Baricco je moja dugogodišnja ljubav; jedna od zrelijih u životu, rasla je i produbljivala se sa svakom novom knjigom. Govorim si da ga poznajem - taj ritam misli unutar teksta, postojanu ideju koja se, poput vala, penje uz kratke i spušta uz duge rečenice, ton osjećaja koji u sebi sadrži čitave nijanse emocija, a opet ne potone u banalno. Na emocijama je ponekad škrt, ali samo naoko; čuvstva su kod njega kao poezija - kondenzirana, lišena suvišnosti, svedena na bitno. O emocijama se kod Baricca mora razmišljati, a opet, razmišlja se pleksusom ili srcem, gdje već udare, ne glavom.

"Ocean, more" zadivio me slojevitošću priče - sukus je čvrst i u sredini romana, a opet, rasipa se kontrolirano po rubovima, zadirkuje, izaziva poput onog slikara koji morskom vodom želi naslikati ocean. Nakon čitanja romana "Ocean, more" doista više ništa na ovome svijetu nije isto - u pitanju je toliko veliko umijeće, pored talenta, da čitatelj naprosto zamukne i upija.

Potom je došla "Svila", o Hervéu Joncouru koji putuje u daleki Japan, isprva zbog dudovih svilaca, a kasnije zbog žene koju voli. Istodobno, u Lavilledieuu je njega voljela jedna Hélèna, mnogo više i predanije nego što je uopće zamislivo.

Onda mi je, prije puno godina, kao Joncour koga je supruga strpljivo čekala da se vrati iz Japana, iz Beograda stigao "Pijanist" (u hrvatskom prijevodu "Novecento: monolog"), taj osobenjak koji ne želi sići s broda - nikada, pa ni onda kad je kraj. Potom "Zamkovi gneva", u hrvatskom prijevodu koji je kaskao za srpskim "Kule od bijesa", još jedna tanka knjižica u kojoj je Baricco sapeo čitave svjetove. Na kraju, i "Bez krvi", začudan roman u kojem je opet sve neobično, i netipično, i prije neviđeno, ali svejedno dobro rezonira s ritmom srca koje svoje dragocjenosti izlaže polako.

Sve je kod Baricca, naime, polako, i kratko, i nabijeno, i strasno, a istodobno dostojanstveno i veličanstveno. Ne znam, možda je to stoga što je Baricco, osim pisca, i muzikolog, pa zna graditi i melodiju, i tempo, i ispreplesti vješto nekoliko melodijskih linija.

"City", preveden na hrvatski 2002., nije mi se svidio na prvu, pa sam ga prestala čitati nakon nekoliko stranica. Zbog nesretnog spoja sa "Cityjem", stradala je i "Ilijada" objavljena 2007. i "Ova priča" tiskana 2008. Njima uopće nisam dala šansu. Baricco je, za mene, otišao u nekom smjeru kojim ja nisam željela ići.

I tako je na red, početkom ove godine, došao "Emaus" (VBZ, 2012.), priča o četvorici prijatelja - Bobbyju, Luci, Svecu i pripovjedaču - koji su svi zaljubljeni u istu djevojku, Andre. Andre raste u bogatoj, dekadentnoj obitelji u kojoj sudbina za svaki novi život, za svako novo rođenje, žrtvuje jedan postojeći; nekad dječji, nekad odrasli. Andrina pluća su, primjerice, prvi put udahnula zrak u istom trenutku kad su sestrina to posljednji put bezuspješno pokušala u bazenčiću dubokom svega tridesetak centimetara. Čudna je to i prirodna dinamika spojenih posuda, kaže Baricco. Kao po nekom zakonu očuvanja energije, primijenjenom na obiteljskoj razini. Dvije djevojčice, koje su zamijenile život.

Mladići, koji Andre isprva obožavaju izdaleka, pripadaju nekom drugom svijetu koji obitava istodobno s Andrinim, ali po sasvim drugačijim pravilima. U njihovom svijetu, katoličkom svijetu, obitelji su naraštajima marljivo zaglađivale svoj život sve dok mu nisu oduzele svaku osobitost - bilo kakvu neravninu koja bi izdaleka mogla privući pogled. "S vremenom su stekli određenu vještinu na tom području, stručnjaci za neprimjetnost - sigurna ruka, znalački pogled - majstori zanata. U tom se svijetu na izlasku iz prostorije gasi svjetlo; naslonjači su u dnevnom boravku prekriveni najlonom."

Mladići, dječaci, vrijeme provode između škole u kojoj nisu popularni, i gordosti njihove vjere - snagu nalaze u ispravnosti katoličanstva, u žrtvi koju podnose brinući o bolesnim, nepokretnim starcima; u sviranju u crkvenom zboru; u gorljivoj molitvi. "... vjeruje se žestoko, pomamno, ne sa spokojnim uvjerenjem, nego s neobuzdanom strašću, poput tjelesne potrebe, neodložne. Sjeme je to ludila - očito gomilanje olujnih oblaka na obzoru. No očevi i majke ne iščitavaju buru na pomolu, samo lažnu poruku krotkog usvajanja obiteljskog puta: zato nas puštaju da se otisnemo daleko. Mladići koji u svoje slobodno vrijeme mijenjaju posteljinu bolesnicima zaboravljenima u vlastitu izmetu - nitko u tome ne prepoznaje ono što uistinu jest: oblik ludila. Ili u ljubavi prema siromaštvu, ponosu s kojim se nosi bijedna odjeća. Molitvama, zazivanju Boga. Vječnom osjećaju krivnje. Neprilagođeni smo, no nitko to ne želi uočiti. Vjerujemo u Boga iz Evanđelja."

Ta fanatična vjera u Evanđelje natjerat će dvojicu od njih da posjete Andrinu majku i upozore je na opasnosti krajolika kojim se njezina kći kreće. Jer, Andre je sasvim opuštena, možda i preopuštena. Priče govore da ode na zahod, a ispred vrata se stvori vijugava zmija mladića koji se potom na njoj redaju. Za Andre nije čudno izaći iz kluba ili kafića i ući u automobil nekog mladića, i brzo pognuti glavu iznad njegovog krila i "obaviti posao". Andre je, čini se, sasvim neizbirljiva, sve prolazi i svi prolaze. Usprkos tome, svejedno ima status princeze.

Taj posjet blaziranoj i pristojnoj, a opet zlobnoj majci, promijenit će dinamiku četvorke iz temelja. Jedan po jedan, svaki na svoj način, postat će otpadnici vjere, samoizopćenici koji će od početnog osjećaja slobode - slobode od katoličke krivnje, i katoličkih uzusa, i katoličke "dobrote" - potonuti u stanje u kojem je Bog iščezao kao djetinjasto rješenje. A neće biti alternative koja bi mogla popuniti prazninu. Jer, sjećate se, roditelje su generacijama učili da budu neprimjetni i da jednako tako ne primjećuju.

Barricov kratki roman "Emaus" dobio je ime po priči iz Evanđelja koja je omiljena četvorici mladića. Priča ide ovako: nekoliko dana nakon Kristove smrti dva muškarca idu cestom koja vodi u gradić Emaus i raspravljaju o tome što se dogodilo na Golgoti. Priđe im treći i pita ih o čemu razgovaraju. Tad mu ona dvojica kažu: Kako, zar ne znaš što se dogodilo u Jeruzalemu? Nešto poslije taj treći želi otići, ali mu ona dvojica kažu da ostane s njima, jer se već spustila večer, a i mogu nastaviti razgovarati. Za večerom, muškarac lomi kruh, smireno, prirodno. Tada ona dvojica shvate i prepoznaju u njemu Mesiju. On nestane. Ostavši sami, čude se i pomalo okrivljuju - kako nisu shvatili da je to bio Isus? Mesija je cijelo vrijeme bio s njima, a oni to nisu niti primijetili?

Priča je četvorki draga stoga jer - svi zapravo žive u neznanju. Čak se i sam Isus, piše Baricco, ponaša ispočetka kao da ne zna da je upravo on Isus. "Malena srca - hranimo ih velikim iluzijama, a na kraju tog procesa idemo kao učenici u Emaus, slijepi, uz bok prijateljima i ljubavima koje ne prepoznajemo - uzdajući se u Boga koji više ne zna za sebe sama. Zato nam je poznat početak i prihvaćamo završetak, ali srž nam uvijek izmiče. Mi smo osvit, ali zaključak - uvijek zakašnjelo otkriće."

"Emaus" mi se nije svidio. Tmuran je, težak, bez jasnog završetka, iako onaj kraj koji se naslućuje govori da je još jedna generacija pala kao žrtva "tvrdokorne otpornosti, koja život smatra plemenitom obvezom koju treba ispuniti dostojanstveno i u punini". Da je ostalo samo na tome, to bih još mogla i podnijeti. Nije nužno da svaka priča bude sretna da bi se u njoj moglo uživati. No, "Emaus" je, stilski, opterećen dugačkim digresijama o vjeri i katoličanstvu koje više nalikuju dosadnim propovijedima nego promišljanju teme koja je važna s koje god strane bili - vjerničke ili nevjerničke. Nije to ni kritika, niti apoteoza; neće vas zadovoljiti niti ako ste katolik (jer nitko u romanu ne živi svoju vjeru doista, osim deklarativno ili nametnuto), niti ako niste (jer su ti pasusi o katoličanstvu i Isusu suhi i teški kao da vam netko silom pokušava uliti Bibiliju u glavu).

U rukama dobra redatelja, "Emaus" bi mogao postati sjajan film, jer taj medij ne trpi dugačke i dosadne naracije koje zapravo nemaju nikakve svrhe. U rukama dobra čitatelja, koji nosi Baricca u srcu, "Emaus" postaje knjiga koja se gura negdje sa strane, s razočaranjem, podalje i od "Svile", i "Oceana", i "Novecenta", i "Kula od bijesa". Ne znam je li se Baricco iscrpio, izgubio, je li se htio pozabaviti krimenom (katoličkog) odgoja pa nije baš najbolje uspio, ili se, kao jedna njegova princeza, razbolio od tajanstvene bolesti koja se liječi samo oceanom.

U "Emausu", nažalost, nema niti bajkovitosti, niti poetičnosti, a niti Bariccovog specifičnog optimizma: čak i kad njegovi likovi, po cijenu života, nisu htjeli sići s broda otpisanog za rezalište, ostajali su vjerni sebi i mi smo razumjeli njihov izbor. U "Emausu" baš nitko nije vjeran sebi, čak niti promiskuitetna Andre, naprosto zato što nitko od njih ni ne zna tko je. Umjesto toga, "Emaus" je napučen pristojnim i dosadnim likovima koji ništa nisu naučili i ništa nisu promijenili, pa je njihova žrtva besmislena, naporna i iritira. Uostalom, da su priče o životnim porazima doista zanimljive, nitko ne bi čitao knjige.

Dosadna, beživotna priča o krimenu katoličkog odgoja koju, nažalost, potpisuje jedan od najvećih talijanskih stilista