Nekoliko podataka za početak: u Hrvatskoj je neplodno 15 do 17 posto parova, njih oko 80 tisuća, godišnje se od neplodnosti liječi deset tisuća parova. Svega 3,6 posto novorođenčadi u Hrvatskoj, ili njih 1320, dolazi godišnje na svijet tako što se njihovi roditelji podvrgnu (uspješnoj) izvantjelesnoj oplodnji.

U dječjim domovima posljednjeg dana 2017. godine živjelo je 1172 djece. Usprkos tome, lani ih je posvojeno točno – 21. Tijekom 2017. u domove je smješteno 641 dijete, što je 54 posto više nego 2016. U udomiteljskim obiteljima – kojih je 2016. godine bilo 987 – lani je pak živjelo 1880 djece. Prema podacima iz ožujka 2018., na posvojenje trenutno čeka više od 700 djece. Toliko je i potencijalnih posvojitelja.

Zvučim malo suho, možda onako kako meni zvuči ministrica obitelji Nada Murganić, ali baš mi se nekako dobro poklopilo: prekjučer je upravo ona „glumila“ udomljeno dijete u jednoj bakarskoj obitelji povodom Svjetskog dana djece, a ja sam taman dovršila čitanje novoga romana Marka Gregura „Mogla bi se zvati Leda“ (Hena com, 2018.). Svašta bih mogla napisati o tom PR potezu koji uključuje „glumu“, ali ovaj put neću. Reći ću samo ovo: kod Marka Gregura u romanu, jedan muškarac i jedna žena, Jana, ništa ne žele glumiti, oni naprosto žele biti roditelji. A kad se statistika s početka ovoga teksta pretvori u žive ljude, onda se (nekad) dobije roman, gotovo sam sigurna autobiografski.

Ne volim pripovjedača poistovjećivati s autorom, najčešće zato što je pripovjedač fikcija čak i kad se pisac služi autobiografijom, no autor u ovome romanu vrlo jasno, na nekoliko mjesta, činjenicama upućuje čitatelja da je ovo njegova priča. I to bih u prikazu prešutjela da nije u pitanju važna tema – onih sedamsto mališana što čekaju mamu i tatu, i da mi se ne čini da je roman „Mogla bi se zvati Leda“, osim što je književno djelo, ujedno i čin aktivizma, o čemu svjedoči posljednje, četvrto poglavlje romana pod nazivom „Ovo nije priča za tebe“.

„Leda“ je lijep, dirljiv i često razoran roman o mladom paru koji pokušava dobiti dijete. Njoj je bilo 28, a njemu 29 kad su krenuli „vidjeti što s nama nije u redu i zašto nikako ne uspijeva zatrudnjeti“. Neplodan je pripovjedač, on koji kao dijete nije mogao izgovoriti r, a kao za vraga u imenu i prezimenu ima tri ista problematična slova o koje se spotiče. Ne bez humora otkriva nam kako su mu liječnici ipak nešto našli: dva živa spermija, pa kreću u proces izvantjelesne oplodnje, sanjajući da bi mogli dobiti djevojčicu koja bi se mogla zvati Leda.

Sve nam priča on, tako rijetka perspektiva, zar ne? Mnogo toga znamo o tome kako je biti žena, kako je željeti dijete, što sve podrazumijeva biti majka, no rijetko se – u hrvatskoj književnosti, koliko mi je poznato, prvi put – čuje glas muškarca koji želi postati otac, mekše „tata“, pri čemu je on taj koji je „kriv“, pa razmišlja i o ovakvim stvarima: „Razumijem da bi željela roditi, ali velika je mogućnost da se to neće dogoditi, barem ne sa mnom. Tako da me druge dvije mogućnosti isključuju. Jedna je da potražimo zamjenskog oca, a druga da je ostavim. Da se uda za nekog drugog i dobije dijete. Dugo razmišljam o tome i možda je čudno, ali kako vrijeme prolazi ta me misao sve manje uznemiruje. Upravo suprotno, stvara u meni neki osjećaj da će sve biti u redu. Ona mora postati majka. To bih volio više od svega.“

Jana ne zna da on misli to što misli, i ne zna da on piše to što piše. Nekad piše sebi, nekad piše Jani, sve što piše zapravo piše Ledi koja se, kako roman odmiče – postaje jasno – neće roditi. Ipak, i dalje piše, jer ako se neće roditi, možda će je usvojiti ili udomiti. „Ona se zove Jana, ali to sad već znaš. Volio bih da je zoveš mama. Nije ti dala trbuh, nije ti dala maternicu ni pupčanu vrpcu, ali možeš biti sigurna da će ti dati čitavu sebe. Dat će ti sve vrijeme i ljubav koju ima.“

Vrijeme prolazi, on se prilagođava. Bolan proces izvantjelesne oplodnje traje u njihovu slučaju šest godina. Uči se pomiriti s time da nečega nema i da se to nikada neće promijeniti. „To trajno stanje stvari u kojemu znaš da postoji radost koju nećeš doseći.“ Ne zna pomisli li ona, Jana, ponekad da ništa neće ostati iza njih. Ne želi je to pitati, jer nakon tih riječi ne bi mogli postojati, bez da sve prespavaju. Ponekad misli, ali to joj nikad ne kaže, da je tih nekoliko dana, nakon još jednog zahvata, bila trudnica. „I više od toga – majka. Morala je biti, barem za tren, (...) jer oplođena jajna stanica morala je biti živa u njoj barem neko vrijeme. Ne znam je li toga svjesna.“ Pazi da ne vrti iste rečenice. Jučer je rekao: To su jeftini testovi. Ne mora značiti da su točni. Prekjučer: Znaš što je doktor rekao; to se ne mora odmah vidjeti.

„Ono čemu se učim iz svih tih naših odlazaka doktoru je živjeti bez mogućnosti kontroliranja stvari. Prihvaćati život onakvim kakav jest. Nemoć je najgora moguća stvar, i zato treba što manje željeti moć. U proljeće smo bili na grobu Janinih djeda i bake. Gledao sam pčelu koja je uporno pokušavala isisati pelud iz velikog, žutog, umjetnog cvijeta. Ponekad se osjećam poput te pčele. Čini mi se da se uzalud trudimo. A ona gleda ta blesava kolica. Ma na rukama ću je nositi, razumiješ? Ali to ne kažem.“

Za pripovjedača je dijete jedini način kako nadoknaditi roditelje. „Prestati biti u svom djetinjstvu i preseliti se u tuđe. Od lista postati korijen.“ Vrijeme ga gura, kaže, a on se čvrsto drži za djetinjstvo i Janu, uplašen da ga tamo dalje ne čeka više ništa za što bi se mogao uhvatiti. Dijete je važno, daje naslutiti, jer sam nije dovoljno dugo mogao biti dijete. Kad je imao 21 godinu umrla mu je majka, još je ponekad zamišlja u okviru prozora centra za socijalni rad u kojem je radila. Tamo će, već na početku romana, završiti on i Jana.

Kod Gregura nema patetike, tek melankolije, za mnogim stvarima koje izgubimo kad odrastemo, za ljudima koje je progutala crna zemlja, za sjećanjima koja blijede jer ih neumitno gazi trajna sadašnjost. Najviše se možda gubi sigurnost i osjećaj da vremena ima napretek, da sve stignemo. Čekajući dijete postaje muškarac, povremeno ogorčen, jer živi tu gdje živi, pa je nastojanje da on i Jana dobiju dijete ispresijecano depresivnim prizorima hrvatske svakodnevnice: nije važno koliko se obrazuješ, posla nema, ako ga ima, šugav je i slabo plaćen. U tim mi je dionicama Gregur ponešto slabiji, možda mu toliko širok okvir društvene stvarnosti i nije trebao, priča o pokušajima da par dobije dijete sama je po sebi dovoljna, istodobno iskustveno strašna i besprijekorno napisana. Intima preobražena u književnost izaziva eksploziju emocija u čitatelju; samo zbog sekvence u kojem pripovjedač – a i mi! – doznaje zašto domska djeca kradu, vrijedi pročitati svako slovo „Lede“.

Prava igra – i stvarnosti i književnosti – počinje u trenutku kad pripovjedač i Jana shvate da od trudnoće neće biti ništa. Svatko tko je ikad razmišljao o tome da usvoji dijete, morao je i sebi, a i službama, iskreno odgovoriti na nekoliko neugodnih pitanja. Žele li dječaka ili djevojčicu, ili im je svejedno? Koliko dijete najviše godina smije imati? Da li bi usvojili bolesno dijete? Na koje bi bolesti pristali? I pitanje svih pitanja: da li bi usvojili romsko dijete?

Mogla se zvati Leda, vjerojatno se neće zvati Leda. U književnom smislu, ovo je važan roman, krvav zapis intime, slučaj kad literatura vojuje bitke koje bi trebala odraditi ministrica s početka priče. Intimno, želim im Ledu, njihovu verziju Chloe. Kad dođete do kraja romana, i vi ćete im poželjeti Chloe.

Dirljiva i važna priča o pokušaju jednog para da dobije dijete