Davor Mandić, koliko je meni poznato, jedini je pisac koji se može pohvaliti da ga je njegova vlastita priča poslala u pizdu materinu. Ta neispričana priča - koja i nije bog zna kakva priča - zaskoči ga na ulici, pa nagovori na kavu, a onda krene piliti s osrednjim zapletom i patetičnim svršetkom. Uvjerena je da je najbolja priča na svijetu i da bi svome autoru, kad ga jednom pronađe, mogla donijeti svjetsku slavu. Ali, eto, Davor Mandić je baš neće, “malo mu je presocijalna, ne uklapa mu se baš u koncept, a i nije siguran da je već negdje nije pročitao”.

Simptomatično je to metaforično, a možda i metonimično slanje u pizdu materinu. Iako prozni debitant u 37. godini, kako se sam sebi izruguje u bilješci o piscu (a nije ostao dužan ni svojem uredniku, Nenadu Rizvanoviću…), Mandić je, bez sumnje, obrazovan i načitan tip; zna čak i što je sinegdoha. Kao novinar rubrike kultura u Novom listu, sigurno se nagledao i naslušao koječega, pa ovom zbirkom od 15 priča - naslućujem - pokušava izaći iz kulturnog prosjeka, da ne kažem literarne močvare. Vidjelo se to i na zagrebačkoj promociji njegove prve prozne knjige, “Valjalo bi me zamisliti sretnim” (Naklada Ljevak, 2014.), koja je bila (više) performans, a manje književno sijelo: ovu nesretnu priču s početka utjelovilo je dvoje glumaca, potom se Mandić vjenčao sa svojom zbirkom uz zvuke pjesme “Odvest ću te na vjenčanje”, a onda je još svojeg urednika, nesretnog Rizvanovića, naganjao po pozornici i stjerao u kut, uz prijetnje šakom.

No, dobro. Performans nije baš moja stvar. Ali mi se jako svidjelo vjenčanje, a Davor Mandić mi se činio autentično sretnim, onako kao dijete, dok je ozarena lica sa zbirkom plesao prvi svadbeni ples. (Ne znam kako je prošla prva bračna noć, ali držim fige da im se rodi puno djece.) Uostalom, sanjao je taj san, o ukoričenoj prozi, punih dvadeset godina.

Dva desetljeća sanjanja o knjizi podrazumijeva i da Davor Mandić koji je prve priče napisao kao 17-godišnjak nije isti Davor Mandić, prozni debitant u 37. godini. Logično, ta razlika u pismu, i identitetu i zrelosti pisca, osjeća se. Ne znam koje su nove, a koje stare, eventualno prepravljene priče, no dosta su različite, meni neujednačene i kvalitetom, a labavo su povezane bizarnim, nadrealnim, odnosno fantastičnim motivima. U jednom Mandićevom intervjuu sam pročitala kako je naslov zbirke proizišao iz toga što svi likovi njegovih priča žude za nečim što im je nedostižno. Da to nije objasnio u intervjuu, referenca mi ne bi bila jasna na temelju priča, no naslov mi se sviđa, intrigantan je.

Mandić zbirku otvara pametnim odabirom, pričom “Andrea”, koja po meni najzaokruženije odgovara konceptu koji je zamislio kad se prijavljivao za stipendiju Ministarstva kulture (a koju je i dobio). Andrea je morska sirena, u koju će se zaljubiti jedan referent u pismohrani i već tom prvom priča autor pokazuje u čemu je najjači kao pisac: dobar je pripovjedač, a zapleti su mu neočekivani, što je dodatni bonus ako se ima na umu da kratka priča, iako formom sažeta, uopće nije laka za pisanje. S obzirom da je priča petnaest, dopustila sam si napraviti vlastitu rang-listu pa bih, među meni najbolje, svrstala otkačenu “Andreu” s rasnim crnohumornim svršetkom; fantastično zamišljenu, subverzivnu “Slobodu” (koja čitatelja na početku zadirkuje slutnjom klišeja, a onda ode u sasvim drugom, neočekivano smjeru!); “Burning Bushu” bih dodijelila nagradu za inventivnost u kratkoj priči (da takva kojim slučajem postoji); “Dezerter” mi je najdraža priča zato što je najemotivnija, a “Dinoge” priča koju je, opet po meni, Mandić najbolje završio.

Ostatak priča mi je prosječne kvalitete, a neke, primjerice “Časni sude, nisam kriv” i “Istjecanje. Put”, iskreno priznajem, uopće nisam razumjela. Čini mi se da je Davor Mandić (malo sam ga guglala, s obzirom da se ne poznajemo), osim ponekad u stvarnom životu, i kao pisac perfomer, pa voli balansirati na rubu razumljivog. Ako je to doista tako, onda sam u startu prilikom čitanja imala slijepu točku, jer mi performans kao forma - bilo izvedbena, bilo literarna - nije blizak, pa nisam niti idealan čitatelj. Meni su glavna mana zbirke završeci pojedinih priča - upravo zato što je Mandić nepredvidiv i maštovit pripovjedač, pojedine od tih priča završavaju mi preslabo, krajevi su mi nedovoljnog intenziteta s obzirom na eksplozivnu zastupljenost nadnaravnog.

Bez obzira na moje (ne)razumijevanje, Davor Mandić definitivno jest pisac: stil mu je čitak, raspisan, nema tu grešaka niti viškova, a istodobno ima pregršt otkačenih ideja i likova (sirena, metar devedeset visokih računa za struju, bijelih slonova, serijskih ubojica, mnogo droge i možda mrvicu previše penisa u erekciji…). Drugim riječima, Mandić se uopće ne bi trebao ispričavati, niti “stidjeti” što je prozni debitant postao u 37. godini. Nemam pojma gdje bih ga uklopila u literarnu sliku Hrvatske, jer to o čemu on piše gotovo da nema nikakve veze sa zemljom u kojoj živimo. To može, naravno, za autora biti i mana i prednost, a što će prevladati, ovisi ponajprije o senzibilitetu čitatelja.

Meni bi, kao čitateljici, bilo zanimljivo da Mandić nastavi u smjeru priče “Dezerter” - jer tamo je ta očita naklonjenost bizarnom i fantastičnom poduprta supstancom; golom, nepatvorenom emocijom proizišlom iz gubitka brata - ali to je sebični, privatni čitateljski ukus na koji se autor ne bi trebao obazirati ako taj smjer nije i njegov.

Debitantska zbirka nadrealnih priča u kojoj ima par sjajnih proznih komada