Kad čovjek vidi naslovnicu nove knjige Bobe Đuderije, muškarca s magarećom glavom, sve mu bude odmah jasno. Pogleda u fotografiju i zna da je to knjiga o njemu. Jer u ovoj zemlji, barem posljednjih dvadesetak godina, svi mi, obični ljudi, zapravo smo tovari. Samo magarac, naime, tako tvrdoglavo gura svojim putem, sve do smrti, i pritom vuče teret – budimo tu pošteni – vlastitih budalastih izbora. Nemojte se pokušati izvući iz ove hrvatske basne; političari koje biramo, evo već dva desetljeća, dokaz su da nismo osobito pametan narod.
Na naslovnici, dakle, imamo portret prosječnog Hrvata (mislim na državljanstvo, ne nacionalnost). Naslov zbirke, "Zovem u vezi posla" (Adamić, 2016.), čovjeka odmah baca na hihot, onu histeričinu vrstu u kojoj cerek lako prijeđe u ridanje, jer u ovoj je zemlji više od dvjesto tisuća ljudi nezaposleno. Tih dvjesto tisuća kruha gladnih politički je vic jer ih strukture ističu kao uspjeh – nikad manje nezaposlenih!
Prosječan Hrvat, znamo, najviše voli glasati za HDZ i odnedavno Most, prošlost mu je, primjereno, daleko važnija od sadašnjosti, jer što je čovjek bez korijenja? Koliko god situacija teška, nikad nije toliko teška da ne bismo mogli prionuti temeljnoj ontološkoj raspravi: partizani protiv ustaša, desni protiv lijevih, Hrvati protiv Srba. Ako ste potonuli od ovog nabrajanja, upravo to sam htjela. Jer knjiga Bobe Đuderije sve je suprotno: svijetli u tom našem hrvatskom mraku koji zovemo domovinom.
"Zovem u vezi posla", kako se navodi umjesto predgovora, potraga je za smijehom. Nije to potraga za budalastom srećom, malo odmora između dva poziva burzi i razgovora s djetetom kojem trebaju nove tenisice za školu. U ovu knjigu, i u život iz kojeg ona izvire, uložen je ozbiljan trud da se u zemlji mulja nađu trenuci ljepote, radosti i suosjećanja kako bi se i preživjelo do prvog u mjesecu, ali i načelno živjelo.
U mnogim svojim pričama Boba Đuderija u ozbiljnim je problemima. Naravno, zove u vezi posla, rastaje se od muža, plače u školi jer se mali nije upisao tamo gdje je htio, malo se pripala od pedesetih, mori je južina, gleda hoće li kiša, opet zove u vezi posla, umiru joj ljudi koje voli. Ova je knjiga, kako piše, koloplet vedrine i gorčine, iskustva pisca i majke, "vesele raspuštenice", kćeri i sestre, nezaposlene smušenjakinje koja pokušava u svemu pronaći dobro, dok je zlo ne tresne posred lica. Smijehom se bori protiv privatizacije, otuđenosti, siromaštva, nezaposlenosti, usamljenosti i izgubljenosti usred novih "društvenih vrijednosti". To je recept koji se pokazao jedinim učinkovitim sredstvom opstanka.
U tom smislu, Boba Đuderija se nastavlja na tradiciju koje kronično nedostaje na kontinentu. Mi na sjeveru Hrvatske često smo hladni i mrki, iako realno živimo bolje. Naš je humor češće zaodjenut u cinizam, možda je to zbilja zato što nam nedostaje sunca i mora. Bobin humor osebujna je pak mješavina temperamenta i toponima, sve sam uvjerenija da se ta vrsta humora može naći samo u Dalmaciji.
Tamo su svi, čini se, genetski određeni da postanu pripovjedači, anegdotičari, humoristi. Bobu Đuderiju nekolicina je već nazvala ženskom inačicom Miljenka Smoje, ali ja mislim da je to, iako sigurno kompliment, duboko nepravedno, upravo zbog rečenice prije, jer svaki od tih pripovjedača je autentičan, svoj. Smoje je Smoje, a Boba je Boba. Oboje su pučki pripovjedači u najboljem smislu te riječi, humoristi duboke emocionalnosti, a ako im se mora naći zajednička književna forma, onda bih rekla da pišu dišpetnu prozu.
Napominjem to stoga jer u jednoj svojoj priči Boba Đuderija kaže da ne želi biti pisac. Počela je, kao što znamo, na blogu Marčelina i ako se nju pita, tamo je pisala uglavnom pizdarije. Nije imala nikakvih književnih ambicija. Pisala je čisto i iz duše, sve što joj je padalo na pamet, bez autocenzure. A onda je pobijedila na književnom natječaju za najbolju erotsku priču i tu se krenuli problemi. Jer kad čovjek pobijedi na književnom natječaju, uvijek krenu analize i savjeti.
Je li to što ona piše politička satira? Ili žensko pismo? Možda bi se trebala uozbiljiti. Izbaciti lokalizme, ubaciti književne elemente. Dodati metafore. Skratiti. Proširiti. Oduzeti. Dodati. Ukratko, otkako je postala pisac, više nije znala kako pisati.
Ta je kriza srećom prošla jer je pred nama, nakon zbirke "Marčelina" (2011), sada i druga Bobina knjiga. Zbirka je to priča, kraćih proznih zapisa, crtica, fragmenata, sjećanja, opisa dana, dosjetki, čak i statusa na Facebooku, štivo koje se otima klasičnoj književnoj analizi i meni se baš zbog toga sviđa. No u svim tim pričama koje nisu formom klasične priče, Boba Đuderija je apsolutno autentična, iskrena, luckasta i duhovita, a njezini su junaci obični ljudi koji svaki dan ustaju i bore se za egzistenciju, život, zdravlje, poštovanje, ljubav...
Neke priče je Boba našla, jer je pronicljiva promatračica života, no kako vrijeme odmiče, priče sve više, mislim, nalaze nju. Na primjer, popne se na pun trajekt, vidi ženu kako se izvalila preko tri sjedala, namjerno Boba krene u tom smjeru, jer je ljuta zbog te bahatosti, a onda joj muškarac i žena, koja je muškarcu položila umornu glavu u krilo, ispričaju takvu priču da se Boba istovremeno i posrami i zadivi. E pa zbog takve vrste priča ja vjerujem da priče negdje čuče – po trajektima, iza kantuna, na štekatima – i čekaju baš Bobu. Jer ona je rođena pripovjedačica, uz to i otvorena srca, spremna bez pardona priznati vlastitu predrasudu, strah i bol.
Na kraju knjige "Zovem u vezi posla", Boba Đuderija napisala je dvije rečenice koje su, mislim, suštinski točne. Kaže: "Neki to zovu inspiracijom, a ja znam da su to samo trenuci kada svi moji nemiri zagrljeni i pijani plešu kazačok." I druga: "Napisala sam tisuću priča, a nikada onu jednu zbog koje sam napisala onih tisuću."
U "Zovem u vezi posla" Boba Đuderija zabilježila je zauvijek - najbolje od svih nas. Hoću reći, jesmo, tovari smo, ali nije to uvijek loše.
Podijeli na Facebook
