Viktor Frankl u knjižici "Patnja zbog besmislena života" kaže kako je za osmišljavanje života potrebna i patnja, pri čemu je smisao koji patnja daje čovjeku najviši mogući smisao. Homo patiens, čovjek patnje, po njemu nadmašuje homo fabera, koji stvarajući ispunjava svoj smisao postojanja, i homo amansa, koji život obogaćuje smislom kroz ljubav i doživljaje.

Težak je to koncept – i za shvatiti, i za prihvatiti, uglavnom zato što nitko ne voli patiti. No Frankl, profesor psihijatrije i neurologije koji je preživio Auschwitz, kaže da se sve svodi na podnošenje – na to kako se čovjek nosi sa sudbinom kad je više ne može uzeti u svoje ruke, već je može jedino preuzeti na sebe. Drugim riječima: tamo gdje nije više moguća nikakva radnja – tamo je neophodno potrebno pravilnim držanjem ići u susret sudbini. Frankl citira Goethea koji je rekao kako "ne postoji nijedno stanje koje čovjek ne bi mogao učinitim plemenitijim – bilo djelovanjem, bilo strpljenjem".

Na prvu se možda ne čini tako, no mnogo je toga što povezuje ovaj Franklov koncept dostojanstvene i pročišćujuće patnje s "Trafikantom" Roberta Seethalera. Nagrađivani austrijski pisac, scenarist i glumac koji danas živi u Berlinu do jučer je bio praktički nepoznat hrvatskim čitateljima da bi pred Interliber dobili dva njegova romana. Jedan je "Čitav jedan život" u izdanju Naklade OceanMore, roman koji se našao u užem izboru Međunarodne nagrade Man Booker 2016. godine, a drugi je "Trafikant" koji je objavila nakladnička kuća Hena com. Oba romana izvanredno je s njemačkog prevela Željka Gorički.

"Trafikant" počinje dolaskom mladog Franza Huchela 1937. godine iz provincije u Beč. Nakon što se utopi ljubavnik njegove majke, ujedno i njihov glavni financijer, praktična gospođa Huchel potegne davnu vezu i u Beču sinu pronađe posao pomoćnika trafikanta u malenoj trafici starog poznanika Otta Trsnjeka. Trafikant je u Velikom ratu izgubio nogu, ostalo mu je samo pola lijevoga bedra, no svoj posao pobožno štuje i Franza uvodi u tajne zanata – koje novine treba svaki dan pročitati (sve!), na što u njima treba obratiti pozornost, koje duhanske proizvode nude kupcima i, najvažnije, tko su njihovi uvaženi klijenti. Jedan od njih, ispostavit će se, glavom i bradom je osamdesetogodišnji profesor Sigmund Freud, doktor za lude koji je razvio jedinstvenu metodu s kaučom.

Trsnjek neukom Franzu objašnjava kako Freud navodno ljude može naučiti kako pravilno živjeti. "Ne sve, naravno, već samo one koji si njegove usluge mogu priuštiti. Priča se da jedan sat u njegovoj ordinaciji košta kao pola zemljišta u predgrađu. Može biti i da malo pretjeruju. U svakom slučaju liječi ljude, a da ih ni ne dodiruje kao ostali liječnici. Nije da ih ne dodiruje uopće, samo to ne čini rukama."

No Freud, dodaje Trsnjek, ima jedan ne tako malen problem. Židov je, a godina je 1937. Zašto je to problem, pita naivno Franz. To će se još pokazati, odgovara mu Trsnjek. I to uskoro! Kad se austrijski kancelar Kurt Schuschnigg u rodnom Innsbrucku obratio slušateljstvu i upitao ga hoće li se na referendumu zakazanom za 13. ožujka 1938. opredijeliti za "slobodnu, njemačku, nezavisnu, socijalnu, kršćansku i ujedinjenu Austriju", više od dvadeset tisuća pristaša klicalo je u znak potvrde. Schuschnigg se protivio anschlussu Austrije, no na kraju je Austriju poslužio Hitleru "poput vrućeg odreska na tanjuru".

Trafikanta nerviraju zastave s kukastim križem, mesara koji ima dućan pored njegova nervira trafikant. Franz je isprva nesvjestan te ideološke bitke, najviše zato što se, po preporuci profesora Freuda, odluči zaljubiti. Freud u Seethalerovu romanu nije onaj Freud kojeg znamo i možda ne volimo (jer smo bliže Jungu, na primjer), ali izgovara rečenice zbog kojih je otac psihoanalize danas opće mjesto, a nerijetko i predmet podsmijeha. Primjerice, kad govori o zaljubljivanju, "ne mora čovjek ništa o vodi znati da bi naglavačke u nju skočio", ili seksistički o ženama, "žene su kao cigare: ako prejako povučeš, uskratit će ti užitak" (Seethaler je zaboravio na Freudovu da je "cigara ponekad samo cigara").

No suprotno (mojem) očekivanju, ti klišeji Freuda zapravo čine dopadljivim. Seethaler je, naime, iznimno duhovit i zabavan pisac, bez obzira na ozbiljnu temu, a taj njegov zaigrani stil čitatelj brzo lovi, već s prvim dijalogom. Razgovori koji likovi vode su brzi, inteligentni i pomno iskrojeni, Seethaler je baš majstor dijaloga (kojih se mnogi pisci, ne bez razloga, boje...), likove skicira brzim pokretima ruke, a ti karakterni krokiji brzo dobivaju boje i dubinu – Seethaler, iako vješt u prizvodnji zabave i smijeha, nije nimalo trivijalan, dapače.

Tako strašni Freud, koji nas je plašio svetim trojstvom id-ego-supergo, brzo prerasta u grintavog, ali simpatičnog starca kojeg muči proteza i muške hlače što ih nosi njegova kći Anna. Prijateljstvo s Franzom mu je osvježavajuće, taj mladić pršti svježim, snažnim i još uvijek neiskvarenim životom, a kad se bolje upoznaju, Franz će ga, blaženo nesvjestan svojeg utjecaja, čak i uspjeti natjerati da si postavi neka, gotovo egzistencijalna pitanja, primjerice kako mu je ikad na pamet mogla pasti ta potpuno apsurdna pomisao da bi mogao razumjeti ljudske boli ili ih čak ublažiti.

"Je li moguće da vaša metoda s kaučom nije ništa drugo nego odvraćanje ljudi s njihovih istrošenih, ali ugodnih putova, ne bi li ih poslali na potpuno nepoznat teren na kojem mukotrpno moraju tražiti novi put, za koji pojma nemaju kako izgleda, koliko je dugačak i vodi li uopće do ikakvog cilja?" pita ga Franz, ozbiljno načet ljubavnom boli zbog mlade Čehinje koja se zove Anezka i tri je godine starija od njega.

Anezka, pokazat će se, ima cijelu vreću tajni koje su uglavnom povezane s preživljavanjem, najprije u miru, potom u ratu. Franzova majka ima svoje brige u provincijskom Salzkammergutu, uglavnom kako da sa sebe skine gostioničareve ruke. Freud će otkupiti slobodu, onako kako su to dalekovidni i bogati Židovi još mogli prije početka rata – trećinom svoje imovine koju su predali Reichu.

Franz će pak otkriti da postoji toliko vrsta tuge koliko je i sati u životu, a vjerojatno i malo više. Naučit će razliku između zaljubljenosti i ljubavi. Odrast će. Seethaler je vješt i talentiran pisac, na neočekivan način će suvremenog čitatelja poučiti zašto je židovsko pitanje – sada, kao i tada - ljudsko pitanje. Kad mrak guta, guta sve. Frankl je, shvatit ćete, bio u pravu. Tamo gdje nije više moguća nikakva radnja – tamo je neophodno potrebno pravilnim držanjem ići u susret sudbini.

"Trafikant" je divan roman, poklonite ga sebi ili nekoj dragoj osobi.

Divan roman koji otkriva zašto i patnja može biti smislena