Sine, idemo kući
Elegičan, komorni roman o sinu koji grabi posljednje trenutke zajedništva s umirućim ocem
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Svake minute kroz naša pluća prođe oko šest litara kisika, dnevno udahnemo i devet tisuća litara. Otac u novom romanu Ivice Prtenjače, "Sine, idemo kući", troši petnaest litara kisika na sat, a da bi mogao disati, treba mu ili prijenosna boca ili koncentrator kisika. U proteklih godinu i pol, koliko traje epidemija, kisik nikad nije bio važniji: svakakvih smrti se bojimo, no na ljestvici užasa danas daleko prednjači smrt od gušenja, zadnji trenuci na respiratoru. U takvo okruženje Prtenjača je smjestio svoj novi, kratki roman, nagrađen VBZ-ovom nagradom za najbolji roman 2021. Prtnječa je dvostruki laureat VBZ-ova natječaja; istu je nagradu osvojio i prije sedam godina za svoj roman "Brdo".
Vani je, dakle, proljeće, 2020. godine, u sanitetskom vozilu kojim, na početku romana, oca prevoze u Kliniku za plućne bolesti Jordanovac, "sva su godišnja doba". I nijedno. "Sine, idemo kući" elegičan je, komorni roman čiju dinamiku čine svega tri lika: otac, majka i sin. Nikome od njih autor u romanu ne ispisuje ime: takva odluka nije donesena da se naglase stereotipne obiteljske uloge, koliko, rekla bih, da se naglase – veze. Pred ovom obitelji u kojoj su roditelji starci, a sin je duboko zagazio u sredovječnost, sljedeći je izazov: ocu osigurati smrt po njegovoj želji, a on želi umrijeti u svojoj kući. Sva dramska napetost u ovom kratku romanu gradi se oko toga hoće li pripovjedač stići oca izbaviti iz bolnice i prebaciti u kuću na more. Roman je utrka sa smrću, u kojoj ishod uopće nije neizvjestan: ovdje se ne bore za život, nego grabe posljednje komadiće zajedništva. "Pokušavam oteti jednog čovjeka iz bolnice. Oteti ga brzoj smrti i uvesti u još neko vrijeme kakvog-takvog života." Lakše je umrijeti okružen svojima, nego sterilnošću bolničkih zidova. U bolnici se uglavnom umire sam.
Utrka s vremenom ispresijecana je sjećanjima na obiteljske trenutke iz djetinjstva: otac je pekar, majka je radnica u stolariji. Obični su to ljudi, sve važno u vezi njih daje im njihova uloga roditelja, sinu su njih dvoje njegove "dvije okomice". "Sine, idemo kući" malen je roman, fragment zapisan u vremenu kad smo se borili disati, svatko iz svojeg razloga. Njegova najjača karta Prtenjačin je izbrušeni stil pisanja, nabreknut od emocija i sasvim privatnih značenja, poput riječnog toka upregnutog u, recimo, hidroelektranu. Tu je, naravno, i pitanje koje duboko potiskujemo: kad se približi trenutak smrti, možemo li barem izabrati gdje ćemo umrijeti? Gdje nije mjesto, gdje su ljudi.
* Kritika je originalno objavljena u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
