Je li vas ikad povukla želja da zavirite u sobe iza osvijetljenih prozora u gradovima ili ulicama kojima svakodnevno prolazite? Znala sam to pitati polaznike radionica pisanja. Neki bi odmah s osmijehom klimali glavama, a neki bi me začuđeno gledali. "Ne? Nikad?" "Nikad!", odgovarali bi oni, a ovi drugi bi se smješkali kao da već unaprijed znaju što to kriju visoki prozori i krajevi ormara koje dohvaćamo pogledima.

Nisu sobe te koje privlače našu maštu, već životi koji se unutra kovitlaju, rastežu, miruju ili pulsiraju nervozama ili rutinama. "Sobe uz more, sobe u gradu" zbirka je od deset priča norveškog pisca Frodea Gryttena, otprije poznatog hrvatskoj čitateljskoj publici po njegovoj kultnoj zbirci "Pjesma košnice". Kao i u "Pjesmi košnice", i u ovoj zbirci on slaže priče oko čvrsto postavljenog sadržajnog okvira. Nisu to naravno sobe, nego ljudi koji u tim sobama donose odluke, iz njih izlaze da se nikad više ne vrate ili da bi se vratili promijenjeni, isti, nakon ili prije odluka koje donose, a koje bi im život mogle promijeniti, ali ga ne mijenjaju ili suprotno.

Sobe su poput nijemih kuverata u koje su pospremljeni životi, odnosi među ljubavnicima i njihova grčevita borba da taj svoj život emancipiraju, dotaknu ono bitno, sebe u cijeloj toj stvari koju zovemo proces života.

Svaka se priča tiče odnosa dvoje ljudi, u pozadini svake leži zadana situacija ljubavi ili braka i prava na osobnost, izbor i slobodu. Na tim koordinatama, kao po mreži tramvajskih šina ili, još bolje, žica koje "napajaju" vozila što se izmjenjuju na raskršćima, voze se priče, susreću i razdvajaju, dotiču na susretu i odlaze da se više nikad ne sretnu niti u sjećanjima.

Počevši čitati priče koje se jednostavno i bez napora razvijaju, vještim i smirenim dijalozima, pomislila sam da se pisac služi motivom fotografskog aparata, koji se nalazi u većini priča, kao onim trenutkom koji zaustavlja specifičnost mjesta, vremena i osjećaja dvoje ljudi i tako uspostavlja misao na onom jednom neponovljivom i neizrecivom trenutku kojemu je u prirodi da prođe. I to je to. Nikad više.

No ubrzo se motivu bilježenja specifičnog trenutka pridružio motiv potrebe odlaska iz vlastitog života. Jesmo li sposobni vlastiti život promatrati s distance, jesmo li u stanju iskoračiti iz njega i promatrati ga kao što bismo promatrali vlastiti stan s ulice dok telefoniramo supruzi koju promatramo izvana, lažemo joj samo tako, iz čiste proizvoljne, ljudske ludosti?

U građenju fabule, lika ili, ako hoćete, života, postoji onaj bitan trenutak donošenja odluke. Kad lik donese odluku da izađe iz hotelske sobe, rekavši ženi da ide kupiti cigarete, a izađe iz hotela i nastavi proizvoljno lutati prateći neku djevojku te na koncu iz vlaka promatra hotel u kojemu ga čeka žena, onda je to propitivanje kapaciteta lika u svim njegovim psihološkim i emotivnim identitetima.

To je ono što radi Frode Grytten u svojoj zbirci koja je inspirirana slikama američkog slikara Edwarda Hoppera.

Sobe i muškarci i žene koje pratimo u njihovim labirintima odluka, nalaze se u velikim gradovima od New Yorka do Lisabona, Pariza ili Bergena. Priče su velikim dijelom napisane dijalozima, i to vrlo često telefonskim long distance call dijalozima.

Trokuti, dužine i pravci u kojima se snalaze likovi kao da su proizvoljni i ponekad do samoga kraja ne znamo što će se dogoditi; hoće li sudbinski životni događaj biti tragičan ili će se naprosto nastaviti kako onaj drugi u paru nikad ne bi saznao da je njegov život bio tako blizu da pođe u sasvim drugom smjeru. Nikad neće saznati da ju je muž te noći, "tog jednog važnog trenutka u životu", već bio ostavio. Svi likovi idu nekamo da bi dosegnuli jednu točku nakon koje ništa više neće biti isto, nakon koje slijedi novi početak.

Čitajući ove izvrsne priče koje sam nosila sa sobom po raznim gradovima i sobama u kojima sam spavala posljednjih tjedana, razmišljala sam o tom fenomenu igranja odlukama koje ne mijenjaju samo naše živote, nego i živote onih oko nas te o razlici među mentalitetima naroda, u kojima bi neki zazivali nebesa i proklinjali zemlju ako bi se član obitelji samo usudio pomisliti promijeniti oštro upisane koordinate obiteljskih odnosa, i onda opet ovih drugih koji hladnokrvno prešućuju, izlaze i nikada više ne nazovu.

Sjetila sam se velikog Émilea Zole koji u svom predgovoru "Thérèse Raquin" obrazlaže novu metodu eksperimentalnog romana gdje, parafraziram, kaže: Želio sam postaviti dvoje ljudi različitih karaktera u specifično vrijeme i okruženje i bilježiti što će se s njima dogoditi. To na neki način radi i Grytten. U svijetu mutnom i bez jasnih rubova, on prati sudbine tihih i ni po čemu posebnih života, daje im slobodu susreta, sudbonosnih ili slučajnih, daje im kvalitetu inteligencije koja ima snagu donošenja odluke bez opterećenja strogih patrijarhalnih zakona.

Priče su napisane poput smooth jazza koji slušamo na nekoj internetskoj stranici, prepoznajemo ih po fade in/fade out efektu, kao na putovanju, kao kad na radionici pisanja kažemo polaznicima: "Je li vam ikada palo na pamet da izađete iz vlaka ili autobusa u nekom nepoznatom gradu, sasvim neočekivano, slučajno, ostavite svoju torbu, kaput i laptop na polici u vozilu, a vi se jednostavno ustanete i nestanete iz vlastitog života ostajući živi? Življi nego prije."

Frode Grytten rođen je 1960. u Bergenu, a odrastao je u Oddi, industrijskom gradiću na zapadnoj obali Norveške. Dugo je radio kao novinar, a na književnoj se sceni pojavio 1983. knjigom pjesama "Start". Velik uspjeh postiže romanom ili zbirkom uvezanih priča "Pjesma košnice" 1999. te mračnim društvenim trilerom "Medvjed koji teče" 2005. Knjigu "Sobe uz more, sobe u gradu" objavljuje 2008., a na hrvatskom jeziku je čitamo u prijevodu pisca Bekima Sejranovića u izdanju VBZ-a, u ediciji Europom u 30 knjiga.

Deset priča o sobama, ljudima i teškim odlukama