Noćno nebo s izlaznim ranama
Debitantska zbirka u kojoj je Ocean Vuong pobrojio sve izlazne rane
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Tražimo ono što nam nedostaje, pogled upiremo uvijek (i) u ono čega nema. Unutarnja logika bića stoga nameće da dječak koji je odrastao okružen ženama traži oca. No kad tu potragu komplicira nasilje – a ovaj je dječak imao oca koji je završio u zatvoru jer mu je zlostavljao majku – ona, čini se neminovno, mora skliznuti u mit. Stoga Ocean Vuong, američki pjesnik vijetnamskog podrijetla, svoju debitantsku zbirku poezije otvara pjesmom "Telemah": o sinu koji čeka oca da se vrati. U Vuongovoj verziji, Telemah, kao svaki dobar sin spasi oca iz vode, "tako je miran, mogao bi biti bilo čiji otac", a onda usne utiskuje na očeve i započinje "predan posao utapanja".
Vuong je "Noćno nebo s izlaznim ranama" originalno objavio 2016. godine. Zbirku je poslao na otvoreni natječaj koji je svim sudionicima koji ne budu odabrani obećao poslati osobnu odbijenicu. To mu se činila kao odlična prilika: računao je da će ga odbiti, ali i da će usput dobiti neki savjet koji će mu pomoći da se probije. Umjesto toga dobio je od male izdavačke kuće u Seattleu, Copper Canyon Press, ponudu za objavu zbirke koja je iduće godine osvojila T. S. Eliot Prize za pjesništvo.
"Izlazne rane" u furioznom nanosu stihova obuhvaćaju sve referentne točke Vuongova života: počinju, dakle, s Telemahom, sinom koji je izgubio oca, Odiseja, što je s Grcima otišao napasti stranu zemlju, Troju. Za razliku od Trojanskog, rat u Vijetnamu trajao je dvadeset godina i da nije bilo njega, ne bi bilo ni Oceana. Njegov djed, seoski mladić iz Michigena koji je maštao o tome da postane bijeli Miles Davis, strpao je trubu u ruksak i pridružio se američkoj mornarici. U Vijetnamu je upoznao njegovu baku, nepismenu djevojku: vjenčali su se i dobili tri kćeri, no kad je djed nakratko otputovao u domovinu kako bi posjetio obitelj, više se nije mogao vratiti jer je Saigon osvojila sjevernovijetnamska vojska. Vuongova obitelj pobjegla je iz Vijetnama jer mu je majka bila miješane rase, u Sjedinjene Države budući pjesnik stigao je kao dvogodišnji dječak. U pjesmi "Fragmenti iz bilježnice" egzodus sažima u tri stiha:"“Američki vojnik poševio je vijetnamsku seljanku. Stoga postoji/ moja majka./ Stoga postojim ja. Stoga slijedi, nema bombi = nema obitelji/ = nema mene./ Užas."
Ostatak svoje i obiteljske životne topografije Vuong je literarizirao u romanu "Na zemlji smo nakratko predivni" (Hena com, 2020., prijevod Mirna Čubranić) "proširujući" pjesmu koja je originalno objavljena upravo u ovoj zbirci, a zbog široke prepoznatljivosti koju je donijela piscu mogli bismo je – iako Vuong ima samo 34 godine – nazvati antologijskom. Tako znamo za njegove prijatelje i ljubavnika (Vuong je otvoreno gay) koje je pobio OxyContin, ali i bolan i lijep odnos s majkom koja je cijeli život provela radeći u salonima za njegu noktiju. Ta majka, koja je 2020. godine umrla od raka, u vrijeme "Izlaznih rana" još je živa: "Majka mi je rekla da mogu biti što god/ poželim – ali odlučio sam živjeti”, i: “Oceane,/ slušaš li? Najljepši dio/ tvoga tijela onaj je na koji/ pada sjena tvoje majke."
Izlazne rane iz naslova ove zbirke raščarana su metafora: zvijezde, znak na nebu, ustvari su "izlazne rane/ svake/ greškom ispaljene riječi". Još jedan znak obilježava Vuongovu debitantsku zbirku, od posvete: za moju majku (& oca). Znak koji neumorno simbolički varira, nijednom ga ne iscrpljujući, upravo je ampersand ("Katkad se osjećam kao ampersand"): logogram "&" nastao u starome Rimu koji ima značenje veznika "i". Ampersand je nekad bio navođen kao posljednje slovo latiničnih pisama pa je odatle nastalo i njegovo englesko ime: izgovaran je u obliku izraza "and per se and" ("i zasebno i").
Ocean Vuong već dugo nije usamljeno "i": petnaest godina živi s partnerom Peterom Bienkowskim kojem je posvetio pjesmu "Devocija" što zatvara ovu zbirku. Uostalom, i samoća, kako piše u drugoj kultnoj pjesmi "Jednom ću voljeti Oceana Vuonga", već neko vrijeme ima novu definiciju: "Najljepši dio tvoga tijela/ jest kamo je naumilo. & zapamti,/ samoća je i dalje vrijeme provedeno/ sa svijetom."
* Recenzija je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
