Počinjem pisati recenziju ove knjige i prvi put susrećem se s problemom da zaista ne znam kako i od čega započeti. Muči me mnoštvo pitanja... Kako napisati dovoljno dobru recenziju za tako prokleto dobru knjigu? Kako se oduprijeti napasti da 99 posto ove recenzije ne budu citirani dijelovi iz knjige? Kako napisati pohvalu ovoj knjizi i njenoj autorici i ne strepiti da ću nakon objave recenzije "pasti u bed" jer ću shvatiti da sam to mogla učiniti još bolje? U startu objavljujem kapitulaciju pred emocijama vezanim za "Glasom protiv topova" i Vukovarom i krećem...

Alenka Mirković svoju "Pandorinu kutiju", kako naziva ovu knjigu, započinje događanjima u Vukovaru i Hrvatskoj 1990. i početkom 1991. godine i vodi nas sve do pada Vukovara u studenom 1991. Kao mlada učiteljica u jednoj vukovarskoj osnovnoj školi, raspad Jugoslavije doživjela je kao situaciju koja neće imati pretjerane veze s njom i gradom u kojem živi. Kako kaže, "život u malim sredinama kakva je bio i Vukovar, podrazumijevao je kako se oluje velikih, povijesnih, sudbonosnih događanja obično dobro ispušu dok ne stignu do njih." Tada nije mogla ni slutiti da će nadolazeća oluja svoje najcrnje zube pokazati upravo u njenom gradu. A o svojoj ulozi u toj oluji vjerojatno nije mogla sanjati ni u svojim najluđim snovima...

Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, situacija se naglo počela zaoštravati. A gdje ju je najbolje "zaoštriti" ako ne na području gdje zajedno, u jednom gradu, žive Hrvati i Srbi. Srpska propaganda počela je pokazivati svu svoju "raskoš" i dojučerašnji prijatelji i susjedi počeli su paziti što pričaju među sobom i pomalo se razdvajati. "Po starom Goebbelsovom receptu, dovoljno puta izgovarana laž postajala je istinom, broj neprijatelja se povećavao geometrijskom progresijom, a Srbi su postajali 'ugroženom' nacijom... Osjećala sam kako, po toj perverznoj logici, i ja počinjem pripadati u grupu neprijatelja."

Po završetku školske godine, u ljeto 1991., nakon strahota u Borovu selu, Alenka traži dodatan izvor zarade i javlja se na oglas Hrvatskog radija Vukovar. "Imala sam želju i potrebu da, barem na neki način, izrazim svoj vlastiti osjećaj bijesa, straha i otpora. Znala sam kako su pred nama teški dani i htjela sam učiniti nešto, bilo što, samo da se ne osjećam ovako beskorisno, da ne osjećam kako netko drugi upravlja mojim životom, da ne moram čekati da bih doznala što mi donosi sljedeći dan..."

Dobiva posao, gdje počinje raditi u društvu Siniše Glavaševića, Josipa Esterajhera, Branimira Polovine, Vesne Vuković... U tom sastavu, počinje se pisati povijest ratnog radijskog izvjestiteljstva Hrvatskog radija Vukovar. U početku je radila na servisnim informacijama, no kako je situacija u gradu postajala sve ozbiljnija, tako je njen posao (i posao njenih kolega) postajao usko vezan za uskoro jedino događanje u Vukovaru - rat. Kreću prve uzbune, prva granatiranja koja nedugo nakon samih početaka postaju vukovarska svakodnevica.

Svjesni činjenice da je radio jedini medij koji njihovim sugrađanima može svakodnevno pružati informacije o stanju na bojišnici u gradu, ekipa s HRV-a počinje živjeti svoj posao. Svakodnevno prikupljaju informacije sa svih ključnih mjesta u gradu: općine, štaba za obranu, bolnice, mnogobrojnih skloništa... Pišu i emitiraju svoja izvješća, podižu moral braniteljima i slušateljima koji mjesec-dva nisu vidjeli danje svjetlo i čiji se život u potpunosti odvijao u podrumima. Moram li spomenuti da su im životi neprestano ugroženi? Prikupljaju informacije za vrijeme granatiranja, jure gradom, riskirajući svoje glave, kako bi u javljanjima mogli dati potpunu sliku ostatku Hrvatske o proteklom danu u Vukovaru.

Ljudima koji su bili apsolutno jedini glas koji se čuo iz Vukovara, dogodilo se da im je Hrvatski radio u Zagrebu počeo "rezati" izvješća. Najčešće bi izostavili onaj dio u kojem se nalazio komentar "na službene stavove ili izjave političkog i vojnog vrhovništva u Zagrebu". Slušajući javljanja Siniše Glavaševića, možete čuti apel: "Nemojte mi to odsjeć..." Naime, novinari Hrvatskog radija Vukovar ponavljali su kako je pomoć gradu, u svakom smislu, neophodna. Kako (obećana) pomoć nije stizala, njihovi apeli i opaske bili su s pravom sve žešći, na što je Zagreb odgovarao žestokim rezanjem vukovarskih izvještaja. Ljudi padaju u nepovratnu apatiju, jasno im je da nikakve pomoći nema niti će je biti, krive hrvatsku državu da ih je zaboravila... U daljnje polemike oko ove teme neću ulaziti, no jedno je jasno - nekome ili nekima nije bilo u interesu da glas Hrvatskog radija Vukovar zagrmi svom snagom. Nekome je smetao glas Alenke Mirković i njenih kolega koji je upozoravao da je pomoć neophodna jer, između ostalog, u gradu su bile i novorođene bebe, djeca, more ranjenika, poginulih. Nevjerojatno, ali istinito...

Ono što me osobno fasciniralo tijekom čitanja knjige, nepojmljiva je hrabrost ovih ljudi. U ovom trenutku, posebno ću se usredotočiti na autoricu ove knjige. Dakle, žena od svojih 27 godina, koja uspijeva nadvladati svoje strahove za neki viši, plemenitiji cilj. U knjizi se u par navrata osvrće na nošenje sa strahom, nadvladavanje tog osjećaja. "Strah je bio normalan, za strah je bilo debelog razloga, bio je posvuda oko nas, samo je valjalo naći način kako da mu ne dopustim da me paralizira."

Kad pokušavam samo zamisliti situacije opisane u knjizi, u startu me već tada paralizira strah. Tako da mi je potpuno neshvatljiva takva hrabrost. Čitajući, osjećala sam enormno divljenje spram tih ljudi te u konačnici, strašnu dozu strahopoštovanja. Strah je, u tim trenutcima bio svakodnevna pojava, a na sve što je svakodnevno, čovjek se kad-tad navikne. "Dok smo te večeri ubijali vrijeme kartama, eksplozije u dvorištu nisu mi se činile toliko strašnima. Razmišljala sam o tome i došla do zaključka kako i strah ima svoje stupnjeve. Čovjek ih, jedan po jedan, polako svladava i to tako da se navikne na jedan, a onda izloži drugom, većem. (...) Dok smo kartali rekla sam Zvezdani: 'Znaš šta ću ti reć? Jest da sam se danas pošteno isprepadala i da sam samo mislila kako će svaka granata pogoditi baš nas. Ali kad smo došli natrag, živi i zdravi...pa, znaš, nikada se nisam osjećala toliko...živom...'"

Druga stvar koja mi je zapela za oko, iz ženske perspektive, bili su higijenski uvjeti, o kojima Alenka također piše. Situacija je to gdje se na vodu gleda kao na suho zlato, gdje ljudi u podrumima improviziraju sanitarne čvorove, gdje nema čistog donjeg rublja... "Naravno da sam smrdjela. Bila sam prljava kao svinja. Bilo mi je teško sjetiti se kada sam se zadnji put okupala, a na sebi sam, već više od mjesec dana nosila istu odjeću. Svako jutro koristila sam deodoran, ali sam znala da on samo može slabašno maskirati vonj koji se oko mene širio. Kosa mi je bila prljava i masna, obrve nisam počupala već tri mjeseca, a noge nisam smjela ni pogledati."

Svima je poznata sudbina grada Vukovara. Alenka Mirković s kolegom Josipom Esterajherom uspjela se kroz kukuruzišta probiti do Vinkovaca. Preživjela je. Stranice na kojima opisuje taj put, muku, užas, strah, meni osobno predstavljaju najstrašniji dio knjige od kojeg se ledi krv u žilama i zastaje dah. Konačno došavši na sigurno, završava knjigu sljedećim riječima: "Bilo je gotovo. Za mene je rat završio i ja sam ga izgubila. Bilo je lijepo zaspati i ne znati više ništa..."

U ovoj strašnoj, istinitoj priči, smatrala sam nevjerojatnim humor koji se provlačio kroz sve njihove ratne dane i koji ih je vjerojatno održavao na životu u situaciji kad "danas jesi, a sutra nisi". Neću ga prepričavati jer smatram da prepričavanjem ne bih postigla ni upola onaj efekt koji te šale ostavljaju u izravnom čitanju knjige.

Također, ne mogu izostaviti koji redak o Siniši Glavaševiću. Alenka Mirković o svom prijatelju i kolegi pisala je na način da ga kroz čitanje, možete doživjeti i kao svoga prijatelja, osobu punu neke neobjašnjive i opipljive pozitivne energije, vedrine, ideja, osobu iz koje je prštao život.

Ovo nije knjiga u kojoj se političkim ili vojnim rječnikom polemizira o Vukovaru. Ovo je knjiga u kojoj je svjedokinja tog vremena opisala ono što je vidjela, ono što je doživjela i način na koji je sve to proživljavala i preživljavala. Napisala je to jednostavno, bolno iskreno, s duhovitim epizodama, i hvala joj na ovoj knjizi.

Tadašnja ekipa Hrvatskog radija Vukovar dio je mozaika heroja Vukovara. Netko se može zapitati zašto jednostavno na vrijeme nisu digli ruke od cijele priče. Jer, ako sve odlazi k vragu, zašto i radio ne bi otišao k vragu? Na kraju krajeva, mogli su o Vukovaru izvještavati iz Vinkovaca, kako su neki novinari radili.

Odgovor je vrlo jednostavan.

Siniša Glavašević napisao je: "Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?"

Emotivna posveta Vukovaru, prijatelju Siniši Glavaševiću i svim hrabrim ljudima koji nisu pobjegli u strah