Proći će neredi, druže. Zloba također mora počinuti. Kaže to nepoznati spasitelj Malome Poglavici u Angoli nakon što mu ruke u lisičinama prekrije kaputom i odvede ga u Zgradu zavidnih. Nama je Angola daleko, mjesto na afričkom dijelu karte, ali zloba svugdje operira jednako: u svojem teroru jednako je demokratična, hrani se predrasudama, ali ih sama nema. Zloba ne poznaje ni rasizam, ni ksenofobiju; dugo joj treba da se istroši, počiva kratko. I dok odmara, sije strah, nikad se ne može biti dovoljno oprezan. To je zato što zloba radi na ljude; oni su njezino pogonsko gorivo.

U stanu na jedanaestom katu, u istoj onoj Zgradi zavidnih, sredinom 70-ih godina sakrit će se jedna žena. Nakon što metkom probuši rupu u vratima, sagradit će zid ispred vrata i potonuti u nevidljivost punih dvadeset i osam godina. Na terasi do koje vode spiralne stepenice zakopan je kostur, u stanu će živjeti samo s psom Utvarom. Kad krenu redukcije struje, ljudski će se glasovi utišati, a onda i sasvim nestati. Lišena radija, ostat će joj samo knjige.

Ali ugasit će i grijanje, pa će riječi na papiru postati ogrjev. Od bogate knjižnice, ostat će tek stotinjak knjiga. Ludovica Fernandes Mano u gotovo tri desetljeća samoodabranog zatočeništva brzo će potrošiti i bilježnice i olovke. Najdraže rečenice iz književnosti počet će zapisivati na zidove. Štedjet će pridjeve. Zidovi bi tako, da ih ima dovoljno, lako mogli postati njena opća teorija zaborava.

Ali ih nema dovoljno, srećom. U angolskom teroru zlobe, kao i u drugim terorima rasijanima planetom i vremenom, istina se, redovito bolno, reducira do otkrivenja: ono što je apokalipsa za kolektiv, ne mora biti za pojedinca. Čovjek ipak nije otok - dokle god postoji drugi čovjek, pas, majmun ili dijete, ne možemo doista potonuti u zaborav nevidljivosti. Ima u tome mnogo utjehe.

"Opća teorija zaborava" Joséa Eduarda Agualuse (MeandarMedia, 2016.) rastače i živote i roman kao formu. Za pozornicu uzima život u glavnom gradu Luandi nakon portugalske revolucije 1974. godine i proglašenja angolske neovisnosti. Angola sedamdesetih je Balkan devedesetih: gledano iz daljine to je uvijek građanski rat, recite to Hrvatu, Bošnjaku ili Srbinu danas, riskirate reprizu. U najdužem sukobu u Africi, ratu bez epiteta koji je trajao gotovo 28 godina, do 2002., a toliko je i Ludo živjela u izolaciji, poginulo je preko pola milijuna ljudi. Rat su, nakon proglašenja neovisnosti od Portugala, nastavile tri političke struje koje su se borile za prevlast s jedne strane uz pomoć Sovjetskog Saveza i Kubanaca, s druge strane uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država i Južnoafričke Republike. Nakon što je desetljećima bila čvrsti rov socijalizma u Africi, Angola se vratila kapitalizmu.

Agualusa (1960), angolski novinar i književnik koji je dosad objavio više od dvadeset proznih djela, a ovaj mu je roman ušao među lanjske finaliste Man Booker International Prize, ispleo je labavu mrežu svakodnevnih užasa kroz koju, poput prikaza, promiču njegovi likovi. Rat sve zamračuje i uvijek je najradikalniji test moralnosti – može li se biti čovjek, što god to značilo, baš sad dok ti prijete da ćeš prestati biti živ?

Dio likova u romanu "Opća teorija zaborava" bori se s tim pitanjem, neki pobjeđuju iz čistog prkosa jer "ne vole policiju misli", drugi, oportuno, koriste sukob da bi profitirali ili da bi urođenom sadizmu dopustili da se razmaše, pa tako valjda žive totalnog sebe. Neki se i neočekivano mijenjaju iz plaćenih ubojica u očeve, drugi su dobri supružnici iako im državna profesija nalaže da muče ljude u zatvorima. Jedino je Ludo u tom kaosu postojana jer njome upravlja druga vrsta straha. Znakovito zvuči rečenica kako je najteže slomiti ljude koji su imali sretno djetinjstvo. Nije istinita.

"Opća teorija zaborava" pripada narativnom krugu koji se odupire pravocrtnom anglosaksonskom pripovijedanju. "Slobodnije" pripovjedačke kulture već dugo prosvjeduju protiv tog terora koji preferira linearni narativ, uvjerene da proizvodi lijenog čitatelja. Suvremeni čitač uglavnom više nema strpljenja za poeziju i fragmentarno pripovijedanje, Agualusa koristi oboje. No kad tako pripovijeda pisac koji je odrastao u takvom pripovijedanju, čitatelj redovito dobiva ako ne apsolutnu, a onda vrhunsku književnost – riječi postaju magija jer riječima trebaju praznine da bi posredovale i ono neizrečeno, a podrazumijevajuće.

Ludo se tako, zazidavanjem u stan, ne odupire samo ratu koji divlja ulicama Luande, nego metaforički i nametnutom redu koji vlada svijetom književnosti. Dirljivi su njezini zapisi u dnevničke bilježnice, dok još ima čime i na čemu pisati; gotovo vjernički posvećeno koristi zidove u stanu kad joj nestane papira.

"Dani klize kao da su tekući. Nemam više bilježnica za zapisivanje. A nemam ni kemijskih olovaka. Komadićima ugljena ispisujem sažete stihove po zidovima. Štedim na hrani, na vodi, na ogrjevu i na pridjevima." Ili, kad počne gubiti vid: "Griješim, čitajući, i u tim pogreškama katkad pronalazim nevjerojatne ispravnosti. Često se pronalazim u pogreškama. Neke su stranice bolje zbog zabluda."

S vremenom, Ludo je cijeli stan pretvorila u golemu knjigu. Nakon što spali knjižnicu, jer joj nedostaje ogrjeva, i nakon što umre, kaže, ostat će samo njezin glas. "U ovoj kući svi zidovi imaju moja usta." Dok se zidovi stana zgušnjavaju od riječi i usamljenosti, život vani se umiruje. Svi oni nepovezani likovi do kraja će se romana sastati, kretat će se, čitatelj zamjećuje s ganućem, u Ludinu smjeru. Tragat će za svojim dušama, jer svima nam prijeti da umremo od malodušnosti, sudbina će ih dovesti pred staričina vrata. Čudovišta na ulici, otkrit će zatvorenica, ipak su njezini ljudi. Slijepa vidi bolje nego dok ju je vid služio.

Dobacujem vam ove komadiće, otkrivam možda previše, jer je "Opća teorija zaborava" na mnogo razina izniman roman. U svijetu utabanih priča ova će vas, kroz pukotine u rečenicama, odvesti tamo gdje niste mogli ni zamisliti. Riječi su vrata, doista. Zapravo nas čuvaju od zaborava.

Dirljiva priča o teroru, zaboravu i spasu u književnosti