Močvara nije kaljuža. Močvara je prostor svjetla, gdje trava raste iz vode, a voda utječe u nebo. Godine 1952. sedmogodišnjoj je Kyi močvara postala majka. Kya je bila najmlađa od petero djece, ostali su bili mnogo stariji od nje, iako se poslije nije mogla sjetiti njihove točne dobi. Živjeli su s mamom i tatom, stiskali se poput zečeva u kavezu u grubo sagrađenoj kolibi. Ta je koliba stajala iza pojasa sabal palmi koji se prostirao pješčanim ravnicama do nȉske zelenih laguna i još dalje, duž močvare. Kilometri toliko guste visoke trave da je rasla i u slanoj vodi, prekinuti tek drvećem, tako svijenim da je ocrtavalo oblik vjetra. Hrastova šuma nahrupila je s preostalih strana kolibe i zaklonila obližnju lagunu, čija je površina vrvjela tolikim životom da je kipjela. Slani zrak i pjesma galebova dopirali su s mora kroz drveće.
Tako počinje debitanski roman 70-godišnje zoologinje Delije Owens koji je do ožujka ove godine prodan u milijun i pol primjeraka. Obilato samo citirala divan hrvatski prijevod Petre Pugar zato da dobijete jasan dojam ljepote: „Djevojka iz močvare” (Vorto Palabra, 2019.), u originalu „Where the Crawdads Sing”, prije svega je elegična priča o divljini prirode i divljini jedne djevojčice koja je, napuštena od sviju, morala pronaći načine da preživi u močvari Sjeverne Karoline sredinom prošlog stoljeća.
Može li šestogodišnje dijete preživjeti samo nakon što ga najprije napusti majka, potom dvije sestre – Missy i Mandy, a na kraju i dva brata – Murph i Jodie? Svi odlaze iz istog razloga: otac se iz rata vratio s ranom na duši, sramotnom tajnom, pa je sad istjeruje batinajući požrtvovnu suprugu i malodobnu djecu. Kya nema izbora, nitko se nije sjetio nju povesti sa sobom – taj je zaborav najviše boli – pa ostaje s ocem i organizira suživot sistemom trampe: kakav god da otac jest, njezin je otac, jedini čovjek koji joj je ostao, pa će biti tiha, pažljiva, čak i kuhati, iako ne zna kuhati, sve samo da tata ostane. Na kraju će i on otići kad će Kyi biti deset godina, pa će močvara postati i majka i otac, a galebovi braća i sestre – kao u onoj Andersenovoj bajci o divljim labudovima u kojoj Eliza plete košulje od kopriva i uporno šuti, sve što treba, samo da spasi jedanaestero braće. Jedino što se galebovi u ovoj priči nikada neće prometnuti u ljude: ptice ostaju ptice, šutnja šuti, a u ljude se, naučila je Kya, ne smije pouzdati.
Čitatelj se ne pita može li šestogodišnje, pa sedmogodišnje i na kraju desetogodišnje dijete samo preživjeti u divljini; uostalom, svi znamo za feralnu ili divlju djecu koja su odrasla bez kontakta s ljudima ili općenito s društvom – kroz povijest je zabilježeno više od stotinu takvih primjera. Kya nije baš takav slučaj – nije, recimo, poput indijskih djevojčica Kamale i Amale koje je navodno odgojio čopor vukova ili ukrajinske djevojčice Oksane Malaje o kojoj su brinuli psi. Osnovne socijalne vještine ipak je stekla, brat ju je naučio kako se snalaziti u močvari, otac ju je, prije nego što je otišao, naučio pecati.
A za sve ostalo tu je stari crnac Jumpin, vlasnik benzinske crpke za brodice, kojem napušteno dijete prodaje svježe iskopane dagnje, a poslije i dimljenu ribu, i njegova žena Mabel koja se sažali nad djevojčicom mršavom „kono oglodana čačkalica”. Nakon močvare, Mabel će biti najbliže majci što će Kya ikad više iskusiti. Treće ljudsko biće u više od desetak godina samotnog života u močvari bit će Tate, dječak koji se družio s njezinom bratom, dječak bez majke i sestre ali s brižnim ocem, dječak koji će je jednom spasiti iz zapetljanih rukavaca žabokrečine i naučiti je čitati.
Kya je, naime, samo jedan dan provela u školi, kad ju je u Barkley Cove odvukla socijalna služba. No druga su joj se djeca rugala jer nije znala slovkati riječ „pas” pa se Kya u školu više nikad nije vratila. Tate joj je pomogao da pročita svoju prvu rečenicu u životu: “Postoje oni koji mogu živjeti bez divljine, i oni koji ne mogu.” Nakon toga se Kya više nikad neće vratiti u ono vrijeme kad nije znala čitati, iako nju mnogo više zadivljuje to što nije znala da riječi mogu toliko toga čuvati. „Nisam znala da rečenica može biti tako puna.”
Kyino samotno odrastanje čita se bez daha, toliko je napeto, a malo je reći da je priča dirljiva; ne jednom čitač će progutati knedlu pred snažnim slikama koje ispisuje Delia Owens – sila prirode i unutrašnjih sila koje razdiru dijete što se uspavljuje na plaži zamišljajući da su krila i perje majčine ruke i zagrljaji. „...mislila je da neće moći izdržati bol; bojala se da će je i ptice napustiti, kao i svi ostali. No galebovi su ostali čučati oko nje na plaži i posvetili se dotjerivanju ispruženih sivih krila. Stoga je i ona sjela i poželjela ih sve skupiti i ponijeti sa sobom na spavanje na trijemu. Zamislila ih je zbijene na svojem krevetu, pahuljastu gomilu toplih, pernatih tijela zajedno pod plahtama.”
Zaplet i rasplet romana ne vrte se, međutim, oko dječjeg preživljavanja u divljini. U jutro tridesetog listopada 1969. godine – dakle u trenutku kad Kya ima dvadeset tri godine – dvojica dječaka, Benji Mason i Steve Long, obojica desetogodišnjaci, obojica plavokosi, krenuli su se uspinjati vlažnim stepenicama na vatrogasni toranj koji se nalazi nedaleko Barkley Covea. Kad su pogledali dolje, ugledali su tijelo mrtvog Chasea Andrewsa. Otkad je Barkley Cove osnovan 1751. godine, nijedan predstavnik zakona nije po službenoj dužnosti stupio onkraj visoke trave, vodeći se logikom - zašto se uplitati kad štakori ubijaju štakore? Samo što Chase Andrews nije štakor iz močvare, nego pripadnik zlatne mladeži gradića u močvari, a i nije jasno je li pao ili ga je netko gurnuo jer oko njegova tijela nema nikakvih tragova.
Dok čitatelj prati kako Kya gladuje i zarađuje prve penije, kako odrasta i uči čitati, kako otkriva što znači biti žena i kako izgleda ljubavni ples među divljim životinjama, šerif i njegov zamjenik otkrivaju tragove i sužavaju krug oko potencijalnog sumnjivca. U završnici romana, kao u kakvoj odvjetničkoj sapunici, čitač u krešendu dobiva sve odgovore. Onoliko koliko mi se svidio prvi, „močvarni” dio priče – što je otprilike dvije trećine romana, toliko mi se nije svidjela zadnja trećina. Ne mogu vam navesti sve argumente jer bih vam pokvarila čitanje, pa ću napomenuti samo ovo: manjkava je unutarnja motivacija Chasea Andrewsa, nije mu konzistentan karakter, pa nije uvjerljivo to što je učinio, a što ga je u konačnici dovelo da toga da mrtav leži ispod vatrogasnog tornja. Pored toga, tu je i mali i veliki obrat na svršetku romana, koji su poprilično zbrzani i nevješto izvedeni, zbog čega je i moja ocjena „Djevojke iz močvare” nešto niža nego što bi bila da se autorica zadržala samo na priči o divljoj djevojčici ili završetak bolje izvela.
Što se mene tiče, priča je stala u Kyinoj dvadeset prvoj godini, kad je jednog jutra otvorila svoj poštanski sandučić i u njemu pronašla debelu kartonsku omotnicu. Unutra je bio još neobjavljen primjerak knjige „Morske školjke Istočne obale” autorice Catherine Danielle Clark. E, to je priča koju morate otkriti!
Podijeli na Facebook
