Harry Potter i Kamen mudraca
Ekspresni povratak u djetinjstvo jer sova s pismom još nije stigla
Dora Kršul
Naša ocjena:
"Nijedna priča ne živi ako ne postoji netko tko je želi čuti. Priče koje naviše volimo u nama zauvijek žive. Vraćali mu se preko stranica ili preko velikog ekrana, Hogwarts će uvijek biti tu da vam poželi dobrodošlicu kući."
Riječi su ovo spisateljice J. K. Rowling, kojima je, na premijeri zadnjeg filmskog nastavka o "malom čarobnjaku", tješila milijune i milijune vjernih čitatelja i obožavatelja.
S malim vremenskim odmakom od završetka cijele sage, po tko zna koji put opet sam uzela u ruke svoju prvu literarnu ljubav, uz koju sam intenzivno počela čitati. Ekspresni povratak u djetinjstvo bio je, kao uvijek, zagarantiran.
Prvo poglavlje, drugo, treće... Sve mi se čini nekako poznato, pred očima vidim iste slike koje sam stvarala kao djevojčica od 10, 11 godina. Osjećam kao da se nakon dugo vremena vraćam kući. "Hogwarts će uvijek biti tu da vam poželi dobrodošlicu kući." Nije blesava ta J. K., točno je znala što govori.
Letim kroz stranice i jedva čekam da Harry konačno dobije svoje pismo kojim ga pozivaju u Hogwarts, veselim se prvoj pojavi najdražeg Hagrida, zamišljam taj nevjerojatni peron 9¾ i žarko želim okusiti grah Sveokusnjak Bertija Boota u Hogwarts Ekspresu.
Dolazak u Hogwarts, Velika dvorana puni se učenicima, prvašići strepe od toga u koji će ih dom svrstati Razredbeni klobuk. Počinju uvijek zanimljiva predavanja, Snapea svi mrze, a Dumbledorea obožavaju. U gryffindorskoj društvenoj prostoriji uvijek je zanimljivo, prvenstveno zahvaljujući braći blizancima Weasley.
Harry, Ron i Hermiona trojac je pak s kojim bi se svaki čitatelj vjerojatno najradije družio. Beskrajno smiješan i smotani Ron, pametna, "ona koja uvijek sve zna" Hermiona te Harry, koji je na kraju svoje prve školske godine osuđen na susret sa Znaš-već-kime.
"Slobodno ga, Harry, zovi Voldemort. Uvijek sve stvari zovi njihovim pravim imenima. Strah od imena povećava strah od same stvari." Bez ovakvih zrnca mudrosti Albusa Dumbledorea, priča jednostavno nije mogla biti gotova. Dok je Dumbledore učio Harryja, učio je i bezbrojne male (i velike) čitatelje da razlikuju dobro od zla, da prihvaćaju različitosti i vesele im se, da poštuju autoritete i da budu plemeniti.
Kad razmišljam o fenomenu Harryja Pottera, uvijek pomislim kako sam sretna što su mi djetinjstvo obilježile ove "magične" knjige. I ne samo djetinjstvo. Dan-danas postoji zezancija s prijateljima koja uključuje prijetnje jednim Cruciom ili, ne daj Bože, Avadom Kedavrom. Neki dan je prijateljičin dečko stvarno epohalno pogriješio pa smo zaključile kako bi najbolje bilo odgovoriti mu sa "Sectumsempra, dragi".
Nekome se sve to može činiti smiješnim, no ja sam zaista odrastala zajedno s malim junacima J. K. Rowling. Svi smo u nekom od profesora vidjeli opasnog Snapea, uvijek je postojala i draga (ali stroga) Minerva McGonagall. Da ne pričam o metloboju za koji i danas mislim da bi ga bilo "prekul" igrati.
Sretna sam što sam dio generacije kojoj je prestiž bio što prije - pročitati knjigu. (Danas ovo pomalo zvuči kao oksimoron, zar ne?) Dapače, najprije se dokopati friško objavljene nove knjige o Harryju Potteru, pa tek onda saznati što se dalje dogodilo. Nova knjiga uvijek je izlazila pred kraj godine i čitala sam ju za vrijeme božićnih praznika, tako da povezujem Harryja Pottera s božićnim ugođajem i mirisom kiflica. Baš sam obožavala taj osjećaj! I knjiga je, koliko god debela bila, uvijek bila pretanka s obzirom na moju heripoterovsku "glad".
Na kraju svakog svog razglabanja o Harryju Potteru, uvijek (pa evo i sad) tužno zaključujem kako već dulje od 13 godina čekam na svoje pismo iz Hogwartsa. Melodramatično na početku svake akademske (prije i školske) godine mami objavim kako OPET nije došla sova s mojim pismom.
Ali to ne znači da sam prestala vjerovati da će se to dogoditi. Ako jednog dana i prestanem, prestat ću biti dijete, a ta pomisao mi se nekako ne sviđa.
"Priče koje naviše volimo u nama zauvijek žive."
Podijeli na Facebook
