Za razliku od romana "Putovanje po mojoj sobi" ("Voyage autour de ma chambre", 1794.) Xaviera de Maistrea, knjiga "533 dana" (Fraktura, prijevod Romana Perečinec) nizozemskog književnika Ceesa Nootebooma svojevrsni je dnevnik putovanja po vlastitom vrtu. Ovi izrazito refleksivni, poetsko-esejistički zapisi nastali su u periodu od 1. kolovoza 2014. do 15. siječnja 2016. na otoku Menorca u selu San Luis gdje autor, koji inače živi u Njemačkoj i Nizozemskoj, provodi određeni dio godine. Mediteranski vrt ispunjen kaktusima, palmama, kornjačama, pticama, leptirima i drugim biljkama i životinjama privlači njegovu pozornost i postaje kontrapunktom svemu ostalom što se događa u vanjskom svijetu. Među prvim zapisima Cees Nooteboom ne citira, kako bi možda bilo očekivano, Cicerona koji kaže da čovjek koji ima vrt i knjižnicu ima sve što mu treba, nego poseže za Voltaireovom tvrdnjom o nužnosti obrađivanja vlastitog vrta:
"Il faut cultiver notre jardin", kaže Voltaire na kraju Candidea. A što ako je drugačije, ili obrnuto? Ja nisam biljka, no što ako je vrt taj koji mene kultivira? Koji me uči neočekivanim oblicima pozornosti?
Fasciniran naizgled beznačajnim događajima u vrtu, poput cvjetanja kaktusa, pojave nove vrste leptira, pupovima prvih smokava, iznenadnim vjetrom, muhom u paukovoj mreži, kišom nakon tri mjeseca suše ili novim položajem macaklina, Cees Nooteboom postavlja pitanje: Kako nazvati ono što se dogodi i svijetu ne vrijedi kao događaj, ali vama vrijedi? Skretanjem pozornosti na mikrokozmos vlastitog vrta, on zapravo ne bježi od svijeta već mu se posvećuje na dublji, sporiji i sveobuhvatniji način, pri čemu mu prizori iz vrta služe za bolje razumijevanje prirode svih stvari. S velikom radoznalošću i pišući jednostavnim riječima Cees Nooteboom opisuje neposredne opažaje kroz koje dolazi do važnih uvida o ljudskoj prirodi i svijetu uopće.
Ljudska perspektiva ima zapanjujuću nedužnost, a pritom mislim prije svega na svoju, zato što shvaćam da zapravo smatram da Kasiopeja pripada balkonu moje kuće, kao što Orion u kolovozu uvijek oko pet sati silazi na prvu palmu i onda nestaje u smjeru mora. Većinu zvijezda iza susjednih kuća ne poznajem zato što ih ne mogu vidjeti.
Njegovi sugovornici, uz one fizički prisutne, kao što su mladi Xec koji mu pomaže oko vrta ili fotografkinja i supruga Simone Sassen, čijim fotografijama je knjiga opremljena, uglavnom su književnici (Canetti, Celan, Joyce, Roth, Bernhard, Beckett, Shakespeare, Proust, Nabokov, Gombrowicz, Kafka, Borges…), odnosno njihove knjige, misli i rečenice o kojima sad ponovo promišlja uzimajući u obzir iskustvo motrenja vrta. Tako primjerice u tvrdnji svog sunarodnjaka Harryja Mulischa kako se priroda nasmrt dosađuje, Nooteboom pronalazi pukotinu, smatrajući da je takva tvrdnja u sebi proturječna jer je dosada duševno stanje ljudi, i to takvo koje ima veliki kreativni učinak.
Prema biljkama koje već dugo nastanjuju vrt, poput palmi, kaktusa ili tridesetogodišnje juke, Nooteboom se odnosi posebno zaštitnički kao prema članovima najuže obitelji, spašava ih od najezde opasnih kukaca, osluškuje njihove glasove i pokušava im, koliko je moguće, osigurati optimalne uvjete za život i rast.
…iako ne mogu zamisliti da je moja deformirana juka mogla čitati Goethea, jedne sam je večeri čuo kako šapuće "mehr Licht". (više svjetla)
Kroz nekoliko zapisa u središnjem dijelu knjige, pisac je izmješten u njemački zimski krajolik, ali i tamo se vraća mediteranskom vrtu i pokušava definirati i razumjeti vlastitu potrebu vođenja svog neobičnog dnevnika.
Ovdje je noćas opet pao snijeg, kao da se ono što je jučer napisano mora pobrisati.
Njegova odsutnost vidljiva je pri povratku, vrt je zapušten i potrebno ga je ponovo osvojiti. Biljke su naizgled ravnodušne, ali moguće je osjetiti njihovo negodovanje, otpor i prijekor. Naoružan trima novim knjigama o kaktusima s latinskim i njemačkim nazivima, ipak ne uspijeva dešifrirati vrste kojima njegovi bodljikavi prijatelji pripadaju.
Nadalje živim u neznanju… Oni su moje društvo. Moji suvremenici imaju Facebook i Twitter, kad se opet vratim u svijet, gledam ih oko sebe u autobusima i vlakovima kako petljaju po svojim smartphoneima, njihove leteće prste i površna prijateljstva. Ovi moji prijatelji mirno stoje i ne govore ništa. Tu su.
"533 dana" Ceesa Nootebooma knjiga je zapisa koji u naizgled efemernoj događajnosti pronalaze dovoljno impulsa za živo i u jezičnom smislu očaravajuće bilježenje vanjskog i unutarnjeg svijeta. Čitajući je svjedočimo ponovnom uspostavljanju danas krhke veze između čovjeka i prirode, između zbilje i književnosti, i ganutljivom otkrivanju savezništva sa stanovnicima vlastitog vrta.
Podijeli na Facebook
