Oni koji znaju za Justina Cronina, znaju i priču. Negdje tamo 2007. godine, nagrađivani, ali ipak slabo poznati američki autor dva romana imao je 400 stranica novoga rukopisa. Ideju za roman "u kojem djevojčica spašava svijet" dala mu je tada desetogodišnji kći Iris. Bila je to ustvari više molba, ali otac ju je ozbiljno shvatio i prionuo poslu. Croninova agentica Ellen Levine nedovršeni je rukopis, koji je od ideje prerastao u plan za postapokaliptičnu vampirsku trilogiju, uspjela prodati nakladničkoj kući Ballantine za 3,75 milijuna dolara. Toliko su koštala prava na objavljivanje u Sjevernoj Americi. To je bilo 11. srpnja 2007. Devet dana kasnije Fox i Ridley Scott kupili su filmska prava na trilogiju za 1,75 milijuna dolara. Drugim riječima, u deset dana srpnja Justin Cronin zaradio je 5,5 milijuna dolara.

Deset godina kasnije, Cronin iza sebe ima dovršenu trilogiju "Prijelaz", ukupno 2000 napisanih stranica. Koliko je teško napisati trilogiju, zapravo bilo kakvu priču koja se sastoji od više nastavaka, vjerojatno najbolje ilustrira slučaj Georgea R. R. Martina i njegova serijala "Pjesma leda i vatre" čiji je prvi nastavak, "Igra prijestolja", objavio 1996. godine. Dosad je uspio napisati pet nastavaka od planiranih sedam. Kad je 2007. godine HBO kupio televizijska prava, Martin je bio uvjeren da će isporučiti šestu, a možda i sedmu knjigu do početka prikazivanja 2011. godine. No već u petoj sezoni serije (2015), koja nosi naziv po prvom nastavku knjiškog serijala, i Martinu i producentima je bilo jasno da ništa od toga, pa im je pisac prepričao neke elemente šeste knjige.

U šestoj sezoni emitiranoj lani producenti su krenuli svojim putem, labavo se oslanjajući na objavljene knjige i ono što im je Martin ispričao o šestom nastavku; u sedmoj sezoni, čije emitiranje počinje ovoga srpnja, "Igra prijestolja" doista će postati - fantastika, jer Martin nije objavio ni šestu knjigu, a producenti već razrađuju ideje iz sedme. Za pisca, to je sigurno nezamisliva frustracija.

Cronin, po priznanju štreber, jer je imao razrađene koncepte drugog i trećeg romana, poglavlje po poglavlje, još dok je pisao prvi dio trilogije, sada opušteno čeka početak televizijske ekranizacije svoje distopije. Fox je naručio već drugu verziju scenarija, a snimanje pilota kreće ovoga ljeta. Svidi li se pilot-epizoda gledateljima, Fox će snimiti i seriju: pred televizijskom kućom je, u svakom slučaju, veliki izazov jer je priča Justina Cronina izuzetno maštovita i složena, a kako znamo od početka serijala - proteže se na više od tisuću godina.

Proteklih godina, zahvaljujući Croninovu hrvatskom nakladniku, Lumenu, trilogija je stekla malen, ali gorljivo odan krug obožavatelja u Hrvatskoj. "Prijelaz" koji se sastoji od tri romana - "Prijelaz" (2011), "Dvanaestorica" (2013) i "Grad zrcala" (2016) - ubraja se u sam vrh američke fantastične književnosti, pri čemu gledamo kontinuitet žanra znanstvene fantastike na "novom kontinentu", ne samo posljednjih nekoliko godina ili desetljeća. To što to mislim ja, naravno, manje je bitno ili potpuno nebitno, ali kad preporuka dolazi od Stephena Kinga, jednog od najboljih živućih američkih pripovjedača, svakako je treba uvažiti, osobito ako ste poklonik žanra.

Croninova trilogija žanrovski se, dakle, ubraja u znanstvenu fantastiku, preciznije distopiju, pri čemu uvelike koketira s hororom. Očekujete li nešto u stilu "Dracule" Brama Stokera, ili njegova antipoda sage "Sumrak", s obzirom da su glavni junaci vampiri, ovo nije literatura za vas. "Prijelaz" nije ni romantični gotički pastiš, ni sladunjava vamiprska sapunica za tinejdžere; zvučat će malo brutalno, ali ovo nije književnost za curice.

No književnost svakako jest, a kvaliteta "Prijelaza" daleko nadmašuje okvire žanrovske literature. Kao što sam rekla na početku, Cronin je bio slabo poznat pisac, ali nagrađivani pisac. Njegov prvi roman "Mary and O'Neil" dobio je PEN/Hemingway Award, Cronin kao autor dobio je cijeli niz drugih nagrada i priznanja za svoje pisanje. Njegova trilogija danas je bestseler, ta ružna riječ koja plaši "ozbiljne" čitatelje; jednoga dana kad sviju nas više ne bude, uvjerena sam da će se čitati "samo" kao klasik SF-a, na način na koji moja generacija danas čita, primjerice, Philipa K. Dicka.

Zvučat će kao da pretjerujem, no podulja digresija u "Gradu zrcala", u kojoj Cronin opisuje godine u kojima je Nulti bio samo Timothy Fanning, student, znanstvenik, a onda i ljubavnik, u naraciji i stilu nimalo ne zaostaje za, primjerice, nekim dijelovima "Stonera". Tih je stotinjak stranica, koje počinju rečenicom "Iza svake velike mržnje leži ljubavna priča", napisano u najboljoj maniri onoga što Amerikanci nazivaju campus novel ili Nijemci Bildungsroman. Mnoge pasaže "Grada zrcala" doista su čista poezija, na čemu trebamo biti zahvalni i Mati Marasu koji je preveo drugi i treći nastavak (prvi je, također izvrsno, prevela Gordana V. Popović).

U hrvatskim književnim krugovima na znanstvenu fantastiku često se gleda s prezirom, uglavnom zato što je odnos prema književnosti ispunjen snobizmom, ali i - zašto ne, recimo i to - mediokritetstvom. Da bi se napisala obujmom velika priča, s mnogo likova i podzapleta, i da ta priča doista funkcionira, potreban je izvanserijski talent. Da bi se napisao obujmom golem znanstveno-fantastičan roman, i da on funkcionira, potrebno je još nešto - potrebne su ideje. Ne male ideje; male ideje neće funkcionirati na puno stranica. Znanstvena fantastika - tužno je, ali je tako - možda je danas jedina preostala vrsta književnosti koja omogućuje piscu da napiše roman ideje, da se uhvati ukoštac s filozofskim mislima, da konstruira svijet ispočetka (a zato se zapravo piše...), a da pritom ne ispadne smiješan.

Ako dosad niste čitali Justina Cronina, nema smisla da prepričavam sadržaj, najviše zato što je to nemoguće a da vam istodobno ne upropastim užitak čitanja. Za one koji su pročitali prvi dio "Prijelaz" i drugi dio "Dvanaestoricu", mislim da će biti dovoljno reći sljedeće: nakon što sam došla do zadnje, 684. stranice "Grada zrcala", poželjela sam krenuti ispočetka i sigurno ću jednom to učiniti, darovati sebi čitanje "Prijelaza" u komadu, jer dugo sam i strpljivo čekala i drugi i treći dio.

"Grad zrcala" perfektan je, elegantno izveden završetak epa o Amy, Djevojci iz Nigdine, koja je živjela tisuću godinu i gotovo zaboravila samu sebe u vrtu kraj mora. "Grad zrcala", kao i prethodni nastavci, jezovit je i napet, toliko da je čitatelja strah proviriti kroz prozor, jer svijet je možda nestao u mraku; dirljivo opisuje tu silu, ljubav, od koje ljudi trepere već tisućama godinama; elegantno perpetuira vječni mit o potrazi za svjetlom i postojanju koje natkriljuje vrijeme, i u tome je poetičan i nježan, autentično skrban za čitatelja.

Ako tražite veliku, kolosalnu priču koju ćete si pokloniti ovoga ljeta, jer ljeti svi imamo vremena za čitanje, upravo ste je našli.

Elegantan i dirljiv svršetak priče o djevojci koja je živjela tisuću godina