Zenobija
Dječja knjiga o užasima bijega iz Sirije
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Usijano sunce prži plavetnilom. Brod je nakrcan ljudima. "Veliko je i prazno. Ovdje me nitko ne može naći", misli djevojčica koja putuje sama. Na jednom je crtežu stisnuta u tami. Ima li što gore od očaja djeteta? Ima. Kad brod podignu golemi valovi, prevrnu ga kao orahovu ljusku, a ljudi ispadnu, potonu, utope se. Nikad nećemo saznati je li smrt gora kad je samotna.
Morten Dürr (1969) danski je autor knjiga za djecu i mlade, Lars Horneman (1966) danski je ilustrator. Udružili su se na stripu "Zenobija" (Sandorf, prijevod Dora Maček), knjizi koja je u 2017. godini osvojila tri najvažnije danske nagrade za dječju književnost i ilustraciju: nagradu Pingpris, nagradu Claus Deleuran i nagradu danskog Ministarstva kulture za ilustraciju za djecu i mlade. "Zenobiju", kažu autori, mogu čitati djeca od petog razreda nadalje. No treba napomenuti da su, pišući i ilustrirajući ovu priču o sirijskoj djevojčici koja putuje sama u slobodu, na umu ponajprije imali dansku djecu, ne hrvatsku koju majke štite i tetoše dok im ne počnu ispadati zubi od paradontoze.
Djevojčica Amina, nema smisla okolišati, utapa se na kraju stripa. Kratka je to priča, od svega 97 stranica i u njoj je malo riječi. Ilustracije su preuzele književnost, kao što i stvarnost preuzimaju fotografije s Mediterana ili balkanske rute, s tom razlikom da fotografije u medijima nerijetko kreiraju iluziju da se sve to događa negdje daleko (a i novine se mogu zaklopiti, a televizor ugasiti), dok Amina iz "Zenobije" uvlači čitatelja u doboko, mračno more, pa se i on utopi na kraju.
Je li surovo napisati knjigu za djecu u kojoj se glavna junakinja utopi? Može li to desetogodišnje dijete uopće probaviti? U razgovoru za Jutarnji list, Dürr i Horneman objasnili su da su isprva imali sretan kraj: Aminu su spasili ronioci. No takav kraj im se činio lažan, isuviše uljepšan, jedno od 88 izbjeglica koje stižu preko mora ne preživi put. S novim završetkom krenuli su po danskim školama, desetogodišnjaci, pokazalo se, nemaju problema s realnošću niti potrebu zaklopiti novine i ugasiti televizor. Kraj je u redu, govore djeca. Jer da je drukčiji, rat ne bismo tretirali dovoljno ozbiljno.
Sandorf je jedini hrvatski nakladnik koji je dostojanstveno, uporno i aktivistički - dakle, onako kako treba - pristupio temi migrantske krize. Ovo im je treća knjiga koja se bavi temom izbjeglica, uglavnom iz Sirije. Prva je reportaža "Preko mora: Sirijci bježe u Europu" novinara Wolfganga Bauera i Stanislava Krupara koji su prerušeni u izbjeglice krenuli preko Sredozemnog mora. Druga je "Sirijska prašina" talijanske novinarke Francesce Borri, ratna priča iz srca Alepa u kojoj, između ostaloga, bilježi i ovo: “U jednom trenutku bombardiranja skrili smo se pod neke stepenice, nije bilo ni centimetra prostora. Neki je čovjek vidio kameru, rekao mi je, ‘Tvoj je život važniji od mog’, i prepustio mi mjesto. Izašao je. Među granate, topovske udare, helikoptere, sve… Prepustio mi je mjesto i rekao: ‘Ovako će svijet saznati.’” Treća knjiga je "Zenobija", fiktivna priča toliko uvjerljiva da je jedna sirijska djevojčica, koja je preživjela i dokopala se Danske, upitala Dürra i Horneman: "Kako ste znali?"
Čini mi se - ili se nadam - da je još živ mit o dobrom Europljaninu: to je onaj o kojem je 1849. maštao Victor Hugo na Međunarodnom mirovnom kongresu, rekavši "doći će dan kad će sve nacije na našem kontinentu osnovati europsko bratstvo...", ili Robert Schuman, prvi predsjednik Europskog parlamenta, koji nas je učio "da se Europa neće stvoriti odjednom ili prema jedinstvenom planu..." Schuman je sanjao naglas jer se sjećao dva rata. Ova plava kugla u međuvremenu je postala velika ratna zona, no Europa je i dalje, kakav-takav, ali ipak prostor slobode. Zato u nju bježe Sirijci.
Kaže Amina na kraju - "Šapćem: Nađi me!" Ronioci spasioci doista zvuče krivo; Europa će spasiti svoj mit o slobodi samo ako spasi ljude.
* Kritika je originalno objavljena u tjedniku Globus.
Podijeli na Facebook
