Katkad se pitam nisam li već mrtva. Nije ovo život; čekanje u tami, u tišini, u prostoriji tako gnjusnoj da sam zaboravila miris svježeg zraka. Kaže nam to Agnes Magnúsdóttir, 34-godišnja sluškinja koja na Islandu u 19. stoljeću čeka na pogubljenje. Ljudi sa Stóra-Borga, nastavlja, ponekad joj navečer vezuju noge, kao što se konjima vežu prednji udovi, kako bi bili sigurni da neće pobjeći. Čini se da je svakog dana koji prođe sve više doživljavaju kao životinju: ostavljaju je u mraku, uskraćuju joj svjetlo i zrak, a kad je treba premjestiti, vežu je i vode kamo žele.

Tako počinje dirljiva, moćna i sjajno ispričana priča o posljednjoj osobi pogubljenoj na Islandu, igrom slučaja ženi. U noći između 13. i 14. ožujka 1828. godine, zabilježeno je u islandskim arhivima, tri su osobe počinile bezobziran i gnjusan zločin protiv dvojice muškaraca – travara Natana Ketilssona i Pétura Jónssona. Petur i Natan pronađeni su u spaljenim ruševinama Natanova imanja, Illugastadira na poluotoku Vatnsnes na sjeveru Islanda, a pomnijim pregledom trupala otkriveno je da su im ozljede namjerno nanesene. To je otkriće potaknulo istragu, a poslije nje uslijedilo je i suđenje. Dana 2. srpnja 1828. tri su osobe optužene za ta ubojstva — jedan muškarac i dvije žene. Proglašeni su krivima na Okružnom sudu i osuđeni na pogubljenje odrubljivanjem glave. Osuđeni muškarac zvao se Fridrik Sigurdsson, a žene su bile sluškinje, imenom i prezimenom Sigrídur Gudmundsdóttir i Agnes Magnúsdóttir.

Kako u Húnavatnu, okrugu u kojem je počinjen zločin, nije bilo tvornica ni javnih ustanova u koje bi mogao smjestiti zatvorenike, okružni načelnik Björn Blöndal odlučio ih je smjestiti na seoska imanja, u domove čestitih kršćana, koji će ih potaknuti na pokajanje pružajući im dobar primjer i koji će imati koristi od posla što će ga zatvorenici obavljati dok čekaju smrtnu kaznu.

Agnes Magnúsdóttir tako će sa Stóra-Borga, prvog imanja na kojem je boravila, 1829. godine biti premještena u pritvor na imanje Kornsá u dolini Vatnsdalur u obitelji Margrét i Jóna koji imaju dvije kćeri - Steinu i Laugu. Osuđena Agnes iskoristila je jedno od malo preostalih prava – zatražila je da posljednje dane s njom u razgovoru provede mladi svećenik, đakon Thorvadur Jónsson zvan Tóti. Tu počinje zaplet "Agnesine ispovijedi" (Znanje, 2014.), romana prvijenca mlade australske autorice Hannah Kent (29), koja je u tinejdžerskoj dobi, sa 17 godina, otputovala na godinu dana na Island u sklopu Rotaryjeve razmjene mladih i ondje prvi put čula za Agnesin slučaj. Priča ju je, kaže, proganjala više od deset godina, a čim je roman 2013. objavljen na engleskom jeziku (originalno se zove "Burial Rites", odnosno "Pogrebni običaji") postao je svjetski hit. U samo godinu dana preveden je na više od 20 jezika, a prema njemu će biti snimljen i film s oskarovkom Jennifer Lawrence u glavnoj ulozi.

U autoričinoj bilješci na kraju romana doznajemo da je na Islandu, i u mnogim knjigama koje su o Agnes napisane u 200 godina od njezina pogubljenja, uobičajeno mišljenje kako je Agnes bila "nehumana vještica koja kuje planove za ubojstvo". No Hannah Kent odabire drugi kut gledanja, pa pred nama izranja slika usamljene, inteligentne i strastvene žene koja nam, glasom preko stoljeća, pripovijeda priču najprije o napuštenom djetetu, potom o marljivoj sluškinji i na kraju o zaljubljenoj ženi koja se "najgore ponijela prema onom kojeg sam najviše voljela".

Očekivano, Margrét i Jón užasnuti su time što im u kuću dolazi živjeti ubojica. Njihova mlađa kći Lauga ne može i ne pokušava sakriti prezir prema sluškinji, susjedi s okolnih imanja dolaze "razgledati" Agnes kao kakvu neobičnu životinju i šire o njoj priče koje samo još više straše priprostu obitelj. Starija kći Steina bit će prva koja će pružiti ruku i riječ suosjećanja: i sama neobična i netipična za žene onoga doba, sjetit će se događaja iz djetinjstva kad su ona i sestra prvi put susrele Agnes i kad im je siromašna sluškinja poklonila osmijeh, isplela pletenice i darovala jaja za objed.

I đakon Tóti s Agnes dijeli sjećanje iz prošlosti, iako ga ne pamti. Zatvorena sluškinja odabrala ga je, doznajemo, za duhovnika jer joj je jednom davno pomogao da prijeđe nabujalu rijeku i sada se nada da će on postati osoba kojoj će moći ispričati svoju istinu prije nego ju ubiju i zaborave. U mjesecima koji će uslijediti – dok se ljeto pretapa u zimu, a dan pogubljenja bliži - Agnes će na siromašnom imanju postati neophodna pomoć u kućanstvu i osvojiti poštovanje ukućana, a Tóti će strpljivo, zanemarujući ono što nalaže vjera i pouzdajući se u vlastitu intuiciju i zdrav razum, čekati da se Agnes otvori i saslušati njezinu ispovijed – tragičnu priču o životu obilježenom čežnjom za majkom, oblutku ispod jezika, izgubljenom bratu i sestri, velikoj strasti i još većoj izdaji...

No je li Agnes kriva ili nevina? Je li istina ono što ona ispovijeda ili je istina ono što drugi govore o njoj? Kako roman od tristotinjak stranica odmiče, čitatelj polako shvaća da je "Agnesina ispovijed" doista, kako piše autorica na svojoj web stranici, dirljiva priča o osobnoj slobodi: o tome kako nas drugi doživljavaju za razliku od toga kako doživljavamo sami sebe, i o tome da smo spremni riskirati apsolutno sve zbog ljubavi. Na jednom mjestu, govoreći o muškarcu u kojeg se zaljubila, Agnes kaže: "Ne mogu zamisliti kako je bilo ne voljeti ga. Pogledati ga i shvatiti da sam pronašla ono za čime nisam ni znala da žudim." I kasnije: "Prvi put u životu, netko je vidio mene i voljela sam ga zato što sam se uz njega osjećala kao da sam mu dovoljna."

Kako je Agnes dobila tako uvjerljiv, suvremen glas i osvojila srca čitatelja? Jer, iako je radnja smještena u 19. stoljeću, Agnes je po mnogočemu moderna žena, a njezina struja misli, dubina osjećaja, povjerljivost kojom nam otkriva najveće tajne svoga srca i konačnost čina o kojem nam govori na kraju romana, stvaraju čvrstu emotivnu vezu; osjećaj da je poznajete u dubinu duše.

"Oni mene ne poznaju. Šutim. Čvrsto sam odlučila isključiti se iz svijeta, stisnuti srce i držati se onoga što mi još nisu ukrali. Ne smijem dopustiti da samu sebe izgubim. Ono što jesam čuvat ću u sebi i rukama ću čvrsto držati sve što sam vidjela i čula i osjetila. Pjesme nastale dok sam prala i kosila i kuhala sve dok do krvi nisam nažuljala ruke. Sage koje znam napamet. Potapam sve što mi je ostalo i uranjam pod vodu. Ako progovorim, izaći će mjehurići zraka. Neće moći zadržati moje riječi za sebe. Vidjet će kurvu, luđakinju, ubojicu, ženu kojoj krv kapa na travu i koja se smije ustima zagušenim blatom. Reći će 'Agnes' i vidjeti pauka, vješticu uhvaćenu u mrežu koju je sama zlokobno splela. Možda ugledaju janje okruženo vranama, koje bleji za izgubljenom majkom. Ali neće vidjeti mene. Ja ondje neću biti."

Prvih par mjeseci na Islandu za Kent su bili pusti i usamljeni, osjećala se potišteno, nedostajao joj je dom. Dio te melankolične, usamljeničke atmosfere od prije deset godina utkan je u njezin roman. Island u njezinu romanu robustan je i neprijateljski raspoložen, s hladnim i dugim zimama i kratkim razdobljima svjetla – težak je i onima koji su na slobodi, a kamoli ne junakinji koja se sprema umrijeti. Kent je toliko žudjela za domom da se na neki uvrnuti način, kaže, povezala s Agnesinom pričom kad su joj njezini domaćini – njezina islandska obitelj, kako ih naziva - prvi put ispričali priču o smaknutoj sluškinji.

Poslije, kao studentica, tragala je za pričama o Agnes, no u većini je sluškinja bila prikazana kao hladnokrvni ubojica, islandska Lady Macbeth. Nije bilo slojeva, nije bilo dubine u tim prikazima, nigdje ni riječi o tome kakva je Agnes bila kao dijete, pa je Hannah Kent, kopajući po arhivima, čitajući knjige i slušajući priče Islanđana, počela graditi sama i glas i lik Agnes Magnúsdóttir. Rezultat nije povijesna knjiga, i tako je ni ne treba čitati, nego povijesni roman s elementima - trilera.

U tom smislu, Kent se dobro, i neplanirano, uklopila u prevladavajući trend napete skandinavske fikcije (temom i mjestom radnje, iako je po nacionalnosti Australka), redom krimića i trilera, koji osvajaju top liste. No "Agnesina ispovijed" nije krimić, a triler je tek atmosferom, dok čekamo da nam sluškinja otkrije što se zapravo dogodilo na udaljenoj Natanovoj farmi. "Agnesina ispovijed" mnogo je više roman lika i dobrim dijelom ljubavna priča – elegantno, poetično ispričana, stilski rafinirana i ugravirana u šire ljubavno pismo koje je autorica uputila Islandu, usamljenom i neobičnom otoku nadomak sjevera Europe na kojem je ponekad mračno 24 sata na dan.

Od prve rečenice romana, jasno je kako će Agnes završiti. Oko toga nema nikakve sumnje, ali autorica ni ne gradi napetost na pitanju hoće li Agnes, kojim slučajem, ipak ostati živa. Ono što čitatelja drži prikovanog uz knjigu – a "Agnesina ispovijed" doista se čita kao najnapetiji triler – jest punokrvna i naoko sasvim obična životna priča jedne izuzetne žene koja se zaljubila u krivog muškarca. Kent je u pripovijedanju izvanredno vješta i teško je povjerovati da joj je ovo prvi roman, i to napisan u tako mladoj dobi: Agnes je rasan lik, karizmatična pripovjedačica (povremeno čitamo priču ispričanu u prvom, njezinom licu, a povremeno se narativ prebacuje u treće lice) i doista pomalo "vještica", jer do kraja romana sasvim će poremetiti dinamiku male grupe na farmi Kornsá i u potpunosti očarati njezine stanovnike – svi će oni, jedan po jedan, spustiti ograde, a mnogi od njih Agnes izgovoriti vlastite ispovijedi.

Umetnuti originalni dokumenti i pisma koja se tiču slučaja - posebno je potresno ono o nabavi sjekire kojom će krvnik smaknuti okrivljenike - kao i dojmljivi, lirski opisi islandskog krajolika, toliko će vas uvući u roman da bi se mogli, kad završite priču, iznenaditi što niste zatrpani snijegom i što vani ipak ima ponešto svjetla. "Rekli su da moram umrijeti. Rekli su da sam drugima ukrala dah, i oni sada moraju ukrasti moj", kaže Agnes na jednom mjestu. "Agnesina ispovijed" toliko je očaravajuće i uvjerljivo ispričana priča da doista čitatelju – krade dah.

Dirljiva i moćna priča o posljednjoj ženi pogubljenoj na Islandu