Iz neke (ne)opravdane bojazni od trivijalnosti, rijetko čitam ljubavne romane happy-endovskog sadržaja. Draže su mi one više ili manje nesretne priče, tipa Tony Parsons, koji u svome romanu (sasvim slučajno istog imena) “Muž i žena“ opisuje život nakon razvoda. Ili recimo kad Pascal Bruckner u svome “Ledenom mjesecu“ prikazuje zastrašujući, posve poremećeni i patološki odnos dvoje ljubavnika. Roman suvremene izraelske spisateljice Zeruye Shalev “Muž i žena“ spada u tu drugu vrstu romana ljubavne tematike. Onu koja obiluje (ne)rješivim problemima, svađama, pitanjima bez odgovora, ukratko svime onime što nam je, nažalost, prilično blisko u ovom vremenu loših brakova i još gorih razvoda.

Naama i Udi bračni su par na pragu četrdesete, a zajedno su već dvadeset i pet godina. Počevši s osnovnoškolskim poznanstvom, preko mladelačke, adolescentske ljubavi, stigli su do braka u kojem imaju i desetogodišnju kćer Nogu. Jednoga jutra Udi se budi i shvaća da nije u stanju pomaknuti noge. Naama i Udi u panici odlaze u bolnicu, kako bi dobili odgovor na pitanje što je uzrokovalo paralizu. Međutim, doktori ne nalaze nikakav fizički uzrok bolesti. Naami i Udiju postaje jasno da je njegova uzetost rezultat puno dubljih problema, koji postoje među njima već dugi niz godina i od kojih su oboje, svjesno ili ne, sve te godine okretali glavu. Neminovno je da se sada moraju suočiti s toliko očitom fizičkom manifestacijom njihova načina života, te se zamršeno klupko njihova odnosa konačno počinje raspetljavati.

Zeruya Shalev se u svome romanu “Muž i žena“, inače drugom dijelu trilogije, koje još čine i romani “Ljubavni život“ i “Kasna obitelj“, bavi samo naizgled zadovoljavajućim brakom. Naime, Naama i Udi su uljuljkani u neku vrstu prividne sigurnosti, u rutinu oko koje se ne propitkuje previše i za koju se smatra da je sasvim pristojna. Oni žive u nekoj vrsti utjehe da je toliko brakova nesretnijih od njihovog. Međutim, problemi koji su se sasvim očito gomilali godinama, odjednom potaknuti Udijevom bolesti, izlaze na površinu nezaustavljivo, poput erupcije. Kroz prizmu Naame, naratora, spisateljica nam polako otkriva sve ono što se događalo u tih dvadeset i pet godina njihova zajedništva.

Naizgled skladan brak, očito već dulje vrijeme na klimavim nogama, propada u vrtlogavi ponor međusobnog nezadovoljstva, predbacivanja, sebičnosti i nerazumijevanja. Naamu muči neprekidna grižnja savjesti zbog ljubavne afere, do koje zapravo i nije došlo, a Udi joj zbog toga neprekidno predbacuje. Njihov brak je za oboje pakao u kojem gube dostojanstvo. Oni crpe energiju jedno drugome, onemogućavajući ne samo normalan zajednički život, već i puko disanje. Duboko su nesretni, jer ipak za očuvanje obitelji nije dosta “imati dobru volju i osjećaj krivnje“. Naama shvaća da je Udi za nju “kao dijete ili roditelj koje ne možeš odabrati, pa ih se stoga ne možeš ni riješiti“, shvaća da je to jedino što je uistinu veže za njega, a to nije dovoljno ni za jedan brak, pa ni njihov.

Iako se Naama neprekidno preispituje, svjesna nezadovoljstva koje čami duboko u njoj, ipak je Udi taj koji donosi odluku i konačno odlazi od kuće. To Naamu izbezumi i posve poljulja njeno samopouzdanje. Ona se pita: “Što će sada biti sa mnom, još nikada nisam bila sama, uvijek sam bila s njim, ili protiv njega, uz njega, pored njega, ispod njega, iznad njega, iza njega, uvijek sam gledala sebe u odnosu na njega, i sada kad je on izišao iz igre cijela se moja slika poljuljala, samo čekam da tresne na tlo tu pred mojim očima, i neće mi biti dostatan čitav jedan život da pronađem sve krhotine...“

Nezdravi odnos dvoje supružnika pogađa i njihovu kćer Nogu. Djevojčica se ne zna nositi s nerazriješenim odnosom majke i oca. Iako to nikako ne bi trebao biti njezin problem, roditelji su previše zauzeti samima sobom, a da bi djevojčicu zaštitili od krhotina nekadašnje ljubavi, koje se rasprskavaju svuda oko njih. Noga se zatvara u sebe, postaje šutljiva, posve izolirana od ostale djece, jednom rječju čudakinja. Njezinim roditeljima to predstavlja samo još jedan u nizu problema koje treba riješiti, a ne znaju kako da ga riješe.

Roman “Muž i žena“ je duboka, bolno iskrena životna priča o umiranju jedne ljubavi, o umiranju bliskosti, o patnji i samoći, o nadi da vrijeme ipak liječi rane i da je moguće krenuti dalje, doduše teško i sporo, ali ipak moguće. To je i priča o prihvaćanju vlastite odgovornosti i prihvaćanja činjenice da nije uvijek kriv onaj drugi. Jer za ljubav, brak, kao i za razvod, uvijek je potrebno dvoje... Da bi se putevi spojili u jedan... A i da bi se razdvojili...

Od neobične tibetanske iscjeliteljice, preko priča štićenica doma za nezbrinute trudnice, u kojem Naama radi kao savjetnica, do njene kratke strastvene (ovaj puta ipak ostvarene) oslobađajuće afere s oženjenim, slobodoumnim muškarcem... Ovo je samo dio cijeloga niza potpriča, kojima je vješto upotpunjena radnja, a koje daju dinamičnost i svakako produbljuju njegovu zanimljivost. U retrospekciji njihova braka, kroz koju nas tako dobro vodi spisateljica, razni događaji nam zorno približavaju njihove živote i korijen samog problema u kojem su se našli.

Jedina ozbiljna kritika ovog romana odnosi se zapravo na stil pisanja. Naime, ako se ikada igdje činilo primjereno upotrijebiti izraz bujica riječi, onda je to svakako ovdje. Od prve stranice nas spisateljica doslovno zasipa rečenicama. Njezine su rečenice pomalo istrzane i nemirne, kao da su pisane bez daha. U prosjeku su dugačke oko desetak redaka i često nalikuju pjesmama u prozi. Iako se kroz tu kaotičnost u izričaju zapravo na najbolji način zrcale emotivna stanja izbezumljenih protagonista ovoga romana, to nije lako pratiti baš svih tristotinjak stranica. Nije stvar u tome da je smisao teksta nerazumljiv ili težak. Sve je i više nego logično i jasno.

Upravo zbog toga potpuno jasnog sadržaja me znala izbaciti iz takta forma tih mega dugačkih rečenica, koje često nemaju veze sa dubinom sadržaja. U početku sam imala poriv zamišljati te nesretne deficitarne točke umjesto nepregledne gomile zareza, ali sam se ipak navikla, jer je ovdje riječ o iznimno interesantnom romanu, te ga nisam mogla prestati čitati.

U svakom slučaju, ovo je roman koji će svakako ostaviti duboki trag i navesti vas na razmišljanje, bez obzira na vaš bračni status. Zeruya Shalev je vješta spisateljica, koja iskreno (vjerojatno i iz vlastitog iskustva, jer trenutno živi s trećim mužem) opisuje drugu, ne baš lijepu stranu života, ono što (pre)često dolazi poslije ljubavi... A svi znamo da je između ljubavi i mržnje tek tanka nit... Die Welt je za ovaj roman istaknuo da je to “ljubavna priča za 21. stoljeće“. Ako je tome zaista tako, ako ovako izgledaju ljubavne priče našeg doba, onda bismo se ozbiljno tebali zabrinuti. Kako god bilo, trebali bismo učinit sve što je u našoj moći kako se ljubav života ne bi pretvorila u tragediju života. I naravno, pročitati sve knjige kao što su “Muž i žena“, biti mudri i učiti na tuđim pogreškama...

Duboka, bolno iskrena životna priča o umiranju jedne ljubavi, o umiranju bliskosti, o patnji i samoći