Ne pamtim koliko sam imala godina, možda sedamnaest, kad mi je prvi put u ruke dospjela neka knjiga Vesne Krmpotić, ali pamtim osjećaj prepoznavanja: govorila je, ne samo pisala, o nekom mjestu u sebi koje sam i sama tražila. Vesni Krmpotić često surova i redovito snobovska književna scena "dopuštala" je ono što nikome drugom nije: da piše o potrazi za sobom, da u to umeće duhovnost, čak i religiju, da pritom bude emotivna i ranjiva do sirovosti, na način koji u većini nas, u drugim prilikama, izaziva nezaustavljivu potrebu da sklonimo pogled. Dopuštali su joj to, naravno, jer je bila iznimna pjesnikinja i zato što u svojim potragama nikad nije skrenula u sentimentalnost, kič i laž.

Upravo objavljeni "Izgubljeni biser, nađeni biser, biser" (Planetopija, 2025.) njezina je prva posthumno objavljena knjiga, iz ostavštine koja broji šesnaest neobjavljenih djela (pored njih 120 objavljenih za autoričina života). Nasljeđem upravlja Zaklada Vesne Krmpotić koja je počela s radom krajem prošle godine. Iz "Izgubljenog bisera" jasno progovara glas Vesne Krmpotić, iako u ovoj antologiji jednog putovanja u sebespoznaju, kako je knjiga podnaslovljena, dijelom piše o sebi u trećem licu. Osjećaj je začudan: znamo da više nije živa. Ali jest živa.

Zaboravila sam kad je umrla pa čitajući knjigu – a čitala sam je polako, danima, i svaku noć sanjala živopisne i neobične snove – pretražujem internet. Umrla je 2018. godine, shvaćam zašto mi je promaklo, ta mi je godina bila teška. No u pretrazi nailazim na intervju koji je 2015. godine dala magazinu Globus. U tom trenutku tamo radim već pet godina, nije mi jasno zašto se intervjua ne sjećam: možda je i tad bila teška godina. No i zaboravljeni intervju potvrđuje mi isto što i ova knjiga o potrazi za izgubljenim biserom: ova Vesna, koja je dobila ime po slavenskoj božici proljeća, za svoje se čitatelje svaki put iznova rađa kad otvore neku njezinu knjigu. Ne znam što bi pisac više mogao poželjeti.

Drugo joj je ime bilo Flora – a tu se uvijek sjetim "Primavere" Sandra Botticellija i njegove Kloris u desnom kutu slike; Ovidijevih riječi: Chloris eram quae Flora vocor. "Kloris sam bila, ja koju Florom danas zovu." U nekim verzijama, Zefir je najblaži od svih vjetrova, no na Botticellijevoj slici oštro grize: otima Kloris i povređuje je, no tako i pretvara u Floru, božanstvo proljeća, vječnu nositeljicu života. Iz usta joj ispada cvijeće.

Možda sam predaleko otišla s metaforom, no u "Izgubljenom biseru, nađenom biseru, biseru" svjedočimo duhovnoj preobrazbi, a u njoj su simboli često znakovi pored puta na koje se oslanjamo. Ne smijemo im se previše približiti, da nas ne ponište, ali ne možemo bez njih, jer mjesto na koje putujemo ne možemo imenovati, riječi su nedostatne. Sama Vesna Krmpotić, ne jednom, spominje da je preobrazba bila bolna, često počiva na boli i zapravo je bez nje nemoguća. U devetnaestoj godini napisala je stihove koji su je zgranuli, pa i prestrašili:

Onaj koji me okovao u bunu i nemoć.
sada crpi moju patnju da bi dovršio svijet.

Ovu prvu posthumno objavljenu knjigu Vesna Krmpotić pisala je pred kraj života. Piše je u Zagrebu, godina je 2012., mjesec lipanj, zašla je u osamdesete godine života i upravo je objavila svoju 108. knjigu, „Portret majke Indije“. Prvi put u životu suočava se sa sporim pisanjem – polako joj postaje jasno da sastavlja svoju Missu solemnis, veliku misu u kojoj se obavlja cjelovit ritual; dijelove sebe, bisere, niže "na jednu te istu nit – a ta nit je Bog".

Ne očekujte mnogo književnosti u "Izgubljenom biseru, nađenom biseru, biseru". Nije to takva knjiga i autorica je toga veoma dobro svjesna. Ovdje ona želi biti "svjedokinja dogođenoga, otkopateljica Njegova, Njegova prevoditeljica na jezik danjega svjetla".

Želi biti arheologinja prave, utonule, zaboravljene Sebe; astrologinja svoje rodoslovne zvijezde… i, njezinim riječima, "da se usput previše ne trudi sačiniti suvislo književno djelo". Za spisateljicu njezina značaja – značaja za hrvatsku kulturu! – to je sigurno bila velika hrabrost, no iz svakog retka i svakog stiha ovih prozno-poetskih zapisa jasno je koliko joj je važno progovoriti, i pisati, na jeziku na kojem je sa samom sobom oduvijek razgovarala. "Izgubljeni biser" stoga je svojevrsni dug samoj sebi.

Knjiga bijela a sedefna svojevrsna je antologija njezinih davnašnjih zapisa-i-napisa, odavno napisanih pjesama i priča, otkrića, pitanja i opaski, od kojih su poneke i objavljivane. Je li ona zapravo vremeplovni dnevnik? pita se autorica. Najsličnija je antologiji postupne potrage za vlastitošću, za sobošću, najsrodnija antologiji putovanja u sebespoznaju. Dnevnik urona u sebe. A taj uron u sebe, piše Vesna Krmpotić, nije li taj uron zapravo izron u sebe, u "pravu" sebe? Radi se o potrazi, o bistrolovu, o bistrozoru, o bisernom uronu u sebe – da, u Sebe. Autorica nastoji pisati kao olovka i svjedok, "a ne znati (i ne hajati saznati) što zapravo svjedoč(ar)iš". Ona je "ispisivačica tajne" koja kroji "šapatne poslanice", bilježi "opipljivu mistiku", a sve je to "ravno skoku u bunar u kojemu možda i nema vode".

Dok olovka zapisuje, ima svojih sumnji. "Tu i tamo znala bi se probuditi stara sumnja u sebe, u riječ, u stih – sumnja ne radi li se o samoobmani? O prividu? O obrani od onoga davnog i neobjašnjivog osjećaja praznine i bezvrijednosti?" Ta je sumnja prati od djetinjstva, preciznije od jedanaeste godine života kad je dječjim rukopisom u rođendanski spomenar zapisala pjesmu "Izgubljeni biser".

Jučer, još se srećom osmjehivo dan,
danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je tražiti, znam.

Ali ja isto tako znam
da će sutra doći netko drugi
i naći moj biser,
dosnivati izgubljen san.

Pjesme je počela pisati sa šest ili sedam godina u Dubrovniku gdje je obitelj Krmpotić tada živjela. Uglavnom je pjesme pisala u rimi, prezirući slobodni stih. No u jedanaestoj godini napisala je ovu pjesmu slobodnoga stiha koja je i nju, djevojčicu, zapanjila. Zazvučala je kao pismo na nepoznatom jeziku, otposlano zabunom na krivu adresu. I tko je ta gubitnica bisera? I tko je taj "netko drugi", taj, koji će naći biser? I što je zapravo taj biser? I kad je to "sutra"? K tome, pjesma je zračila plemenitom rezignacijom, kakva nikako nije mogla biti iskustvo jedanaestogodišnje djevojčice, pa još u Zagrebu tog vremena.

"Izgubljeni biser", otkriva u ovoj knjizi, još joj se godinama pričinjavao kao tuđe jaje, visokoletne ptice, neočekivano i neobjašnjivo nađeno u vlastitu gnijezdu. Osjećala se pred njom nelagodno – nije se usuđivala zgužvati je i baciti, jer ju je doživljavala kao povjerenu joj vrijednost. Kasnije, neobjavljene pjesme davala je prijateljima na čitanje – redovito bi "Izgubljeni biser" odabirali kao najbolju pjesmu. Potom ju je objavila u književnom časopisu poslijeratnog mladog naraštaja, još kasnije je uvrštena u antologiju mlade hrvatske poezije, a Tonko Maroević je o pjesmi zapisao: "Začuđuje određenost tvrdnji, čistoća formulacije, jasnoća vizije…"

Kao trinaestogodišnjakinja Vesna Krmpotić se počela pitati tko je, kakva je zaista, zašto jest, čemu jest. Vesna, kojoj je drugo ime Flora, koja je u Dubrovniku krštena kao Marija, potom Rozalija – ime dodano prigodom katoličke posvete Duha svetoga, u katedrali u Zagrebu, i na kraju Vasanta – što je izvorni sanskrtski oblik slavenske Vesne… kako god samu sebe tokom života zvala, sve one – postaje joj jasno – čine plov od stotinjak riba, koje još davno krenuše u potragu za ribom Storibom.

S vremenom će se odgovori iskristalizirati: biser je ona, njezina duša, što obitava i raste u majci školjci (a Vesna je i majka školjka, s vremenom će to postati) koja pak obitava u Ocu-oceanu (a nema razlike između pojedinog bisera, Vesne, i oceana). Odatle i povremeno obraćanje samoj sebi u trećem licu – pjesnikinja je nekad Vesna, nekad je biser, nekad je majka, pred kraj života sve češće i sve jasnije i – ocean.

"No recimo sad, pokušajmo što jednostavnije kazati o kakvim se to događanjima radi!? Ja bih to nazvala(o) neumornim dvogovorom s oceanskim Ja Jesam. O dvogovoru koji je sam po sebi otkriće i saznanje. O dvogovoru koji svjedoči i opisuje jedan jedini zaglušni dragulj – biser sa stotinama svojih sjajeva. (…) Srodstvo, koje je razgovor kapi i oceana, koje je dvoslov prašume i lista, pustinje i zrnca pijeska – a koje je istovremeno susret istoga s Istim."

Čitavo vrijeme dok uranja u samu sebe, pokušava naći odgovarajuće riječi kojima bi pragovor pretvorila u ljudski.

Ja sam netko tko je htio
riječju stići u ono mjesto,
odakle je riječ došla…

Dirljivo je koliko je svjesna da je to uzaludno nastojanje, još dirljivije koliko ne odustaje. Pisanje, poezija za nju je nešto poput zadane dužnosti cvjetanja – i zadatak i užitak. "Staroegipatska riječ za magiju i stvaralaštvo glasila je heka. Heka je suština znalačkog, nadahnutnog viđenja i prepozavanja pojava, zbivanja i stanja – najmanje pak saopćavanja-i-imenovanja zgoda i činjenica. Poezija (pogotovo lirska) svojevrsna je heka, nadahnuće, vidovitost, čarolija. Poezija je onaj jezik u jeziku koji je najvećma posvećen činu zazivanja neizgovorive zbilje, a najmanje je namijenjen saopćavanju stanja, podataka, događaja, zbivanja, svjetogleda."

Riječi je dostvaruju. Brzometni je metak sjećanja. Slovnica je, glavijatura, čislo. Razgovara sa skladateljem, pjesmorijekom, simfonijom, molitvom-i-misom, uvijek ponizna i oprezna da se to ne protumači kao sebeljubivost. Uporno govori kako svatko od nas ima biser, jest biser što počiva na dnu oca-oceana. "Čekam… da sklopiš ruke pred istinskom Sobom, kao što ih sklapaš preda Mnom. I da shvatiš da to nije svetogrđe, već jasnovid i prepoznavanje. Jer stablo koje sam Ja posadio, ne može Me zaboraviti. I mada je onda, u vrijeme sadnje, bilo u sjemenu, ono pamti Moju ruku."

Vjerovala sam joj kad sam imala sedamnaest. Sad imam pedeset i malošto više želim od toga da joj vjerujem opet.

Kad sam onomad otišla iz kuće
ostavivši otvorena vrata,
Ti si ušao, skuhao Sebi čaj,
i napisao sve moje pjesme.

Dnevnik urona i izrona