Na kanadskog pisca, rođenog u Šri Lanki, Michaela Ondaajea naišla sam posve slučajno. U jednom sam od svojih “lovačkih” pohoda knjižnicom slučajno pronašla njegov roman zanimljiva naslova “Divisadero”. Kako se kasnije otkrilo, iza tog naslova krilo se još više zanimljivih i intrigantnih riječi. Naime, osim što se “Divisadero” pokazao izvrsnim romanom, ustanovila sam i da je Ondaatje autor romana “Engleski pacijent”, prema kojem je snimljen film za kojeg smo svi čuli (neki ga i gledali). Snimljen je devedesetih godina prošlog stoljeća i ovjenčan brojnim Oscarima. Međutim, i knjiga “Engleski pacijent” ovjenčana je prestižnom književnom nagradom Booker, pa je po tko zna koji put moćna hollywoodska mašinerija neopravdano zasjenila predivnu knjigu.

Riječ je o romanu čija je radnja smještena u 1945. godinu, u period samog kraja Drugog svjetskog rata, u devastiranu Vilu San Girolamo, negdje u okolici Toscane. Vila, zapravo bivši samostan, tj. ono što je od nje ostalo, pretvorena je u vojnu bolnicu. Jedini stanovnici tog privremenog kvazibolničkog zdanja su Hana, dvadesetogodišnja medicinska sestra i njezin “engleski pacijent”, njezina “sveta beznadnost”, opečeni čovjek na samrti, nejasnog identiteta. Kako se kasnije ustanovi “engleski pacijent” je zapravo mađarski grof Almásy.

Ubrzo se pojavljuje i Caravaggio. Lopov, možda i špijun. Čovjek koji je poznavao Hanu dok je još bila djevojčica, te se i on bez pitanja nastanjuje u vili. U prostranom, zapuštenom vrtu vile svoj šator razapinje i Kirpal Singh, zvan Kip, miner britanske vojske, ali ne Britanac, već Sikh iz Indije.

Tih četvoro ljudi, u početku zapravo samo stranci koji su se igrom sudbine zatekli na istom mjestu, počinju dijeliti život u toj mikro zajednici, polako se zbližuju i jedni drugima otkrivaju krhotine svoga života. Za Hanu, “engleski pacijent”, odnosno grof Almásy “biće nalik na izgorjelu životinju, ukočenu i crnu” čini trenutni smisao života, njezinu “premiju”. Ona je duboko skrhana ratom, kojemu je kao medicinska sestra svjedočila, te nije u mogućnosti nastaviti normalan život. Bez volje da krene igdje dalje, nemajući nikakvu viziju svoje budućnosti.

Grof Almásy je u avionskoj nesreći opečen do neprepoznatljivosti, on je čovjek koji čeka smrt. Pisac maestralno spaja sadašnjost i prošlost, te nam otkriva Almásyjevu višeslojno tragičnu ljubavnu priču s Katharine Clifton. Pratimo grofova razlomljena i morfijem začinjena sjećanja na ljubav, koja mu se dogodila krajem 30-ih godina u Egiptu. Katharine je udana, i to za čovjeka koji je “oboma bio drag sve dok nisu zavoljeli jedno drugo”. Osim toga, njihova je veza izrazito turbulentna, za njih je jedno “zaljubiti se i raspasti se”. Neprekidno se tuku, razdire ih ljubomora, gotovo da lude... Zapravo, njihova ljubav je sve ono što ljubav nikako ne bi smjela biti. I logično je da je kao takvu čeka tragičan kraj...

Kao opreku Almásyu i Katharine, pratimo i posve nevinu ljubavnu priču Kipa, minera iz vrta, i medicinske sestre Hane. Kip, kao čovjek opasnog zanimanja, čovjek “koji je preživio svoje strepnje” te s druge strane Hana, posve prazna iznutra, jedno u drugome nalaze utjehu, snagu, pomalo dječju ljubav. Njihova je ljubav gotovo nestvarna, nesputavajuća i zapravo je posve nejasno sastoji li se i od seksualnog kontakta ili je samo platonska. “Sve on skuplja kao dio promjenljivog sklada. Nju gleda u različita doba i mjesta što joj mijenjaju glas ili biće, čak i ljepotu, onako kao što prirodna morska sila ziba ili upravlja sudbinom čamca za spasavanje.”

S obzirom da je radnja romana smještena u ratno i poratno razdoblje, pisac nije mogao, a da ne dotakne temu rata. Spojio je globalne i lokalne teme, jer opisi rata ne postoje sami za sebe, već su u uskoj vezi s likovima u knjizi i s onime što je ratna tragedija svakome od njih prouzročila. Dakle, temu rata umješno je i dinamično isprepleo sa životima likova. Rat je uzrokovao to da su svi oni ljudi u dubokom problemu, jer se nalaze upravo tamo gdje nikako ne bi smjeli biti.

Hana: Kanađanka, koja sa svojih dvadesetak godina najprije usred rata po vojnim bolnicama njeguje umiruće vojnike, a sada samo jednog opečenog grofa. Ona nikada više neće biti sposobna za normalan život, jer nikada neće zaboraviti kakve je sve strahote vidjela.

Caravaggio: “čovjek koji izmiče”, za kojeg se sumnja da je nacistički špijun, ali kojem su isti ti nacisti odsjekli palčeve na rukama, posve izgubljenog smisla života i posve izgubljen u tom istom životu.

Grof Almásy: nekad hrabri istraživač Sahare, danas čovjek koji čeka smrt, živi od uspomena, a preživljava zahvaljujući morfiju.

Kip: “mlad čovjek s najčudnijim zanatom što ga je ovo stoljeće izmislilo, miner, vojni inženjerac”, izvana djeluje kao čovjek koji je relativno netaknut ratom. Čini se da je on jedini uspio zadržati neke od svojih rituala i rat ga na prvi pogled nije uspio potpuno izbaciti iz takta i okrenuti mu život naglavce. Ali, čim povežemo da je on Sihk iz Indije, a da ratuje negdje po bespućima Europe ili Afrike, neprestano riskira svoj život, tako daleko od doma i obitelji, onda je zapravo jasno da je njegova situacija najapsurdnija. Jer on ratuje na strani V. Britanije samo zato što je njegova zemlja britanska kolonija, a on je u očima tih istih Britanaca, vrlo vjerojatno primitivni domorodac.

Svi ti likovi, individualno opisani, prikazuju zapravo jednu izgubljenu generaciju, generaciju koju je rat trajno obilježio i izmijenio, ljude koji nikada neće moći nastaviti s normalnim životom...

Ondaatje je rekao u jednom intervjuu da je roman počeo sličicama nalik snu, koje je zatim krenuo spajati u priču. Rekao je da, prilikom pisanja, uopće nije bio posve siguran što piše i što će pisati. Ali, s obzirom da je majstor pera, sve te sličice su se spojile u upravo očaravajući roman.

U ovom romanu nemojte očekivati jasnu i kontinuiranu radnju, jer takva vrsta radnje ne postoji. Naime, Ondaatje piše fragmentarno, miješajući prošlost i sadašnjost, otkriva nam samo dijelove života likova u romanu. Njegovi likovi nisu tradicionalno okarakterizirani. Jasno je opisao njihove određene osobine, njihove unutrašnje svjetove, životna pitanja i pokušaje odgovora. Ali kako su oni točno dospjeli u Villu San Girolamo i što se s njima svima dogodilo na kraju, mi ne saznajemo. To što mi to ne znamo uopće nije važno, niti nas previše brine.

Pisac je spojio likove, zapravo su se “kontinenti sreli u jednom mjestu na brdu”, ali s obzirom da je to mjesto vrlo neuobičajeno za život, za očekivati je da će se oni u jednom trenutku rastati. Što se zatim dogodilo? Mašti čitatelja na volju... Dogodio im se jednostavno rečeno, život. Život koji, koliko god to bilo teško, ipak ide dalje...

Iako, dakle, nema tradicionalno razgranate radnje, kad sam ga čitala, to mi uopće nije smetalo, jer ovdje nije niti riječ o tradicionalnom romanu. Ali on nipošto nije kaotičan ili nejasan. Upravo suprotno, on je pravi užitak za čitanje.

S obzirom da je Ondaajte prvobitno pisao pjesme, ni u prozi od tog svog pjesničkog senzibiliteta nije mogao pobjeći. “Engleski pacijent” je dirljiv i nježan, prepun toplih i lirski intoniranih rečenica, od kojih ćete brojne poželjeti zabilježiti prilikom čitanja romana. Ne bih htjela zvučati staromodno, ali knjiga je ipak knjiga. Ona, za razliku od filma, ipak ostavlja dublji trag u nama. A i ruku na srce, u kinu ili pred TV ekranom ne možete u svoj blokić ovjekovječiti neke duboke i velike misli, da bi ih jednog dana iz tog istog, možda već požutjelog blokića, mogli čitati svojim unucima.

Dirljiv i nježan roman o četvero ljudi koje je slomio i spojio rat