“Hrabro sam živjela dosad, nadam se da ću tako i umrijeti. Hrabro i bez laži. Ali uvjet je za to da izgovorim: ja sam ubila Emerenc. Ništa ne mijenja na stvari to da je nisam željela uništiti, nego spasiti.“ Tim odlomkom, na trećoj stranici, doista počinje roman “Vrata“ mađarske spisateljice Magde Szabó, originalno objavljen 1987. godine, a na hrvatski jezik, u izdanju Disputa, preveden lani. Prve dvije stranice opisuju i temu i naslov romana – vrata, u fantazmagoričnu snu koji sanja pripovjedačica ponešto izmijenjena, kao i ključna scena ovoga djela, jednog od tri autoričina najbolja romana.
Vrata su, kao i na fotografiji na naslovnici, koju je snimio poznati hrvatski fotograf Stanko Abadžić, masivna, sa željeznim okvirom, pojačana čeličnim nitima i neprobojnim staklom. Tko bi rekao da će se ta vrata moći jednom razvaliti, nakon što su najprije slobodnom voljom otvorena, jer je s druge strane stajala spisateljica, jedina koja je riječima mogla ublažiti tvrdoglavu ćud one koju je na kraju ubila.
Pripovjedačica nema imena, doznat ćemo tek nježni nadimak negdje pred kraj romana – Magduška, nimalo slučajna koincidencija s imenom autorice, jer dobar dio romana ipak je autobiografski, kao i mnogi romani Magde Szabó u kojima se, saznajemo u pogovoru izvrsne prevoditeljice Kristine Peternai Andrić, bavila pitanjem identiteta žene i umjetnice, odnosima među ženama različitih generacija, svjetonazora i etičkih habitusa.
Roman počinje u trenutku kad se još relativno mlad par pisaca – vrlo nalik autorici i njezinom suprugu Tiboru Szobotki, useljava u novi, veći stan. Pripovjedačica, godinama na margini mađarskih književnih krugova iz političkih razloga, odjednom postaje tražena: nju i supruga pozivaju na tribine, predavanja, književne večeri, na gostovanja u inozemstvo, suradnju joj nude časopisi i televizijska kuća. To joj stvara problem: pripovjedačica je, suočena s naglim uzletom svoje karijere, prisiljena naći ženu koja će skrbiti o domu – kuhati obroke, čistiti kuću, prati i glačati rublje.
Poznanik joj preporučuje Emerenc Szeredás, neobičnu i ćudljivu staricu, koja je upravo odlučila napustiti prijašnje poslodavce jer previše piju i neprilično se ponašaju. Od prvog trenutka jasno je da je Emerenc neobična – glava i pola lica prekriveni su joj tamnom maramom, pripovjedačica/spisateljica pomalo je iznervirana time što joj ne uspijeva razbrati lice (poslije će se otkriti da je glatko, bez ijedne bore, i mirno poput površine jezera), a u priličnom je šoku kad joj Emerenc priopći da će posao prihvatiti tek kad provjeri nju i supruga, i ako se pokaže da su pristojni ljudi. Prvi je to, ali ne i posljednji put da će Emerenc biti ta koja će suditi svojoj poslodavki.
Emerenc nakon nekoliko dana prihvaća posao i u obitelji književnika ostaje gotovo dvadeset godina. Iako je nevjerojatno radišna i, čini se, nadljudske snage – podiže krevete, miče ormare, nikad ne spava i nikad nije umorna – karakter joj je prilično nemoguć. Prema radu književnika ne osjeća nikakvo poštovanje, jer pod radom podrazumijeva samo rad rukama, a ne lupkanje po pisaćoj mašini i zurenje u oblake u iščekivanju inspiracije; duboko prezire političare, intelektualce i Crkvu, pa će se svojoj gazdarici ne jednom narugati kad se u nedjelju svečano obuče za misu, namjerno joj skuhati neposnu hranu na Veliki petak, a paklena svađa izbit će oko riječi “kič“, izgovorene jednom keramičkom psu s otkrhnutim uhom.
Stroga kućepaziteljica, naime, voli donositi darove, iako ih ne voli primati, a darovi se moraju prihvatiti uz oduševljenje i nikako ih se ne smije kritizirati. Pored toga, tu su vrata – nitko nikad, koliko je poznato pripovjedačici na početku, nije ušao u Emerencin stan, zbog čega bujaju priče kako Emerenc unutra drži blago, moguće ukradeno od židovskih obitelji protjeranih iz Budimpešte u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kućepaziteljica je ljubazna i široke ruke, svi je u ulici vole, dijelom i stoga što uvijek mogu računati na njezinu pomoć, pa slijedom toga poštuju njezinu odluku i nitko se ne nameće. Kad se ide kod Emerenc, to svi znaju, može se doći samo do trijema. Kroz vrata se ne prolazi i za vrata se ne pita.
Pripovjedačica i kućepaziteljica po svemu su različite osobe. Prva je mlada, pa time nekako logično i sebična, usmjerena na sebe, otvorena, brbljava, željna toga da je svi prihvaćaju i vole. Kućepaziteljica je stara i nesebična, usmjerena na druge, šutljiva i željna toga da je svi ostave na miru. No kako roman odmiče, tako se njihov odnos produbljuje pa će “Magduška“ doznati sve ono što Emerenc nikome prije nije rekla: zašto je počela raditi već kao dijete, kako joj je poginuo otac, što se dogodilo s braćom blizancima i majkom, ima li blago u stanu, čije je i kako ga se domogla, je li Emerenc ikada bila zaljubljena, koga je čuvala u podrumu i, na kraju, zašto su vrata uvijek zaključana.
“Vrata“ su ozbiljan, na trenutke opor, pa i šokantan roman, sasvim sigurno klasik mađarske književnosti (po njemu je proslavljeni mađarski redatelj István Szabó 2012. godine snimio istoimeni film s Helen Mirren u glavnoj ulozi). Usprkos toj ozbiljnosti, ili možda baš zbog nje, “Vrata“ se čitaju i kao napeti triler, jer Magda Szabó vrsna je pripovjedačica koja pažljivo gradi odnos između glavnih junakinja, vješto ga produbljujući tajnama koje se postupno otkrivaju i emocijama koje žene osjećaju. Već na početku je mnogo bijesa, ljutnje, dječjeg durenja i hladnog prezira, kao da Magduška i Emerenc nisu u poslovnom, nego obiteljskom odnosu. S vremenom će ti nestabilni osjećaji prerasti u povjerenje, pa duboko poštovanje i na kraju ljubav. Spisateljica i kućepaziteljica postat će gotovo kći i majka, osobito kad u umjetnički dom koji Emerenc čisti došeta jedan pas nazvan Viola.
Magda Szabó objavila je “Vrata“ kad je imala 70 godina. Pogrešno bi bilo reći da je bila na zalasku života jer poživjela je još 20 godina (umrla je 2007. godine). Iščitavajući njezinu biografiju – životopis žene koja je do smrti bila aktivna – postaje jasno da je Szabó u trenutku pisanja “Vrata“ bila i dovoljno stara da bude u koži Emerenc, ali i dovoljno “mlada“ da se sjeća kako je bilo na vrhuncu književne slave; kako je bilo biti žena u najboljim godinama koja konačno doživljava dugo uskraćivano priznanje.
Szabó je, naime, već 1949. godine (dvije godine nakon što je objavila prvu knjigu pjesama “Janje“) dobila nagradu za književni rad, no ona joj je oduzeta istoga dana kad joj je i dodijeljena, a ubrzo je dobila i otkaz u Ministarstvu obrazovanja u kojem je radila. Rad joj je onemogućavala staljinistička diktatura, a među “neprijatelje“ je svrstan i njezin suprug Tibor Szobotka koji godinama nije uspijevao dobiti posao, pa ih je Magda uzdržavala radeći u osnovnoj školi. “Vrata“ njihove nevolje opisuje tek rubno, u prvom je planu ipak odnos dviju žena, ali bilježi trenutak trijumfa i povratka među “žive“, moguće dobivanje nagrade Kossut 1978. godine, najznačanije mađarske nagrade za djelovanje u kulturi.
“Vrata“ tematiziraju brojne stvari, no kao ključni motiv se postavlja pitanje što je kome propast, odnosno stvarna smrt (kao i što je časna smrt!), pa posljedično i pitanje identiteta. Umjetniku će nemogućnost stvaranja – i objave! – biti smrt, mnogim ljudima naoko banalne stvari: potreba da se sačuvaju tajne, da se spasi obraz pred drugima. Neke od nas u najvećoj mjeri sačinjava naša kreativna snaga, a neke mračna mjesta, koja moraju ostati tamna da bi se očuvao identitet.
Na početku romana, pripovjedačica nije ni osobito hrabra, a ni osobito iskrena. Emerenc joj, ne jednom, kaže da je glupa i da voli brbljati u prazno. Događaji kojima će Magduška svjedočiti, otkriće da je njezin najdublji odnos zapravo onaj s odrješitom kućepaziteljicom s mnogo integriteta i, konačno, razbijanje jednih vrata i posljedice toga čina, od pripovjedačice će stvoriti novu osobu, možda i novu verziju Emerenc, svakako hrabriju i iskreniju.
Divan roman koji ćete dugo pamtiti i koji će vam na kraju malo slomiti srce.
Podijeli na Facebook
