Posljednje dijete
Dobar, napeti krimić s natruhom Stephena Kinga
Nataša Ozmec
Naša ocjena:
"Posljednje dijete" Johna Harta dobitnik je, između ostalih, prestižne nagrade Edgar Allan Poe (zasad je jedini koji je dobio tu nagradu dvije godine za redom) i one najvažnije, britanske žanrovske Ian Fleming Steel Dager za najbolji triler. Odličan krimić, na početku možda pomalo bezličan, klišejiziran – traumatizirano, ali hrabro, neobično dijete, prekrasna shrvana i nesrećom uništena žena koju maltretira lokalni silnik, robustan, ali sposoban policajac dobrog srca koji ne može prestati misliti na neriješeni slučaj, nagovještaj zločinačkog ponašanja u samoj policiji...
Cijela je priča dodatno začinjena indijanskim i crnačkim (u robovlasničkim, rasnim odnosima) vjerovanjima i naslijeđem, što je, doduše, dobro dramaturški iskorišteno. Sve pomalo podsjeća na Stephena Kinga; već i sam naslov, izgubljeni dječak, simbolika, unutarnja borba koja se preslikava na vanjske događaje... Ipak, nedostaje one Kingove "patologije", začudnosti i odlučnosti da se u nelagodnom ide do kraja, do srama.
Unatoč tim manama, ako ih možemo tako nazvati, radnja je ipak jako čvrsto i dobro složena, a priča ne samo napeta, nego fino gradirana, tako da od početne blage zainteresiranosti i niskih očekivanja prvih poglavlja, posljednju trećinu upravo gutate u sve bržem ritmu raspleta.
Prekrasna žena u koju su potajno, barem malo, zaljubljeni svi muškarci u mjestu, čini se, majka je, a natprosječno inteligentan i hrabar dječak brat je blizanac djevojčice koja je nestala prije godinu dana. Nedugo nakon toga, napušta ih i otac, bez riječi, da im se više nikada ne javi. Lokalni silnik uveo je ljepoticu u svijet narkomanske omamljenosti i, možda nevoljkog, ali bespogovornog seksa, dok je tvrdokoran sposoban policajac poljuljao povjerenje svojih nadređenih opsjednutošću slučajem (ljepoticom?) koji i dalje ne može pustiti.
Taman kad se malo "uljuljkate" i počnete raditi usporedbe sa Stephenom Kingom, nagađati kako će se sve rasplesti, radnju začini nestanak još jedne djevojčice. Iako klišeji ne nestaju, radnja postaje razvedenija, stil bogatiji, ritam tečniji te prestajete čitati neki drugi roman, i čitate "Posljednje dijete".
Kod trilera, posebno onih dobrih, ne treba previše otkrivati. Neka vam bude dovoljna preporuka, ako tražite napeto, dobro napisano žanrovsko štivo nelošeg stila. Jer nagrade za krimiće ipak se ne dijele baš tako široke ruke, a ovaj je roman svoje ipak zaslužio.
Podijeli na Facebook
