"Na selu je postojao zabranjeni kamenolom. Bila je tamo i prastara kuća koja je udomila zabranjene osjećaje. Uz to se nalazilo i Imanje Ipês gdje je čovjeka toliko sludjela ljubomora da je počinio zločin. Postojalo je drvo novca koje nikada nije niknulo. Bilo je još toga: devetogodišnje dijete. Napola otvorena vrata. Mučnina, strah. Zreo muškarac. Bijela dojka koju bi se uhvatilo krajičkom oka kroz poluotvorena vrata. Muška ruka preko dojke koja je bila nedokučivo blijeda, gotovo sablasna."

Tako počinje priča o dvije djevojčice, dvije sestre – Clarice i Mariji Inês – koje odrastaju u ruralnom Brazilu. Dijele ih četiri godine, mala razlika u dobi, ali značajna u izboru sudbine. Nepravedno bi bilo reći da je sudbina slomila samo jednu od njih, jer slomljene su obje, no jedna je ipak gore prošla. Jedna će biti "kažnjena" dodirom, druga "darom" pogleda. Gotovo četrdeset godina trajat će njihova agonija; sastajat će se i rastajati, buniti, vrištati, ali najviše – šutjeti. To je naslijeđe majke, žene koja je oprala ruke od svega. Tako biblijski.

Roman mlade brazilske književnice Adriane Lisboe, "Simfonija u bijelom“ (Hena com, 2016.), rijedak je dragulj u svijetu književnosti. Rijedak ponajprije zato što prijevodnom književnošću dominira literatura s engleskoga govornoga područja. Ponekad se u tu anglo-američku dominaciju uspije probiti neko europsko djelo i na trenutak zabljesnuti. "Simfonija u bijelom" doslovce je stigla s druge – i geografske i književne – hemisfere, iz Brazila.

Priča ide ovako. Portugalski pisac José Saramago 1998. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. U želji da proslavi svoj uspjeh, ali još više da slavi književnost, godinu kasnije utemeljio je literarnu nagradu "José Saramago" koja se dodjeljuje svake dvije godine najboljem mladom piscu za djelo napisano na portugalskom jeziku u luzofonskim zemljama (u kojima se govori portugalski). Adriana Lisboa dobila je upravo tu nagradu 2003. godine za "Simfoniju u bijelom", uz Saramagove riječi: "Spisateljica budućnosti... autorica za sad i za sva vremena."

"Simfonija" se bavi teškom temom, perfidnog obiteljskog nasilja – incesta, praktički uvijek obavijenim velom šutnje koji je posljedica i žrtvina srama i srama onih koji su znali, ali su se pravili da nisu vidjeli. Adriana Lisboa u tu napetu, a potisnutu situaciju koja kuha desetljećima ulazi riječima kao nožem i reže na sve strane. Ovakve su teme često sklizak teren za pisca: kako pisati o boli, poniženju, sramu, zlostavljanju, patnji i sramoti, a da se ne koriste sve ove riječi koje sam nabrojala? A te riječi bi svakako trebalo izbjeći jer su toliko već iskorištene da su izgubile emotivni naboj i skliznule do klišeja. Kako, dakle, pisati o tome? Kao Adriana Lisoba. To je drugi razlog zašto je „Simfonija u bijelom“ rijedak književni dragulj.

"Simfonija" razbija sve odrednice koje bi mogla nametnuti tema i forma. Nema patetike, nema odlomaka nad kojima ćete se rasplakati, nema sažaljenja, nema čak niti bazične identifikacije čitatelja s likovima na razini žrtve. Lisboa je čvrsta kao željezo, ali u njezinu pripovijedanju ipak ima dovoljno i kisika i vode da taj teški metal korodira pred valom autentičnih emocija (glas njezine žrtve zvuči kao da joj je stvarna osoba diktirala iskustvo ravno u pero). Niste okrenuli ni dvadeset stranica, a tu se, između korica, već rastače čitav jedan obiteljski život, hrđa iz djetinjstva zahvaća i odrasle osobe, nemoguće je do kraja – čista srca - biti ljubavnica, djevojka, supruga, majka, a na kraju i kći. Šutnja je i zarazna i smrtonosna bolest kad su u pitanju tajne; ništa se ne rješava šutnjom, osim što se taloži kroz generacije i na kraju sigurno nekoga baci na koljena.

Mnogi će stradati zbog te šutnje. Ali i mnoge će od te šutnje spasiti ljubav. To je treći razlog zašto Adriana Lisboa zaslužuje moj duboki naklon: uspjela je doista prikazati kako ljubav djeluje, kad istinske ljubavi ima. Znam, zvuči tako naivno, ali ljubav je jedina koja nas može spasiti kad se događaju gadosti i poništenja.

"Simfonija u bijelom" originalno je naziv nekoliko djela američko-britanskog slikara Jamesa Abbotta McNeilla Whistlera (1834-1903). Na svim tim slikama su djevojke u bijelom, u nevinim haljinama zakopčanima do grla, djevojke toliko čiste da pomalo izgledaju kao svetice i djevice, na lijep, čedan način. Whistler je kao slikar često kombinirao boju i glazbu u naslovima svojih djela. Vjerujem da je Adriani Lisboi to blisko jer je po profesiji primarno bila glazbenica, završila je preddiplomski studij glazbe, a tek potom diplomski studij brazilske književnosti i postdiplomski studij komparativne književnosti.

Potražite tu sliku na internetu. Poslije kad pročitate roman bit će vam sasvim jasno zašto je autorica izabrala naslov slike za naslov svojega romana i zašto djevojka na slici savršeno utjelovljuje Mariju Inês u romanu, i obratno. Lisboa piše onako kako Whistler slika: nanosi sloj po sloj boje, "sjenča" tonove, nema oštrih linija ili kričavih kolorita, ali kad se malo udaljite od slike i pogledate cjelinu... to je to, dobili ste stvarnost. Koja nekim čudom jasno održava i sve ono što ljudi najčešće u stvarnosti skrivaju. To je umijeće, po tome se razaznaje talentirani pisac.

Djevojka na slici u lijevoj ruci drži cvijet. Adriana Lisboa – jer voli svoje junakinje – u roman polaže nit, ljubav. Ta će Arijadnina nit izvući iz Minotaurova labirinta šutnje Clarice i Mariju Inês. Vama ću prepustiti da otkrijete točno kako. Pročitajte ovaj roman, nagradite se.

Dvije sestre, sramota incesta i nit koja ih je spasila