“Prvo mi je umro otac, a ubrzo potom i majka. Dobro, to se događa. Hessenu treba 48 sati za utvrđivanje smrti, dok Židovi dopuštaju samo 24 sata. Raffi tvrdi da u Njemačkoj nije lako živjeti kao Židov. Ja smatram da je u Njemačkoj mnogo teže umrijeti kao Židov. No, misliš li da je normalno to što roditelji desetljećima nisu ništa bacili? Osim toga, otac je imao hrpu ljubavnica, koje mi još uvijek pišu, ja imam polusestru, kojoj nisu sve koze na broju, i najmanje jednog brata, kojeg ne poznajem... “

Adriana Altaras njemačka je glumica i spisateljica rođena u Zagrebu, u židovskoj obitelji kao dijete Jakova Altarasa i Thee Fuhrmann. Nakon smrti oca, a zatim i majke, Adriana se “bacila“ na čišćenje godinama gomilanog, što se nje tiče, smeća, a što se njenih pokojnih roditelja tiče, apsolutno svega bitnoga što su sačuvali od kraja Drugog svjetskog rata.

U intervjuu koji je dala početkom ove godine za emisiju “Damin gambit“ Elizabete Gojan, Altaras kaže: “Našla sam sve što nisam htjela znati. Poslije rata su sve čuvali. Nisu ništa bacili.“

Produkt čišćenja njezina je knjiga “Titove naočale“, tj. kako podnaslov kaže, “Povijest moje naporne obitelji“. Na pitanje Elizabete Gojan, zašto baš naporna obitelj, Altaras je dala toliko iskren i životan odgovor s kojim se malo tko ne bi složio. “Svaka familija je naporna. Oni što kažu da nije, nemaju pravo. Vaša nije naporna?“

Adriana Altaras nadasve je zanimljiv sugovornik s nevjerojatnim smislom za humor. Taj smisao za humor jedna je od najistaknutijih stavki ove knjige. Teško je pisati i progovarati o teškim životnim situacijama, primjerice holokaustu, a pritom ne baciti čitatelja u depresiju. Altaras vas uspijeva nasmijati kad to najmanje očekujete. Autoironija je također moćno oruđe kojim je povijest svoje naporne obitelji pretvorila u prilično nenaporno i zanimljivo štivo.

U borbi sa stvarima svojih roditelja, Adriana između ostalog otkriva da je otac imao ne jednu, već više ljubavnica. “Malo sam znala, ali da je to bio takav supermarket, to nisam znala.“ Elizabeti Gojan otkrila je kako ju je najviše pogodila spoznaja da vjerojatno ima najmanje jednog brata iz očevih izvanbračnih veza.

Značajan dio knjige posvetila je svom ocu, Jakovu, uz kojeg je naslov knjige usko vezan. Koje je značenje Titovih naočala, morat ćete otkriti sami, a odgovor bi vas mogao iznenaditi i u konačnici nasmijati.

Altaras piše o obitelji, životu, nošenju sa smrću roditelja, svojoj vjeri... Spominje i problem oko povrata obiteljske imovine u Zagrebu, koja je imućnoj obitelji njene majke oduzeta početkom Drugog svjetskog rata. Spor oko imovine još traje, a naznake njegova rješavanja možda se naziru s obzirom na nedavni ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Kako bilo, pravna zavrzlama par excellence. Altaras ističe kako uporni problemi oko povrata imovine u biti znače nepriznavanje hrvatske države da su na njenom tlu nekoć postojali oni koji su tu imovinu oduzeli.

Najzanimljivijim i najdojmljivijim dijelom držim onaj u kojem piše o svojim dibucima. Dibuci, pitate se? “Ponosna sam vlasnica više dibuka, nemirnih pokojnika koji mi prave društvo, ali ne tek otkako mi je umro otac, nego oduvijek. Gdje, molim vas, mogu sada naći istjerivača duhova? Iscrpno čitam o pojavnim oblicima različitih dibuka, o njihovoj patnji i nevolji. Ali vrlo malo o nevolji onih u kojima su se tako udobno nastanili. Čini se da im je kod mene vrlo dobro. Traže moju blizinu, najčešće noću kad pokušavam spavati. To nazivam poravnavajućom pravednošću: duše mrtvih koje ne nalaze mir otimaju san dušama živih. Možda je i očeva duša tu negdje, budući da na nebu nema espressa. Kad umrem, postat ću dibuk i osvetit ću se svima s kojima se nisam obračunala za života.“

Epizode iz židovskog načina života osobno su mi najintrigantniji i utoliko najzanimljiviji aspekt ove knjige. Od spomenutih dibuka, do panike oko obrezivanja sinova, strke oko bar micve starijeg sina, tu su kojekakve druge “židovske neuroze“. Upravo u tome leži razlog što se udala za Nijemca, ne-Židova. “Nešto me odvraćalo od toga da volim nekoga tko ima jednak senzibilitet i jednake neuroze kao ja. Nekoga koga više zaokuplja njegova prošlost nego sadašnjost, tko ima obitelj koja se u sve miješa i koja uvijek ima nešto reći.“

Čitajući i slušajući Adrianu Altaras, u oko odmah upada, koliko god to zvučalo kao fraza, njezin nevjerojatan joie de vivre. Nasmiješena, vesela, brzo pričajući prilično dobar hrvatski odaje dojam osobe s kojom biste rado popili kavu i poslušali još koju zgodu iz njene “naporne obitelji“.

Zanimljivo, na pitanje voditeljice zašto joj je važno biti brza, pa čak i u govoru, Altaras jednostavno odgovara: “Ja puno moram živjeti. Puno stvari moram napraviti. I nemam puno vremena. Život je tako kratak!“

Ako tražite kratak odmor od svoje naporne obitelji (nemoguće je da vam katkad nije naporna!), uzmite “Titove naočale“ i od srca se nasmijte “napornosti“ jedne zaista neobične i nadasve zanimljive obitelji, naravno, sa svim njenim dibucima!

Duhovita priča o naočalama, ocu, njegovim ljubavnicama i židovskoj obitelji prepunoj duhova