Za Đuru Hodalicu znam nekoliko godina. Ante Tomić i ja smo kolege, radimo u istoj novinskoj kući, a godinama smo radili i u istoj redakciji, pa se nekako uvriježilo da ga nerijetko zapitkujemo što piše. Tako sam saznala da već dugo u glavi nosi ideju o Đuri, ptičici koja se boji visine, "Đuro Hodalica se zove". Sjećam se da sam se nasmijala, ne iz poruge, nego iz dragosti. Ime je nekad doista znak, a kad je izgovorio kako se čvorak zove, on je za mene odmah počeo postojati. Imala sam dodatni razlog zašto sam zavoljela Đuru istog trenutka: ja se bojim letenja pa mi je bilo jasno kakva je to tek muka biti ptica koja hoda. Kratko mi je tada skicirao slikovnicu, mislim da je u to vrijeme još nije bio razradio, možda je tek bila naznaka sudbine jednog čvorka kojeg je odbacilo njegovo jato. "Dobro, Ante, ali on će na kraju ipak poletjeti u visine?" upitala sam kao da se to podrazumijeva. "Neće. Ostat će Đuro Hodalica."

Protestirala sam tada; nije u redu, argumentirala sam, da to učini jednoj ptici. No on se nije dao. Nije ni tada bilo pitanje je li u pravu on, autor, ili ja, buduća čitateljica. Ja sam htjela da Đuro leti, visoko, jer mi je bilo strašno da hoda, a ima krila. Isključit će ga druge ptice, rugat će mu se, ostat će sam. Nisam htjela čitati priču o strahu, nego o pobjedi, no sad kad držim u ruci prekrasnu slikovnicu koju je ilustrirao Tomislav Torjanac, a objavila nakladnička kuća Hena com – i s nekoliko godina iskustva više – jasnije mi je nego ikad prije da su današnjem svijetu, više od pobjednika, potrebne priče o strašljivcima, gubitnicima i luzerima; o pticama i ljudima koji (samo) hodaju.

U libertarijanskom svijetu, a u takvom danas živimo, sreća prati hrabre. Sveto trojstvo libertarijanaca – život, sloboda i imovina – u Hrvatskoj, zasad tek u poduzetničkim krugovima, polako poprima okrutne razmjere: to su vam oni što bi, dok hara korona, zatvorili starce u kuće i staračke domove, odredili im policijski sat za odlazak u dućan, što zagovaraju švedski model i potajno, a neki bome i javno, misle kako su se stari ionako naživjeli pa nije drama ako umru od kovida. Prije pandemije su samo kukali što moraju toliko novca plaćati u zajedničku kasu za mirovine i zdravstvo – jednom riječju, socijalu – i tako uzdržavati neradnike, starce, debele i pušače.

Kakve to veze ima s čvorkom koji se boji visine? Velike. Još je 1979. godine povjesničar kulture Cristopher Lasch u svojoj kultnoj knjizi "Narcistička kultura" opisao kulturu koja odustaje od društva, u smislu zajedništva, i zamjenjuje ga konzumerizmom i kapitalizmom. Konzumerizam ne podrazumijeva samo opsesivnu kupovinu, mahnito pribavljanje stvari koje postaju statusni simboli; konzumerizam znači i samoga sebe tretirati kao robu, proizvod. Lasch je u knjizi opisao kako je američka kultura 20. stoljeća normalizirala patološki narcizam. On pak ima svoju filijalu: zove se kult sreće. To je okrutan zahtjev koji kultura postavlja pred pojedinca: mora se biti sretan ili barem raditi na sreći, jer ako nisi sretan, onda si ustvari neuspješan, a za to što si neuspješan sam si kriv jer si lijen i nisi se dovoljno potrudio. Zapovijed jednako vrijedi i ako se uspjeh postavi ispred sreće.

Tako to izgleda danas u svijetu čovjeka. U svijetu ptica "čvorak mora biti snažan i zdrav da bi izdržao sve što ga u životu čeka, a ovaj naš je, bojim se, izgubljen slučaj". Tako kaže otac Tonko nakon što ga majka Ruža obavijesti da njihov Đuro jest naučio letjeti, dapače ne zaostaje mnogo za braćom i sestrama, ali ga muči visina. Đuro živi u prizemlju njihove "zgrade", u rupi u stablu duda. Ostatak obitelji živi u krošnji, Đuro ne dolazi ni na ručkove ni na večere, ni na razgovore, ni na igre. Kad je bio malen, jednom su se on i sestra Ana natezali oko gliste koju im je donijela majka, Ana je vragolasto ispustila kraj gliste, a Đuro je izgubio ravnotežu i pao iz gnijezda. Tad još nitko od djece nije znao letjeti, a Đuru je pad toliko istraumatizirao da se nije odvažio na visinu usprkos silnom trudu njegove majke. Može poletjeti malo iznad kupusa, do vrha ograde povrtnjaka, sve iznad toga... ili žmiri, ili mu se zavrti pred očima pa tresne na tlo. Srećom, svi mladi čvorci, po zakonu, kad počnu učiti letenje obavezno moraju nositi kacige načinjene od ljuske oraha. Bez toga, odavno bi izgubio glavu.

"Đuro Hodalica", odraslom je čitatelju odmah jasno, priča je o dubokom strahu, onom najgore vrste – o traumi od koje se dijete, čovjek, čvorak... smrzne i više se ne može pomaknuti. Takvog iskustva nisu pošteđeni ni ljudi ni životinje, o tome su ispisane povijesne i psihološke knjige i snimljene brojne epizode "Opstanka". U svakome od nas živi jedna gazela, što se u savani pretvara da je mrtva dok iznad nje reži lav. Nije to tek metafora: živimo u zemlji koja je bila nesretna i siromašna i prije pandemije i potresa, koja nije stigla zacijeliti transgeneracijske traume od Drugog svjetskog rata, a u devedesetima ju je pogodio novi i iza sebe posijao smrt, gubitak, neimaštinu, PTSP, alkoholizam, tjeskobu i depresiju, i nasilje što se perpetuira. Možda iz toga razloga oca čvorka nikad nema doma, nego obavlja svoje poslove dok majka Ruža sama odgaja ptiće; možda zato otac kaže, a uplašeni Đuro ga u prizemlju čuje: "Ružno je to čuti, ali što prije umre, bolje je i za njega i za nas." Ne znam je li to planirao, ali Ante Tomić je time zagrebao i u naš tvrdokorni balkanski patrijarhat: težak je za čvorčice, ali je težak i za male čvorke – očevi preferiraju snažne sinove, čak i kad su sami kukavice.

Đuro je, čini se, osuđen postati čvorak koji "nikada neće osjetiti vjetar na svojim krilima, letjeti u gustom jatu koje struja nosi preko vinograda sa slatkim grožđem, na tankim se nožicama ljuljati na suncokretima, kljucati sočne, rumene breskve, upoznati sreću kakvu samo čvorak može razumjeti..." Što on, takav jadan, uopće ima za ponuditi? Kad te vlastito jato učini nevidljivim, preostaje ti jedino – krava. "Mladiću, hoćete li vi pojesti tu cikoriju?" prekine Đuru u usamljenom zdvajanju duboki glas odozgo. Krava se predstavi kao Višnja, strašno voli tu cikoriju, iako zna da će joj naškoditi. Čudi se Višnja što Đuro hoda, pa se on malo ljutne, no ona se brzo ispriča, a Hodalica se, nakon što danima ni s kim nije razgovarao, raspriča: naširoko, s mnogo detalja, čas vičući, a čas šapćući, bacajući se na travu i boreći se s nevidljivim protivnicima, ispovjedio je nepoznatoj kravi cijelu svoju tužnu priču. (Moraš biti teški libertarijanac da te ovdje ne probode u prsima.)

Jednom sam to već napisala: hrabrost ne znači ne osjećati strah, hrabrost znači imati srca. Susan David, psihologinja s Harvardske medicinske škole i autorica izvrsne knjige "Emotional Agility", u svom poznatom TEDtalku, koji je pogledalo gotovo osam milijuna ljudi, rekla je između ostalog kako je "hrabrost hodanje sa strahom". Ovaj mali čvorak, koji je oživio zahvaljujući priči Ante Tomića i divnim, umjetničkim ilustracijama Tomislava Torjanca, ima srca i hoda sa strahom. Zato se zove Đuro Hodalica.

Divna priča o čvorku koji hoda sa svojim strahom