"Mi poljski pozitivisti jednom za svagda prekidamo s onom zastarjelom predodžbom da su žene slabiji spol i ljudska bića drugog reda, sposobne samo da svojim muževima budu brižne pratiteljice, da rađaju i odgajaju djecu, održavaju kuću i imanje. Štoviše, mi objavljujemo da su žene ravnopravne s muškarcima i da im pripadaju ista prava te ih pozivamo da se ubuduće posvete proučavanju matematike, fizike, medicine i svih drugih prirodnih znanosti."

Tako je osnovan tajni studij, poznat kao Tajna akademija, na kojem su poljske žene mogle dobiti akademsku diplomu iz predmeta po svojem izboru. U to im je vrijeme u Poljskoj, koja je dio Ruskog Carstva, zabranjeno studirati. Prva predavanja održala su se u privatnim varšavskim kućama 1882. godine. Maniji Skłodowskoj o njima je pričala starija sestra Bronia – tajni krug učenih sunarodnjaka postavio si je za cilj "ojačati poljski narod obrazovanjem i odgojem kako bi ga na taj način, bez prolijevanja krvi, jednom u budućnosti oslobodili ruskog jarma". Bili su pristalice filozofije Augustea Comtea, poznate kao pozitivizam.

Bronia je odmah odlučila slušati predmete potrebne za studij medicine, Mania je htjela slušati fiziku i kemiju. No u tom trenutku još je učenica koju u ruskoj gimnaziji opisuju kao "umišljenu, tvrdoglavu, svojeglavu i drsku, da je poput svoje kose, jogunasta i neobuzdana i da na ostale gleda svisoka". Ima svega petnaest godina, a iako će gimnaziju završiti u šesnaestoj godini, daleko ranije od svojih vršnjaka – kao najbolja u svojoj generaciji, zbog čega je nagrađena i zlatnom medaljom – morat će pričekati na Tajnu akademiju do punoljetnosti. Predmeti koje je potajno slušala omogućit će joj da upiše Sorbonu i postane – Marie Curie.

O autorici Susanni Leonard nisam uspjela pronaći ništa više od kratke biografske crtice na koricama knjige, no njezin roman "Madame Curie i snaga jednog sna", u izdanju nakladničke kuće Znanje i prijevodu Marija Režića, ugodno je iznenađenje. Ne dopustite da vas zavara naslovnica romana (inače, preuzeta s njemačkog originala), koja prije sugerira ljubavni roman nego ozbiljno istraženu i jako dobro napisanu romansiranu biografiju. Leonard u knjizi stavlja naglasak na djetinjstvo, mladost i ranu zrelost ove čudesne žene, fizičarke i kemičarke koja je provela pionirska istraživanja o radioaktivnosti i ujedno joj nadjenula ime.

Marie Curie, rođena kao Maria Skłodowska (Mania joj je bio obiteljski nadimak), bila je prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu, prva osoba i jedina žena koja ju je dobila dvaput (za fiziku i kemiju), i jedina od dviju osoba koje su Nobelovu nagradu dobile u dva različita znanstvena polja (Marie Curie za fiziku i kemiju, a Linus Pauling za kemiju i za mir). Otkrila je elemente polonij i radij. Sa suprugom Pierreom Curiejem podijelila je prvu Nobelovu nagradu koju je osvojila, a njih su dvoje prvi bračni par koji je osvojio tu prestižnu nagradu – obitelj Curie ukupno je dobila pet Nobelovih nagrada (Marie dvije, Pierre jednu, njihova kći Irène Joliot-Curie jednu, a suprug druge kćeri Marie Curie, Henry Labouisse, dobio je petu, Nobelovu nagradu za mir, kao direktor Unicefa). Marie Curie ujedno je bila i prva žena koja je postala profesorica na Pariškom sveučilištu, a godinama je i istraživala mogućnosti medicinske primjene radioaktivnost radija.

Iako zvuči kao klišej, sintagma "snaga jednog sna" zapravo precizno opisuje sudbinu Marie Curie. Mania Skłodowska rođena je u obitelji učitelja – i majka i otac bili su joj ugledni predavači, a četiri kćeri i jednoga sina majka Bronisława i otac Władysław Skłodowski od malena su odgajali ravnopravno, posvetivši veliku pažnju njihovu obrazovanju. Nažalost, obitelj je izgubila i bogatstvo i dobar položaj jer su bili poljski patrioti, a ušteđevina koju su prikupili za obrazovanje djece – sve su ih planirali poslati na studij u Pariz – propala je kad je propao i poslovni plan ujaka kojem su posudili novac. Sin Józef mogao je studirati u Poljskoj, no Bronia, Hela i Mania nisu, a Pariz je odjednom postao nedostupan. Dodatno, obitelj je pogodila velika tragedija – najprije je majka umrla od tuberkuloze, a potom i najstarija sestra Zofia od tifusa.

Tu kreće priča koju Susanna Leonard gradi pažljivo i s poštovanjem: biografiju Marije Skłodowske, potom Marie Skłodowske (ime je promijenila kad je počela studirati u Parizu) i konačno Marie Skłodowska-Curie slijedi gotovo pobožno, pazeći na svaki detalj. Spominjem to jer sam nakon čitanja romana pokušala gledati biografski film "Radioactive" iz 2020. godine u kojem Marie Curie glumi Rosamund Pike, ali sam odustala nakon desetak minuta zbog loše scenarija prepunog faktografskih netočnosti i potpuno pogrešnog prikazivanja karaktera i temperamenta ove iznimne žene. Leonard ne samo da ne čini takve greške, nego se i odabir žanra – romansirane biografije – čini kao jako dobra početnica za one koji se prvi put susreću s pričom ove velike znanstvenice. U pisanju romana autorica se oslanjala na četiri važne biografije o Marie Curie, od kojih je jednu napisala njezina mlađa kći Ève Curie, a pritom je – hvala joj! – bila u potpunosti cijepljena od indiskrecija i spektakularizacije.

Pred nama, umjesto toga, izranja priča o osjetljivoj i pametnoj djevojčici koja u najranijem djetinjstvu žudi za majčinim poljupcima i zagrljajima. U tom trenutku još ne zna da joj majka boluje od tuberkuloze i da joj uskraćuje dodire iz straha da je ne zarazi. Djevojčica je to uronjena u knjige, strastveno željna znanja: nije joj trebalo samotno mjesto da se na njega zavuče; među ljudima koji mrmljaju, grde jedni druge ili se smiju mogla je biti sama, u potpunosti usredotočena na sebe. "Kad bi se zadubila u neku knjigu, crtež ili računski zadatak, zaboravljala je svijet oko sebe, koliko god u tom trenutku bio glasan ili užurban."

No nije samo Mania iznimna, iznimne su sve sestre Skłodowske. Nakon smrti najstarije Zofije, nakon gubitka obiteljske ušteđevine, Mania sa starijom Bronijom sklapa pakt, dapače sama ga predlaže u želji da ostvari i svoj i sestrin san: nakon završene gimnazije Mania odmah počinje raditi kao guvernanta i kućna učiteljica u obitelji Żorawski. Sestri naređuje da ode u Pariz studirati medicinu na Sorboni, a ona će joj od svoje plaće slati novac za studij, stan i hranu. Kad završi medicinu i otvori svoju ordinaciju, vratit će joj uslugu. Tako je i bilo. Kad se Bronia Skłodowska upisala na Sorbonu, tamo je medicinu studiralo više od tisuću studenata, a među njima svega tri žene. Kad se Marie Skłodowska upisala na Sorbonu, na prirodoslovnom fakultetu u tom trenutku s njom studira svega dvadeset žena, u društvu više od tisuću muškaraca.

U Parizu je živjela krajnje skromno: u potkrovlju, s osnovnim namještajem i uz malu peć koju je rijetko palila jer nije imala dovoljno ugljena. Nekih je noći Marie bilo tako hladno da bi ispraznila ormar i nagomilala svu svoju odjeću na prekrivač kreveta. U osobito ledenim noćima na hrpu odjeće položila bi čak i stolicu. Navečer bi ugrijala mlijeko za pripremu tople čokolade. Usto je obično jela šnitu kruha i jednu jabuku. Katkad bi pojela dvije jabuke. I to je bila sva njezina večera. Za doručak gotovo isto: šalica vruće čokolade, šalica čaja, šnita kruha i jedna jabuka. Mogla si je priuštiti povrće i meso, ali rijetko bi joj palo na pamet da te namirnice kupi, a još manje da kuha. Bila je opsjednuta kemijom i fizikom.

Diplomirala je najprije fiziku, kao najbolja na svojoj godini. Željela je studirati još jednu godinu i diplomirati i matematiku, ali nije si to mogla priuštiti, a Bronia je čekala prvo dijete što je značilo da će je ubuduće moći financijski podupirati tek minimalnim novčanim iznosom. No dobila je stipendiju zaklade za poljske studente u inozemstvu i ostala u Parizu studirati.

Pierrea Curiea upoznala je igrom slučaja. Nakon prve diplome dobila je na Sorboni kutak s malim laboratorijskim stolom – za mjerenja se morala upisati na listu čekanja, a i mjerni uređaji nisu bili osobito kvalitetni. Trebao joj je laboratorij, tim više što je preko profesora Lippmanna dobila prvi posao – narudžbu Društva za promicanje nacionalne industrije da napravi studiju o magnetskim svojstvima različitih vrsta čelika. Poznanik, profesor Kowalski, upoznao ju je s osam godina starijim Pierreom Curiejem, uvjeren da bi joj on mogao osigurati laboratorij na Školi za industrijsku fiziku i kemiju u kojoj je radio. Curie nije imao laboratorij, ali taj im je susret oboma promijenio život. Pierre Curie je s bratom Jacquesom izumio elektrometar, primarno za mjerenje električnog naboja kristala kao što je kvarc, zbog čega ga je zvao kvarcnim elektrometrom, no zahvaljujući tom uređaju i njegovim mjernim sposobnostima, Marie Curie otkrit će radij i polonij.

Pierre Curie dugo je osvajao Marie – pristala se udati za francuskog znanstvenika tek nakon uzastopnih prosidbi, a Curie je čak bio spreman napustiti život i karijeru u Francuskoj i preseliti se zbog Marie u Varšavu, makar radio samo kao učitelj francuskog. Taj nježan i obziran muškarac pružat će joj nesebičnu podršku do kraja svojeg kratkog života (poginuo je u prometnoj nesreći): bit će njezin oslonac u trenucima melankolije s napadima tjeskobe, neumorno će javno ispravljati da nije on otkrio polonij i radij nego njegova supruga, zahvaljujući njegovu angažmanu dobit će prvu Nobelovu nagradu jer ju je francuska Akademija znanosti ignorirala zato što je žena i kao kandidate prijavila samo njezina muža i Becquerela... dapače, Pierre Curie odbio je kandidaturu za nagradu ako ne kandidiraju i Marie Curie.

Nevjerojatni paradoksi vladali su u njezino vrijeme: mogla je studirati pa čak i doktorirati na Sorboni, ali nije mogla postati članicom Akademije znanosti, pa pred članovima Akademije nije mogla ni pročitati svoj doktorski rad "Emisija zračenja uranijevih i torijevih spojeva", nego je to umjesto nje učinio njezin mentor. Doktorski rad obranila je u ljeto 1903. godine. U studenom iste godine podijelila je Nobelovu nagradu za fiziku sa svojim suprugom i Henrijem Becquerelom.

Nakon smrti supruga podignula je dvoje djece kao udovica, odredila je atomsku masu polonija, osnovala Institut za radij pri Sorboni, pješačila Engadinom s Albertom Einsteinom, dobila drugu Nobelovu nagradu, za kemiju, a tom joj je prilikom švedski kralj poljubio ruku i objesio zlatnu medalju oko vrata, položila je vozački ispit za teretna vozila i transportirala rendgenske uređaje na bojišta tijekom Prvog svjetskog rata, nakon oslobođenja Poljske osnovala je Institut za radij u Varšavi, u Americi je prikupljala novac za radij i doručkovala s američkim predsjednikom... popis njezinih postignuća gotovo je neiscrpan.

Ako u kućanstvu imate djevojčicu ili mladu djevojku koju želite ohrabriti u njezinim snovima, posebno ako želi postati znanstvenica, ovo je roman za nju. "Madame Curie i snaga jednog sna" prekrasna je posveta jednoj buntovnici koja je promijenila svijet.

Divna posveta buntovnici koja je promijenila svijet