Razgovori nasamo
Elegična priča o obitelji, rastanku, odnosima i smrti
Lidija Deduš
Naša ocjena:
"Glavni uzrok smrti je život", izjava je poznatog američkog satiričara Roberta Fulghuma, ali - iako u tekstu koji slijedi o njemu više neće biti ni riječi - dok razmišljam što i kako napisati o zbilja genijalnim "Razgovorima nasamo" Andresa Neumana, baš ta misao nameće se kao krovna u zrelim promišljanjima ovog mladog hispanskog autora.
Andres Neuman nije nepoznato lice na svjetskoj književnoj sceni; iza njega stoji pet romana, šest zbirki poezije i nekolicina zbirki kratkih priča – dakle, riječ je o autoru podebljeg književnog dosjea i, ako je suditi prema ovom (posljednjem) objavljenom naslovu (jedinom dostupnom na domaćem govornom području), pretendentu na osvajanje dugih i mračnih zimskih poslijepodnevnih sati (i čitateljskih srca, umnogome).
Knjigu sam donijela s Beogradskog sajma knjiga, objavljenu u izdanju Booke pod naslovom "Razgovori sa sobom". Budući da isprepliće opise događaja troje protagonista – dječaka Lita, smrtno mu bolesnog oca Maria i Elene, majke na pragu emocionalnog sloma, teško je odrediti mjesto i vrijeme radnje kao što smo to nekada činili u školskim lektirama. Ova priča prepoznaje se u svakom vremenu, nekome bliža, nekome dalja, ovisno o dobi i iskustvu (ili količini malih životnih mudrosti), primjenjiva je na svako mjesto prstom uprto na globus, ali posebice je specifična po ispreplitanju širokog spektra emocija i tužne spoznaje kako nam život ponekad nosi prepreke nad kojima, unatoč dobroj volji i upornosti, nikad nećemo imati kontrolu.
Mario je smrtno bolestan. Ne piše od čega; nije to niti važno. Fizički vidljivo oslabljen, uplašen, prepun želje za životom, posljednji put sjeda u kamion i ispunjava želju svom dječaku: otići na putovanje za kojim dječak čezne već godinama i načiniti sponu sa sinom da ga ovaj, nakon smrti, pamti po dobrome.
Mario i Elena odlučili su nikome ne govoriti o terminalnoj bolesti. Nema potrebe. Jedino važno je posljednje trenutke ispuniti ljepotom, kako bi praznina nakon smrti bila manje bolna. U međuvremenu, svatko od njih, uključujući i desetogodišnjeg Lita, ispisuje vlastite razgovore sa samim sobom, svojevrsne dnevničke memoare, pokušavajući protumačiti svoje osjećaje u odnosu prema onome drugome. Ti će razgovori, nakon Mariove smrti, ostati kao podsjetnik na spoznaju o tome koliko, ustvari, jedno o drugome i trećemu malo znaju. Još manje o sebi samima.
I dok Mario i Lito provode posljednje zajedničke trenutke u kamionu, upoznajući na svom putovanju neke nove likove i projicirajući vlastite živote kroz interakciju s njima, Elena se upušta u strastvenu seksualnu avanturu s Mariovim liječnikom, preispitujući sve ono što je, do tog trenutka, znala o sebi.
Profesorica književnosti utjehu traži u književnim djelima; lomeći se emocionalno između užitka i savjesti ispisuje dnevničke stranice citatima o smrti i odnosima pokušavajući shvatiti o čemu se tu uopće radi i prihvatiti neminovnost bolne spoznaje da ljudi koji umiru nikada zapravo ne odu, nego ostanu u nama kao onaj dio nas koji je ostao živjeti, dok je dio nas koji smo im darovali umro zajedno s njima.
Ali, sve vodi ka gubitku. Za Elenu je to čovjek kojeg je voljela u podjednakoj mjeri kao i gubitak sebe kakvu je dotad poznavala. Za Maria, gubitak nije samo život, već budućnost u kojoj nikada neće vidjeti svog sina koji, kao tinejdžer, na jednom od njihovih zajedničkih proputovanja stoji nalakćen na šank lokala u kojem su odsjeli i pije pivo. Za Lita, gubitak je spoznaja o smrti koja dolijeće u trenutku kad, nakon očeve smrti, pita majku smije li se ići u park loptati, a onda, nakon njenog dopuštenja, ipak ostaje nepomično sjediti s njom u kuhinji.
Cijeli roman nijansiran je ovakvim slikama. Trenucima zamrznutim u vremenu, obojenima spoznajom o nečemu što se neće dogoditi, iako bi, prema pravilima igre, svakako trebalo. Finog stila, umjetnički vješto prenesene emocije, "Razgovori nasamo" je knjiga koja treba biti čitana.
Podijeli na Facebook
