Zadie Smith u svom je zadnjem, četvrtom romanu poput njezine glavne junakinje Natalie Blake: ne samo da je i ona, jednom davno, promijenila ime iz Sadie u Zadie, kao i Keisha koja je postala Natalie, u pokušaju da joj promjena imena donese i promjenu identiteta, nego ne može odlučiti ni kojem svijetu pripada. Je li ona - i Zadie i Natalie - i dalje cura iz sjeverozapadnog Londona, u kojem se sukobljuju tenzije klase, rase i povremenog nasilja, a sve u okruženju socijalnih stanova i siromaštva? Ili je ona danas definitivno uspješna, pa time i odmaknuta od svog nasljeđa, ne toliko određenog porijeklom, koliko geografski?

Ta je dvojba temeljna napuklina romana "London, NW" (VBZ, 2013.), eksperimentalnog pokušaja koji je, nažalost, poginuo odmah u začetku: struja svijesti kojom čitatelji plovi u najnovijem Smithičinom romanu zanimljiva je jedino kod Natalie koja se izdigla iz siromaštva, potvrđujući hipotezu kako između stvarnosti i literature, nažalost, često postoji jasna crta razgraničenja, pa ono što trpimo u realitetu loše podnosimo u fikciji. Kad si gladan, ili napušen, ili naprosto siromašan, u tebi se rijetko rađaju fino elaborirane ili zanimljive misli. Egzistencijalni problemi naprosto pobijaju duhovne visine; siromašan čovjek rijetko razmišlja o smislu života, osim ako mu na pamet na pada bog kao glavni krivac. Slijedom toga, ni forma ne može zamijeniti sadržaj.

"London, NW" labavo je povezan roman koji prati sudbine četvero junaka. Zpočinjemo s Leah, bjelkinjom irskog podrijetla, kojoj je jednom davno život u bazenu spasila tamnoputa Keisha Blake, a taj ih je spas od utapanja povezao kao prijateljice do odrasle dobi. Leah je rijetko privilegirano dijete u Caldwellu, izmišljenom stambenom bloku stvarnog Willesdena: manje zato što je bjelkinja koja živi u pretežito crnačkom getu, više zato što njezini roditelji, primjerice, ipak imaju toliko novca da se presele u novi dom u kojem će imati "nešto što se zove radna soba". Keishina priča je drukčija: ne samo zato što je crnoputa, nego stoga što njezina obitelj doista živi u siromaštvu, ne samo u siromašnom kvartu Londona, pa je njezin upis na fakultet mnogo teži, a proboj u pristojno društvo zahtijeva radikalne rezove (ličnosti).

U odrasloj dobi, njih će dvije zamijeniti uloge: Leah radi kao zaposlenica državne službe i raspoređuje siromašnima novac od lutrije, krajnje je neambiciozna, iako blagoslovljena sretnim brakom s crncem u kojem ima mnogo sjajnog seksa i, srećom po nju, nema djece (iako bi njezin suprug htio da je drugačije). Za Leah, tako, glavni problem postaje pitanje kako održati to stanje vječne mladosti, a koje bi dijete i briga o njemu moglo narušiti, pa se sva previranja u njezinom životu svode na to kako pobaciti, treba li mužu ipak priznati da ne želi djecu i na povremena stanja sitne zavisti Natalie koja se bogato udala, ima dvoje djece i, najvažnije, postala je superuspješna korporativna odvjetnica. Natalie je, međutim, u braku dosadno: željela bi samo raditi i periodički se opuštati neobaveznim seksom u troje, naravno tako da muž ništa ne sazna.

Nasuprot njima stoje Felix i Nathan. Felix ima svoju vlastitu pripovjednu digresiju, uhvaćen u trenutku kad se već skinuo s droge, prestao dilati i dok mašta o tome da se smiri uz novu djevojku. Nathan, u kojeg je Leah bila zaljubljena kao djevojčica, nešto je poput duha, toliko nebitan da se pojavljuje na rubovima tuđih priča. Usprkos muškarcima, "London, NW" pretežno je zapravo roman o Leah i Natalie i njihovom odnosu koji se, kako priča odmiče, sve manje otkriva kao prijateljstvo, a sve više kao - djetinjasto i površno nadmetanje.

Leahina priča struja je svijesti u kojoj je povremeno teško razaznati što misli, čega se sjeća, a što se stvarno događa, ali je uz čvrstu koncentraciju moguće pratiti čak i Smithičine povremene izlete u, nazovimo ih tako, grafizme. Tu se najviše eksperimentira s formom pa je mnogo kurziva, misli zapisanih u obliku pjesama u prozi, misli uobličenih u crteže, započetih, ali nedovršenih rečenica/misli, veduta grada uobličenih u slike od riječi ili naprosto uhvaćenih trenutaka ljepote koji stoje uz misli, iako nisu nužno povezani s "radnjom".

Radnja je zapravo najveći problem jer u romanu "London, NW“ i nema neke posebne priče, pa otud i labava povezanost među likovima. Postoji središnji događaj romana, iako on zapravo ne mijenja ničiji život osim Felixova. Njegova je sekvenca dobro ispričana, ali on, sam po sebi, nije osobito zanimljiv. Tek kod Natalie, dakle na 157. stranici u prijevodu, ulazimo u naraciju. Ona je pak ispričana kroz fragmente, svojevrsne natuknice, no čitatelj se tu ipak uspijeva opustiti jer ima osjećaj da slijedi priču. Roman ima otvoren kraj, u meni je izazvao frustraciju.

Eksperimentalnost romana osobno mi nije bila najveći problem u čitanju. Problema su dva. Najprije, roman govori o luzerima, koji nisu neki osobito zanimljivi ljudi i ne bude u čitatelju neke posebne emocije suosjećanja. To, naravno, uopće ne mora biti krivica njihova luzerstva, koliko je možda odgovornost na autorici jer nas nije znala ili uspjela dovoljno zainteresirati za njihove priče, što me dovodi do toga da je pretpostavka o pisanju Zadie Smith, koju dijele poneki kritičari, možda ipak točna - Smith između sebe i čitatelja često postavlja kineski zid, koji onemogućuje čitatelju emotivni ulazak u roman, pa je ravnodušan na sve ono do čega je Smith stalo.

Drugi je problem što Zadie Smith u svom četvrtom romanu zapravo s najviše emocija piše o junaku koji nije ljudsko biće, nego londonski kvart u kojem je odrasla - sjeverozapadnom Londonu, a tu je ljubav, ili opsesiju, nemoguće osjećati nekome tko tamo nije odrastao ili barem tamo nije često boravio (nikako kao turist). Iako kritičari koji hvale roman, govore o tome kako je Zadie Smith ispisala fantastičan portret urbanog života i urbanih glasova koji se isprepliću u Londonu, ja zbog svog hendikepa odrastanja u običnom i malom Zagrebu, čitam samo socijalnu studiju siromašnog kvarta u kojem žive dileri, kurve, narkomani i izmiješane manjine u socijalnim stanovima, i čije siromaštvo bogatiji i obrazovaniji dio Londona poima kao karakternu manu.

Zadie Smith, pored toga što fragmentarno piše, čini mi se, fragmentarno i misli: te tri i četvrt priče (jer Nathan ne dobiva svoju priču, nego se beskućnički provlači kroz tuđe tri) naprosto se ne uspijevaju razumljivo sliti u jedan narativ. Na nedavnom književnom festivalu u Jaipuru Xiaolu Guo i Jhumpa Lahiri optužile su anglosaksonsku književnost da uništava čitateljske navike: zbog realističkog narativa koji ta književnost preferira čitatelji više nemaju strpljenja za poeziju i alternativne načine pripovijedanja. Anglosaksonski narativ u osnovi je klasično pripovijedanje - ima čvrstu, jasnu, linearnu strukturu pripovijedanja i nalaže neki zaplet koji se do kraja romana mora pretvoriti u zadovoljavajuć, i jasan, rasplet. U svjetlu te rasprave u Jaipuru, i nakon čitanja nove Zadie Smith, sada mi pada na pamet kako čak i u eksperimentu i fragmentarnom pisanju mora postojati neka logika i pisanja i čitanja, s jasnim ključem kako bi čitatelj uspio dešifrirati tekst. Poetičnost i struja svijesti mogu sjajno funkcionirati u piščevoj glavi, ali sve je to uzalud ako čitatelj ne razumije: vidi možda ljepotu pisanja, ali ne razumije suštinu, smisao napisanoga.

U tekstu koji je napisala za londonski Guardian, u kojem objašnjava zašto je napisala "London, NW" i zašto ga je napisala baš tako (tu smo, naravno, već u problemu; kad pisac napiše djelo, a onda ga još poslije mora objašnjavati u dnevnim novinama, jer ga čitatelji teško tumače...), Smith navodi kako joj je uzor u modernizmu Virginia Wolf. Smith je, kaže, htjela kreirati ljude u jeziku. U njihovu subjektivnu jeziku: dakle, u tome kako misle, kako govore, kako se kreću, kako se oblače i, pretpostavljam, kako njihov jezik postojanja obitava pored drugih, jednako tako subjektivnih jezika. Ili, kako bi Leah rekla na početku romana: "Ja sam jedina autorica rječnika koji me definira." Fantastična ideja! Da, nažalost, nema onog prije spomenutog kineskog zida između autorice i čitatelja.

Roman je neposredno inspiriran stvarnim događajem koji jako nalikuje sceni kojom Smith otvara roman: prije osam godina djevojka u nevolji zakucala je na njezin vrata i zamolila je za pomoć. Rekla je da joj treba novac, pa joj ga je Zadie dala. Poslije se ispostavilo da je vjerojatno bila u pitanju prevara. Uslijedila su pitanja. Je li ta nepoznata djevojka doista bila očajna? Je li Smith ispala budala što joj je dala novac? Čak i ako jest tako, nije li djevojka doista bila očajna kad je morala tako nešto učiniti? Epizoda joj se usjekla u pamćenje i nasložila na "probleme" o kojima je Smith već neko vrijeme razmišljala - o klasnim podjelama, očaju i moralu.

Druga inspiracija je bio Shakespeare, njegova drama "Mjera za mjeru", činjenica da ne završe svi sretni i u braku, niti završe ranjeni i mrtvi. Sretni krajevi nikad nisu univerzalni, uvijek netko zaostane, a u Lodonu u kojem je Zadie Smith odrasla, kaže, ta osoba koja zaostane najčešće je mladi crni čovjek.

Kao što sam rekla, posebno frustrirajuć bio mi je kraj - ono što se Zadie Smith čini očitim, nažalost uopće nije očito. Na prvu uopće nije jasno kako je Natalie Blake došla do zaključka do kojeg je na kraju došla, što je u meni stvorilo kipuću iritaciju: nakon gotovo 270 stranica eksperimentalnog romana u kojem ima mnogo podrazumijevanja, nagađanja, dojmova i pretpostavki, ona, dovraga, još očekuje da joj pročitam misli na kraju. Tek vraćanjem na pojedine dijelove romana, uspoređivanjem škrtih opisa vanjštine i brojanja izgovorenih rečenica, došla sam do zaključka da onaj kojeg je Natalie optužila za ubojstvo vjerojatno i jest kriv, ako nikako drugačije, a onda grijehom šutnje, no i dalje mislim da je Natalie Blake teško to mogla znati. Osim ako sve to između nje i prijateljice nije neka bolesna igra, u kojem slučaju sam potpuno promašila poantu romanu.

Osjećaji nakon čitanja, koje sam završila prije par dana, i dalje su mi podijeljeni. S jedne strane, ipak je ovo Zadie Smith, ona ista koja je napisala "Bijele zube", roman prvijenac koji me oduševio prije četrnaest godina (iako ona, iz meni nerazumljivih razloga, sve otkako je objavila taj roman, čini sve da ga umanji i neprestano mu pronalazi nove mane). Dakle, meni je nemoguće prema Zadie Smith ne osjećati poštovanje i divljenje kao jednom od najtalentiranijih spisateljskih glasova današnjice. Talent i umijeće, nesvakidašnja vještina pisanja sigurno su tu: toliko je rečenica i odlomaka u kojima se otkriva njezina karakteristična promišljenost, filozofiranje stvarnosti i nema te pripovjedne strukture ili eksperimenta koji taj talent može umanjiti.

S druge strane, sve je to previše hermetično, i njezini likovi doista žive u getu - i stvarnom, okovanom siromaštvom iz kojeg se tek rijetki izdignu, i emotivnom, za čitatelja nažalost neprobojnim. Sorry, Zadie, čini se da ipak nisam razumjela što je pisac htio reći.

Eksperimentalni roman zanimljive ideje koji je podbacio u izvedbi zbog kineskog zida