Jednog neimenovanog ljeta, na otočiću u Finskom zaljevu, vjerojatno onome imena Klovharu, na kojem je spisateljica i ilustratorica Tove Jansson provela veći dio života, Sophia i njezina baka traže u raslinju ispod verande zubalo. "Kad ćeš umrijeti?", pita Sophia baku, nakon što ona uz prigušeni škljocaj stavi pronađeno zubalo natrag u usta. "Uskoro. Ali to se tebe nimalo ne tiče." "Zašto?", pita Sophia, a malo kasnije, jer baka šuti i ne odgovara, postavi i novo pitanje: "Jel' iskopaju rupu?" "Da", odgovara joj baka i podmuklo doda: "Veliku rupu. Tako veliku da ima mjesta za sve nas."

Sophia ima šest godina i na pustom otočiću, koji živi po svojim pravilima i po svojim sitnim mjenama, boravi od proljeća do jeseni. Ove godine prvi put ima svoju sobu, jer više nema mamu. O mami se ne govori mnogo, jer je umrla; tata kojem ne znamo ime, stalno nešto radi, ali nikad na stranicama ove knjižice od 130 stranica ne boravi u fokusu dovoljno dugo da bismo doznali što točno. Dade se naslutiti da tata zapravo jako pati i da, jednako kao što "bježi" čitatelju, bježi i od boli u monotone, sigurne zadatke koji ne mogu poći po krivu (osim, gotovo, jednog eksperimenta sa, za Finsku, egzotičnim vrtom usred sušnog razdoblja).

Sve se tako vrti oko Sophije i bake, koja je već stara, bolesna i često mora sjesti, odmoriti ili prileći jer se osjeća nestabilno na nogama. Baka i Sophia osuđene su jedna na drugu, iako niti jednoj, a niti drugoj to nije uvijek pravo. Sophia je često zaposlena – plivanjem, hvatanjem sitnih životinja, divljim sivim mačkom kojeg mora pripitomiti, kampiranjem na mjesečini, "čuvanjem" strašljive prijateljice Mišice koja joj dolazi u posjet. Baka bi, s druge strane, voljela spavati, čitati, pušiti potajice cigarete, lutati po otoku koji za nju ima neke sasvim druge, mističnije obrise, no tu je dijete koje se neprestano negdje penje, traži da ga se zabavlja, da mu se priča, da se s njim igraju igre...

Strukturalno, "Knjiga o ljetu" (Naklada Pelago, 2011.) zapravo nije roman, nego zbirka od 22 priče, no s obzirom da sve priče imaju zajedničke likove, iz priča, kako stranice odmiču, izrasta cjelovita fabula i više nego dostojna naziva romana. U "Jutru za kupanje" doznajemo da se Sophia još boji duboke vode; u "Gakalici" da je moguće da patke umru od nesretne ljubavi; u "Bereniki" Sophia ludi od Mišice, osobito kad se uplaši da je Mišica draža baki nego ona; u "Ograđenom pašnjaku" baka i Sophia naglas razmišljaju o tome ima li u raju mrava te postoje li pakao i vrag...

Kako priče odmiču, postaje sve jasnije da se i Sophia i baka strahovito boje gubitka. Sophia gubitka konkretnog, voljenog, sasvim svejedno je li "voljeno" baka, tata ili kišna glista; baka pak strahuje od gubitka eteričnog, esencije svoga bića, jer je više dobro ne slušaju niti sjećanja, koja "odbijaju" prizvati teksturu emocija od nekad, a niti tijelo, koje ne funkcionira više dobro čak niti uz garanciju Lupatroa, lijeka protiv epilepsije.

Janssoničine priče literarni su dragulji, vjerojatno i stoga što ih je napisala 1972. godine, već u poodmakloj dobi, kad se približavala šezdesetoj i okrenula pisanju za odrasle. Tove Jansson je, naime, zvijezda i u svjetskim razmjerima; poznata po svojem serijalu o Moominima, nizu ilustriranih knjiga za djecu u kojima su glavni likovi debeljuškasti, bijeli trolovi koji zapravo više nalikuju nilskim konjima. Jansson je Moomine počela pisati u jeku Drugog svjetskog rata, žeđajući za nečim jednostavnim, naivnim, djetinjastim u vremenu koje je Europu zavilo u depresiju. Prva knjiga o trolovima, napisana 1945., nije postigla osobiti uspjeh, no druga i treća, objavljene 1946. i 1948., donijele su joj zasluženu slavu.

Moomini su dugo vremena bili plošni likovi. U pričama nije bilo neke posebne karakterizacije likova, niti psihološke složenosti. Jedan Moomin, kao i svaki Moomin. No sa šestom knjigom o Moominima, napisanom 1957. godine, stvari su se počele mijenjati pa je moguće da ju je novootkrivena zrelost u pisanju, kao i prebacivanje na literaturu za odrasle u 60-ima, dovelo i do "Knjige o ljetu".

Knjiga za odrasle napisala je desetak; najpoznatije su ovaj roman i autobiografska "Kipareva kći", napisana četiri godine prije "Ljeta". "Knjiga o ljetu" također ima autobiografskih elemenata: lik Sophije sazdan je prema autoričinoj nećakinji Sophiji Jansson, a lik bake prema spisateljičinoj majci Signe Hammarsten-Jansson, najpoznatijoj švedskoj ilustratorici svog vremena koja je, između ostalog, u tri desetljeća rada "potpisala" i oko 200 švedskih poštanskih marki. Stvarna Sophia danas upravlja obiteljskom tvrtkom, a kao i ona romansirana izgubila je majku kad joj je bilo šest godina. Osim uz baku i oca Larsa, Toveinog 12 godina mlađeg brata, odrasla je i uz spisateljicu i njezinu životnu partnericu Tuulikki Pietilä, koju su svi zvali Tooti. Janssonovi, shvatila je Sophia kasnije, bili su prilično neobična, ali i jako privržena obitelj. Dokaz tome je i potpuno prihvaćanje Toveine lezbijske veze u vremenu u kojem je homoseksualnosti bila ilegalna - u Finskoj sve do 1971., a do 1981. se klasificirala i kao bolest.

Ljubav je, treba li se čuditi, velika preokupacija Janssoničine knjige. No i o ljubavi, kao i o svemu drugome u ovom klasiku finske, a dijelom i švedske književnosti (s obzirom da su Janssoni dio švedske manjine u Finskoj), govori se neizravno, bez vatrometa i dramatičnih objava. Tove Jansson o ljubavi piše suptilno, pažljivo, dostojanstveno, pazeći na sve tonove osjećaja, tretirajući svaki od njih kao posebnu dragocjenost, što i jest, promatrajući ljubav iz svih mogućih kuteva i ne razbacujući se emocijama kao da se dijele na raprodaji.

U priči "Mačka", jednoj od meni najdražih uz "Bereniku", "Šlafrok" i "Kišne i druge gliste", Sophia primjećuje kako je "čudno to s ljubavlju, što više nekoga voliš, to si mu manje drag". Problem je, srećom, prije spomenuti sivi mačak koji se nikako ne da pripitomiti. "To je potpuno točno", složi se baka. "I što onda čovjek radi?", pita. "Nastavi voljeti. Voli sve gore i gore", odgovori Sophia prijetećim glasom.

U "Kišnim i drugim glistama" problem je druge, čak metafizičke vrste. S jedne strane, tu je iznenadni strah djeteta od malih životinja. Zašto se Sophija odjednom počela bojati, a još jučer je za kućnog ljubimca imala pauka u kutiji šibica? "Mrzim sve što sporo umire! Mrzim sve što ti ne da da mu pomogneš!", viče Sophia, otkrivajući pravi izvor bojazni. S druge strane, objašnjavajući kako kišne gliste imaju sposobnost jako se rastegnuti i prepoloviti, a onda i iz svake polovice iznova roditi, Tove Jansson kroz perspektivu djevojčice metaforički govori o promjenama koje prolazimo, i kao pojedinci, i kao parovi (koji se rastaju).

"Komadići nisu mogli ponovno srasti jer su bili strašno uznemireni i nisu mogli razmišljati. Ali onda su se sjetili da će uskoro svejedno narasti, svaki za sebe. Mislim da su polovice pogledale jedna drugu i pomislile kako grozno izgledaju, a onda su otpuzale jedna od druge što su brže mogle. A onda su počele razmišljati. Osjećale su da će sada cijeli život biti drukčije, ali nisu znale na koji način", piše Jansson.

"Knjigu o ljetu" autorica je napisala neposredno nakon smrti majke. Možda zato roman odiše i tolikom prostornošću, tolikim osjećajem samoće, kojeg nikako ne treba brkati s usamljenošću. To je, treba reći, dodatan poklon koji ide uz ove priče, jer čitajući "Ljeto", uživajući u duhovitim, brzim, pametnim i britkim dijalozima bake i Sophije, na poklon dobivate, naime, i svoj vlastiti - pusti otok. Tove Jansson nije samo uspjela svoj Klovharu postaviti kao četvrti glavni lik ovoga romana, nego čitatelju, dok lista stranice, i doslovce stvara emotivni i mentalni "otok" u prostoru njegova duha. Kad otvorite, naime, "Knjigu o ljetu" tamo vas čeka sasvim vaše mjesto za razmišljanje, što dokazuje, vjerujem, da u otocima doista ima nečega magičnog i da nas boravak na otoku uistinu može naučiti mnogo toga o nama samima.

Divan roman u kojem otkrivamo zašto se mačke ne mogu pripitomiti i kako se kišne gliste nose s gubitkom