Prije tjedan dana, u javnom komentaru o ratu u Ukrajini, bivši predsjednik Sjedinjenih Država George W. Bush napravio je povijesni gaf. Dok je čitao s papira, na trenutak je podigao pogled, zbunio se i izgovorio važnu istinu: "Odluka jednog čovjeka da pokrene u potpunosti nepravednu i brutalnu invaziju na Irak… hoću reći, Ukrajinu…" Bush se pokušao izvući na svoje godine, "tako je to u sedamdeset petoj", no frojdovska omaška, kako je to komentirao komičar John Fugelsang na Twitteru, pretvorila se u frojdovsko priznanje. Bilo je to priznanje zločina, ako već ne krivnje, piše u svom komentaru na portalu The Wire pjesnik, pisac i politički znanstvenik Manash Firaq Bhattacharjee. Na Twitteru se nakon te omaške, koja je izazvala salve podsmijeha u SAD-u, oglasio još jedan pjesnik i pisac, Iračanin Sinan Antoon: "Frojdovske omaške o prošlim masakrima drugih barbara zabavljaju javnost. Sve je dobro u naseljeničkoj koloniji." Ono što je šala američkoj publici poniženje je ljudima koji su propatili brutalnosti rata. Gaf o ratu nije šala.
Sinan Antoon rodio se u Bagdadu 1967. godine i tamo je živio s ocem Iračaninom i majkom Amerikankom sve do 1991. godine. Bila je to godina prve američke invazije na Irak, Antoon se skrivao u podrumu restorana dok su oko njega padale američke bombe. Nekoliko mjeseci nakon Zaljevskog rata preselio se u New York, maturirao, studirao i doktorirao arapsku literaturu na Sveučilištu Harvard. I danas živi u SAD-u, u međuvremenu je postao pjesnik i prozaik, objavio tri zbirke poezije i napisao četiri romana, od kojih su jedan – upravo "Vodu za mrtve" (Petrine knjige, 2022., prijevod Ivana Šojat) – arapske novine s londonskom adresom Al Hayat proglasile "ultimativnim iračkim romanom". Antoon je roman sam preveo i na engleski jezik, i za njega osvojio nagradu Saif Ghobash Banipal Prize koja se dodjeljuje upravo za prijevode arapske literature na engleski.
Kad su Sjedinjene Države 2003. godine okupirale Irak, Antoon je bio jedan od rijetkih iračkih intelektualaca disidenata koji su potpisali peticiju da se invazija zaustavi. Bilo ih je premalo da bi njihov apel išta značio, no Antoon se, nakon više od deset godina izbivanja, vratio te godine u Irak kako bi snimio dokumentarni film. Boravio je u hotelu, jer su hotelski generatori jamčili struju koja mu je bila potrebna za snimanje filma. Dom više nije imao.
Deset godina nakon tog bolnog saznanja o gubitku doma, Sinan Antoon vratit će se i u rodni grad i u 2003. godinu, kroz roman "Voda za mrtve". Kako pisati o godini i okupaciji koju nije proživio? Mučilo ga je to dugo, kazuje u intervjuu NPR-u, "no ako to uzimamo u obzir, onda tri četvrtine svjetske literature i umjetnosti nikad ne bi postojalo jer ljudi pišu o životima koje nikad nisu proživjeli". Problem je bio i što o Iraku postoje samo američki narativi, uglavnom narativ ratnih veterana koji su tamo ostavili osam godina života. Rijetko, gotovo nikad ne čujemo civilnu stranu, onu na koju su padale bombe i iznad glava im kružili dronovi; u američkom ratu u Iraku poginulo je između 151 tisuće i 1,2 milijuna ljudi, a da Amerika nikad nije našla oružje masovnog uništenja zbog kojeg je okupirala Irak.
Tim ljudima – živima i mrtvima – Antoon je dao glas u svojem romanu "Voda za mrtve", originalno objavljenom 2013. godine. U pitanju je veličanstvena priča, sigurno budući klasik, istodobno dugačka tužbalica u prozi – elegija za Irak – i epitaf gradu i državi koja je nekad bila kolijevka civilizacije.
"Svaki čovjek kušat će smrt", stih je iz Kur'ana i natpis na zidu u bagdadskoj dvorani za pranje koja postoji šest desetljeća i u njoj je radilo nekoliko generacija pripovjedačeve obitelji. Narator je Jawad, najmlađi sin šijitske bagdadske obitelji, perač leševa koji je maštao o karijeri kipara, no od snova je – iako je završio Akademiju likovnih umjetnosti – morao odustati nakon što mu je najprije poginuo stariji brat u bitki za oslobođenje al-Fawa, a onda 2003. godine i ocu otkazalo srce. Nema više tko, osim njega, brinuti o staroj i bolesnoj majci, nikome više ne trebaju ličioci i ličenje, posao kojim se bavio dok je, koncem osamdesetih, Saddam Hussein bio na vrhuncu moći.
U sredini dvorane za pranje pravokutan je stol od alabastera, oko njega se proteže uzak i plitak kanal. U pitanju je svojevrsni odvod popločen keramičkim pločicama u koji se slijeva voda od pranja. Ta voda potom otječe u vrt do zgrade, a ne u kanalizacijski odvod. U vrtu je stablo nara koje je njegov otac silno volio. Desetljećima je to stablo ispijalo vodu smrti; dok je bio malen, proždrljivo je jeo plodove koje je otac ubirao sa stabla i donosio kući. Nije, međutim, taknuo nijedan od njih otkako je shvatio čime se to stablo hrani.
Kao u mitu ili bajci, u romanu "Voda za mrtve" vrijeme zapravo ne postoji, kao ni veo koji svijet mrtvih odvaja od svijeta živih. Sve se događa sada: pripovjedač je čas dječak koji oca ispituje zašto se mrtvi uopće moraju prati, pa mu otac objašnjava da se svaki pokojnik sprema za susret s anđelima, stanovnicima onostranog, kao i s Bogom, te da baš zato mora biti čist i pročišćen; čas je odrastao muškarac razapet čežnjom prema kolegici s fakulteta Rim, studentici teatrologije, i dalje zatravljen prvim susretom u kojem je nalikovala na "poetsko biće"; čas je ovdje, u 2003. godini, četvrtak je, osobito dug i bolan jer je to dan kad al-Fartoussijev kamion-hladnjača dolazi s tjednom žetvom smrti.
Sayyid Jamal al-Fartoussi pokucao mu je na vrata mjesec dana nakon smrti oca. U tom se trenutku već deset godina bavio skupljanjem napuštenih pokojnika, koje njihove obitelji nisu zatražile, a nisu ih ni identificirali. Preuzima ih u bolnicama i mrtvačnicama i brine se da budu dostojno oprani, omotani u pokrov i pokopani. U kamionu, kojim ih dovozi, nalaze se oni odvojeni od svojih obitelji i života, bačeni u rijeku ili na neko od smetlišta bagdadske periferije, ili oni koji su trunuli u mrtvačnici. Lišeni osobnih dokumenata, bez ikakvih službenih papira, većina je ostala anonimna. "Umjesto imena, upisivao sam uzroke smrti: metak u čelo, crveni tragovi gušenja oko vrata, ubodi nožem u leđa, tijelo rasječeno električnom pilom, tijelo bez glave, tijelo razneseno bombom bombaša samoubojice… Svako od tih imena završavalo je duboko u meni, odjekujući bez prestanka. Ništa im neće izbrisati lica, moje sjećanje postalo je album prepun lica mrtvih."
Pranje i omatanje u pokrov traje tri četvrt sata; nakon što bi pokojnika položili u lijes, Jawad i otac otišli bi u vrt i donijeli granu palme datulje koju bi otac prelomio na pola – jednu je polovicu položio uz desnu ruku pokojnika, između ključne kosti i dlana, drugu uz lijevu. Palme datulje pokojnika štite od zagrobnih muka. Ponekad bi umjesto grane palme umetnuo granu žižule ili nara.
Smrt je u očevo doba bila nekako stidljiva i suzdržana, povjerava nam se Jawad, glasom tegobnim od samoće, bremenitim vodom – i onom od mrtvih i onom od neisplakanih suza – dok nas ova sadašnja više ne pušta, opsesivno je zaokupljena nama. Čini mu se da čuje smrt kako mu šapuće: "Uvijek sam ista, nisam se nimalo promijenila. Samo sam dostavljačica zaposlena u Pošti." Ako je smrt, dostavljačica, onda sam ja – nastavlja – sigurno jedan od onih koji njezinim posredstvom dobiva najviše pisama.
Zavidi ocu jer je bio naoružan, čak oklopljen, vjera mu je štitila srce, činila ga neprobojnim poput utvrde na vrhu planine. Jawadovo srce napuštena je kuća razbijenih prozora i izbijenih vrata; u njoj obitavaju duhovi, a vjetar po njoj šeće po svojoj volji. "Smrti nije dovoljno to što me muči dok sam budan, nego me progoni i u snu. Nije li joj dovoljno to što se od jutra do mraka brinem o njezinim bezbrojnim uzvanicima koje joj pripremam za počinak u naručju?"
Kad je Jawad porastao, otac mu je ponovio priču o pranju i susretu s anđelima, pridodavši da ne treba izlagati truljenje tijela pogledima niti dopustiti da se osjeti ikakav neugodan miris; da pokojnika valja prekriti kako se srca živih ne bi skamenila. No pranje i omatanje pokrovom nužni su i dokle god postoji i najmanji komad trupa umrloga koji srce čuva od pogleda. Mnogo se toga u ovom romanu kreće oko srca, simbolički utjelovljenog u plodu nara – kao i šipak, i srce se može rascijepiti, svaki put iznova pasti u ponor bez dna. "Većina je srca bila iscrpljena, ta srca su se sklonila od tijela koja su ih nosila, iza sebe su ostavila špilje gdje snivaju zvijeri."
Za vrijeme američke okupacije, i vjerskih sukoba koji su posljedično eskalirali u Iraku, pokazat će se da je pranje ponekad jedini čin dostojanstva nakon zvjerske smrti. Ono što se u Iraku događalo nije bila jednostavna okupacija, nego uništenje države kojoj je bilo više od osamdeset godina. "Proces je započeo ratom 1991., koji je uništio infrastrukturu, a zatim je uslijedio embargo koji je razorio društveno tkivo, pa tako sad samo vjerske stranke mogu ispuniti prazninu stvorenu okupacijom jer one raspolažu institucijama i diskursom što golica kolektivnu psihu, ali i zato što znaju kako izvući korist iz ovakve situacije." Bagdad, taj prostrani zatvor u kojemu se još moglo slobodno kretati, sveo se na gomilu tamnica nadovezanih jedne na drugu koje čuvaju paravojne postrojbe, jedan tamničar vreba drugoga.
U tom zatvoru mitskih proporcija Jawadu će se dogoditi ljubav. Naučio je biti strpljiv, da joj malo-pomalo klizne u srce, umjesto da ga bezglavo osvaja. Dok voli Rim, još mašta o tome da će postati kipar. Mogao bi biti irački Giacometti; u njegovu mu se univerzumu ljudsko biće doimalo samotno i žalosno; uronjeno u maglu, ono polazi iz nepoznatog i kreće se prema nepoznatom. Skulptura ne teži ovjekovječiti čovjeka, nego sjenu što je on oko sebe baca, prisjeća se Jawad Giacomettijeve izjave. Dok gleda sjenu koju baca povijest, izgleda mu kao sudbina. No on ne vjeruje u sudbinu. Ono što zapravo postoji je povijest: dok zapravo govore o povijesti, ljudi vole posezati za pojmom sudbine. "Ne znam, međutim, ni što je točno povijest. Događaji koji se nižu i koji najčešće rađaju gomile leševa. Prije nekoliko sam dana na televiziji čuo jednog analitičara kako se služi izrazom akumulacija povijesti. Tko uopće odlučuje o tijelu povijesti? Slijedi li povijest neku dobro definiranu logiku? Ili postoje samo akumulacije? Akumulacije leševa, lubanja, razbacanih udova, akumulacija razočaranja i tuga. Moju malenu povijest, koju sam priželjkivao drukčijom, progutala je velika povijest i od nje više ništa ne preostaje."
Marx je rekao da se povijest ponavlja dvaput: jednom u vidu tragedije, drugi put kao farsa. U Jawadovoj verziji povijest postoji samo kao rat koji nikad ne završava: "Mi smo ratove dočekivali onako kako drugi dočekuju savršeno znane goste; pripremaju sve da im boravak bude ugodan." Čak i najstrašniji košmar, govori nam, u sebi nosi nadu da ću se probuditi. "Ne mogu se, međutim, probuditi iz svog budnog stanja, iz ovog vječnog košmara. (…) Anđeo smrti Azrael predan je svome poslu i odrađuje prekovremene sate, kao da želi napredovati i postati bog. Dok hodam ulicom, promatram lica prolaznika i pitam se: tko će od njih sljedeći leći na moj stol da ga operem?"
Podijeli na Facebook
