Virginia Evans, danas četrdesetogodišnjakinja, počela je pisati prije dvadesetak godina. U dva desetljeća napisala je sedam romana – nijedan nije objavljen. Rukopise je poslala, barem jednom, svim literarnim agencijama na Manhattanu, dobila je na tisuće odbijenica. Kako itko nakon toga nastavi pisati izmiče razumijevanju. Tijekom pandemije kovida, iz suprugova ormara maknula je odjeću i unutra ugurala pisaći stol. U devet mjeseci napisala je osmi roman: počela je tako da je napisala pismo, pa još jedno, a onda i još jedno, i iz tih je pisama organski izrasla radnja, a potom i roman. Taj, osmi roman konačno je objavljen prije godinu dana. "Korespondentica" (Perga, 2026., prijevod Irena Škarica) nije postala instant-hit: čitateljstvo joj je polako raslo, da bi na kraju čak 32 tjedna provela na listi bestselera New York Timesa, potom je Lionsgate najavio snimanje istoimenog filma s Jane Fonda u glavnoj ulozi, a Virginia Evans dobila je čitav niz književnih nagrada i priznanja.

To što njezin debitantski roman zapravo nije debitantski vjerojatno objašnjava vještinu pisanja: "Korespondentica" je nježna, vrlo dirljiva i često veoma smiješna (na glasno smijanje mislim) priča o gubitku, krivnji i preobrazbi, što autorica na početku romana podcrtava citatom Joan Didion iz njezine knjige eseja "The White Album": "Ono što sam za sebe stvorila jest osobno, ali ne može se baš nazvati mirom… Većina nas živi manje teatralno, premda ostajemo trajno obilježeni tim neobičnim, unutarnjim razdobljem koje smo proživjeli." Očito, krivnja i smijeh trebali bi biti nespojivi, no sve to pada u vodu kad upoznate vitalnu pripovjedačicu ovog epistolarnog romana kojem je direktna inspiracija bio roman "Ulica Charing Cross 84" autorice Helene Hanff (Evans ga je pročitala u doba pandemije).

Sedamdesetdvogodišnja Sybil Van Antwerp majka je i baka, razvedena, danas u mirovini nakon ugledne karijere pravnice – gotovo je trideset godina bila poznata kao glavna zapisničarka suca Donnellyja. Živi sama u Annapolisu, ima dvije bliske prijateljice – jednu također rastavljenu, drugu udovicu – s kojima provodi večeri kartajući i slušajući ploče, pasionirana je vrtlarica i članica lokalnog vrtlarskog kluba koji ima svoje drame, no najveći dio vremena posvećuje – pisanju pisama.

Triput tjedno – srijedom, petkom i subotom – odvaja po dva sata i piše pisma. Pisma je, doznajemo, počela redovito pisati otkako je naučila nalivperom sastaviti rečenicu, što je bilo u dobi od devet godina. Prvo pismo napisala je 1948. godine P. L. Travers u vezi njezine knjige "Mary Poppins", a kad je jednom krenula, više nije stala. Tokom godina pisala je brojnim književnicima – C. S. Lewisu, Kazuu Ishiguru, Ann Patchett, Larryju McMurtryju, Diani Gabaldon (nakon što su joj prijateljice posramljeno, ali oduševljeno priznale da u njezinim romanima ima mnogo seksa) – i svi su joj oni uglavnom odgovarali. Kako to? "Ljudi su ljudi", odgovara Sybil na pitanje jedne tinejdžerke koja ju je došla intervjuirati za školski projekt. Drugim riječima, pristojno je odgovoriti na ljubazno pismo, pa joj odgovaraju i Jackie Kennedy, Walt Disney i posredno George Lucas.

U romanu se Sybil dopisuje s čak tridesetero ljudi, od toga redovito s njih desetak – s bratom Felixom koji živi s partnerom u Francuskoj, susjedom gospodinom Lübeckom, članicama vrtlarskog kluba, otuđenom kćeri Fionom koja živi u Engleskoj, dječakom Harryjem koji je u ozbiljnim teškoćama i povremeno s njegovim ocem sucem Jamesom Landyjem, najboljom prijateljicom i šogoricom Rosalie, dekanicom Fakulteta engleskog jezika na Sveučilištu Maryland Melissom Genet koja joj odbija dopustiti da sluša kolegije iz književnosti bez polaganja ispita…

Tri će se korespondencije pokazati posebno važnima za radnju – prva, s književnicom Joan Didion s kojom je dopisivanje tijekom godina preraslo u prijateljstvo. Objema ženama umrlo je dijete – Sybil je nekad bila majka troje djece, no prije trideset devet godina umro joj je sin Gilbert nakon čega joj se raspao i brak s Belgijcem Daanom. "I naravno, imam još dvoje djece i ona su mi bila radost i utjeha. Voljela bih reći da su bila dovoljan, ali nisu bila, i to je još jedan oblik tuge…" piše slavnoj novinarki i književnici koja je umrla u prosincu 2021. "Čini se da si ti, pišući o smrti svog djeteta, smogla hrabrosti istražiti svoje osjećaje do krajnjih dubina, a ja nisam. Ne mogu to podnijeti."

Druga važna korespondencija posljedica je odluke njezina sina Brucea, "idiota koji mi je kupio ovaj složeni sustav mučenja kao božićni poklon". Kao i njezin brat Felix, i Sybil je usvojena: bračni par Stone posvojio ju je kad je imala četrnaest mjeseci i taj podatak – da je se majka nije odmah odrekla, nego je to učinila nakon više od godinu dana – zbunjuje ju sve do starosti. Bruce joj stoga poklanja pretplatu na Projekt Srodnici preko kojeg se, testiranjem DNK iz pljuvačke, mogu naći rođaci. Direktna, ali nespretna s novim tehnologijama, Sybil se brzo sprijateljuje sa službenikom projekta Basamom Mansourom.

Treća bitna korespondencija ujedno je najtajnovitija – Sybil naime čitavo vrijeme piše pisma i nekome tko se zove Colt, ali ta pisma ne šalje. U tim je pismima ujedno najiskrenija, iz njih najviše doznajemo – da je njezina biološka majka ostavila kratko pisamce koje je kao djevojčica čitala svake večeri pokušavajući odgonetnuti zašto ju je napustila, i možda je upravo to prvo pismo, koje nije bilo upućeno njoj nego njezinim posvojiteljima, pokrenulo njezinu opsežnu korespondenciju.

Uostalom, pisati pisma lakše je nego govoriti. Pisma su smisao njezina života, strogo kontrolirani prozor kroz koji viri u svijet kad želi i usuđuje se, a on bi se uskoro mogao zauvijek zatvoriti jer Sybil, doznajemo odmah na početku romana, počinje gubiti vid. Zna već neko vrijeme da će se to dogoditi: njezin oftalmolog dr. Jameson upozorio ju je da njezinoj bolesti, kad jednom započne, ponekad treba jedna, a ponekad i deset godina da se potpuno razvije, a kako bolest napreduje, simptomi se mogu povremeno javljati i nestajati.

Ako vam se čini da je sve ovo mnogo za jedan roman, da je pretrpan događajima i uzbuđenjima… pa jest. Izniman je pothvat napisati roman u formi pisama, držati koncentraciju na tridesetak korespondencija, osmisliti jednako toliko likova da budu životni i uvjerljivi, pri čemu se neki od njih javljaju Sybil tek jednom ili dvaput. Svako pismo, dosljedno, ima drugačiji ton i maniru; neka su službena i uštogljena kao i njihovi autori, druga su opuštena, direktna, emocionalna ili zafrkantska. Virginia Evans tu nije pogriješila ni u jednom slovu.

Na uvjerljivosti romanu, međutim, oduzima to što je pretrpan zbivanjima, doduše sabijenima u devet godina, koliko pratimo Sybilinu korespondenciju. Daleko od toga da ljudi treće dobi ne mogu imati bogate ili uzbudljive živote, no Sybil se počne sve istodobno događati: gubi vid, ima dva udvarača u sedamdeset sedmoj godini života, dobiva prijeteća pisma (još jedan podzaplet!), spasi život jednom dječaku i pomogne jednom izbjeglici iz Sirije, rješava narušeni odnos s otuđenom kćeri i pronađe izgubljene rođake, a uz sve to čitatelj doznaje za njezinu veliku tragediju i još veću tajnu.

Posljednjih godina svjedočimo novom trendu u književnosti – romanima o starijim ljudima, osobito onima koji su karakterom pomalo namćorasti pa se onda preobrate i pred kraj života pronađu prijatelje, ljubav i pomire se s obitelji. Kad je taj novi, nazovimo ga gerontoknjiževni žanr, vrhunski izveden, dobivamo "Olive Kitteridge" Elizabeth Strout. Kad u startu računa da se dopadne širokoj publici, onda dobivamo roman "Čovjek zvan Ove" Fredrika Backmana.

"Korespondentica" koja igra na istu kartu negdje je između – nije visoka književnost, ali nije baš ni sasvim očit people pleaser, iako je prilično sentimentalna. Roman ne skriva da je pisan da se svidi čitateljima, gotovo ni u čemu ne provocira – u tom smislu idealno je ljetno štivo, a i idealan poklon, jer će se čitatelj nakon njega dobro osjećati. No da bi u potpunosti uživali u ovoj priči, morat ćete cinizam privremeno ostaviti po strani. Virginia Evans vjeruje da su ljudi u osnovi dobri i da se baš sve može riješiti – ako ne direktnim razgovorom, a onda sigurno umješno sastavljenim pismom.

* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu.

Dirljiva, ali i sentimentalna priča o 72-godišnjoj Sybil za koju ćete se privremeno morati odreći cinizma