sebi u jednom trenutku, mimo morala i osjećaja stida, daje dopuštenje da istraži sve; ništa ne smije ostati nepoznato. U njegovu slučaju to znači secirati leševe koje nerijetko sam izvuče iz rijeke, potom si daje slobodu obilaziti dijelove grada u kojima rade kurve, konačno si dopušta i seksualno oslobođenje koje će mnogim čitateljima biti previše.

Iz Kopenhagena na kraju doslovce pobjegne, uvjeren kako slijedi Rousseauovu rečenicu iz njegova „Društvenog ugovora“: „Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima!“ Nekoliko puta će je ponoviti tijekom romana, vrlo često u pogrešnom kontekstu; ruku na srce, kao i većina nas, tumačio ju je kako je njemu odgovaralo. Ono što Falck ne citira, a Leine nesumnjivo zna jest Rousseauova „Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima“ koja se često nađe u istom izdanju kao i „Društveni ugovor“ (Školska knjiga, 1978., prijevod Dalibor Foretić). U toj prvoj raspravi Rousseau govori o „plemenitom divljaku“; ideji da je moderni čovjek evoluirao iz stanja životinje. Rousseauov prirodni čovjek – nešto o čemu Falck sanja i vjeruje da će takvog sebe pronaći na Grenlandu – identičan je ustvari čimpanzi, a „prirodna“ dobrota čovječnosti zapravo je dobrota životinje; koja nije ni dobra ni loša.

Zazivajući Rousseaua krivo, jer on je govorio o slobodi u okviru društvenog ugovora, koji neminovno nameće okove, Falck će na Grenlandu naći „prirodnog divljaka“, i u domorocima, i u samome sebi. Možemo nabrajati Falckove „grijehe“: od onog prvog u Kopenhagenu kad se upušta u seks s maloljetnicima; preko onoga na brodu, kad žmiri na zlostavljanje maloga od palube, ali miluje valovima uznemirenu kravu u pokušaju da očuva vlastitu ljudskost; do svih sedam smrtnih grijeha kojima svjedoči na Grenlandu, a u nekima i sudjeluje. Nije slučajno da se dobar dio „Proroka fjorda Vječnost“, romana od 565 stranica, sastoji od deset poglavlja koja nose naziv po deset Božjih zapovijedi. Svakako, poveznica je što je glavni junak svećenik, ali poveznica je i temeljno pitanje ovoga romana, na koje je šapu odavno položila religija: što znači biti čovječan, što znači biti dobar i jesu li moralan i dobar istoznačnice?

U stoljećima nakon imaginarnog putovanja Mortena Falcka na Grenland dogodio se kopernikanski obrat: na pitanje morala odgovor je dala biologija (i fiziologija). Mi jesmo životinje, u to nema nikakve sumnje, dokazuje to upravo organ koji nas je izdigao iznad životinja – mozak. U trenucima krize jedan njegov dio – onaj koji danas nazivamo reptilskim – prvi će reagirati. Nema tu volje, niti morala: u trenutku napada ili neke druge ugroze, iz nas će prvo iskočiti životinja. Onda će tek došetati neokorteks i možda sanirati štetu.

Možemo, dakle, nabrajati Falckove grijehe, još više one koje drugi Danci čine u svojoj sjevernoj koloniji, i zgražati se nad njima. (Za osjetljivije čitatelje napominjem da „Proroci“ posebno obiluju seksualnim nasiljem nad ženama i djecom.) No zašto ih nabrajati? Odnosno, zašto ih je autor odlučio nabrojiti u tolikom obimu i često s gnusnim detaljima? Možda zato, da ostanem u duhu Roussseauove misli, što samo patnja i svjedočenje patnji onog plemenitog divljaka pretvara u čovjeka.

Bez patnje nema sućuti, empatije. Empatija, koliko god mi to voljeli misliti, nije nešto što nam je prirođeno, to nije urođena osobina onih prirodno dobrih; takvi, naime, ne postoje. Empatija stanuje u neokortekstu, razvija se zajedno s prednjim dijelom našega mozga, uz pomoć zrcalnih neurona i učimo je od drugih ljudi ili pomoću drugih ljudi. Naš kapacitet za dobrotu određuju drugi ljudi. Osuđeni smo jedni na druge, u tom smo smislu, da obrnem Francuza, posvuda u okovima (drugih), tako se rađa sloboda da se bude čovjek.

„Proroci fjorda Vječnost“ mukotrpno su putovanje u potrazi za dušom i smislom, za moj ukus mjestimično predugačak roman neobične strukture u kojem glavni pripovjedač (a ima ih više) najprije izrekne osudu nad samim sobom, a onda vam detaljno izloži svoje podbačaje. Roman funkcionira kao ispovijed, s obzirom na Leineov život jasno je i zašto, a opet u jednom trenutku autor hvata zamah i pripovijedanje počinje teći glatko. Čitatelj je ulovljen u klopku empatije iako mu mnogi likovi neće biti dragi: hoće li na kraju biti sudac ili duhovnik? Hoće li baciti kamen ili pružiti ruku?

Roman Kima Leinea samo je u Danskoj prodan u više od sto tisuća primjeraka, preveden je na više od dvadeset jezika, redom je u kritikama ocijenjen superlativima. To nesumnjivo znači da se jednom izgubljeni momak konačno pronašao i potvrdio kao književnik, ali mislim da daje odgovor i na ono pitanje – gdje je nestala ljudskost. Nije nestala. Na svijetu je, čini se, dovoljno ljudi spremnih zagledati se u životinju što čuči u njihovu tijelu. Ti je ljudi, čitajući hrabro i čitajući hrabre knjige, polako i oprezno pokušavaju pripitomiti.

Danski povijesni roman koji postavlja hrabra pitanja o ljudskosti