Sira Quiroga mlada je djevojka vješta sa škarama, koncem, iglom i tkaninama, ali o stvarnome životu - u kojem se malo toga baš može iskrojiti ili, ako se već pokušava krojiti, kod šivanja često ispadne nahero - gotovo da ništa ne zna. Odrasla je samo uz majku, koja više od dvadeset godina uporno i strogo šuti o ocu, u krojačkoj radionici u Madridu koja nije njihova, nego i majka, a kasnije i ona, tamo rade za sitnu nadnicu. To životno neiskustvo, posebice s muškarcima, pokazat će se kao težak balast: iako se Sira treba udati za poštenog mladića koji sanja o poslu u državnoj službi, jedan pisaći stroj - a ne škare ili konac - bit će fatalan po njezinu sudbinu. Sira se, naime, neće udati za Ignacija, nego će joj srce ukrasti vlasnik dućana u kojem se prodaju pisaći strojevi, šarmantni Ramiro Arribas, koji je bio vješt s laskanjem, rukama i poljupcima, ali krajnje nepouzdan kad su u pitanju ljubav i poštenje.

Tako će Sira, kojoj je majka namijenila da postane poštena švelja, umjesto toga postati uzdržavana žena. Srećom, kad su u pitanju lakomisleni šarmeri, žena se gotovo uvijek može pouzdati u jednu stvar koja je, iako tegobna po srce, nužna za opstanak - da će ih ostaviti. Nakon par mjeseci strastvene ljubavi u Madridu i Tangeru, Ramiro će ispariti sa svime što je Siri poklonio netom otkriveni otac, bogati madridski industrijalac koji je u osvit Španjolskog građanskog rata odlučio, mimo znanja svoje službene obitelji, zbrinuti svoju nezakonitu kćer i pokloniti joj novac i nakit. Sira će u Tangeru ostati sama i trudna, daleko od majčina doma i s povećim neplaćenim hotelskim računom, a ispostavit će se da je Ramiro, u njezino ime, sklapao i sumnjive poslove i ostao dužan, pa se Sira ne može vratiti niti u Madrid.

Ne preostaje joj drugo nego pobjeći - u Tetuan, glavni grad Španjolskog protektorata u Africi, no tamo će ju dočekati sumnjičavi policijski komesar Claudio Vázquez. Sažalivši se nad njezinom naivnošću, umjesto da je zatvori, komesar joj nudi nagodbu: osigurat će joj smještaj u pansionu krijumčarke Candelarije, a čim se Sira oporavi, mora naći posao i u roku od godinu dana hotelu u Tangeru vratiti novac koji duguje. Sira zapravo ne zna ništa raditi, ali Candelarija slučajno otkrije da zna šivati i u glavi sastavlja ambiciozan i opasan plan - ako on uspije, njih će dvije imati dovoljno novca da u elitnom dijelu Tetuana otvore krojačku radionicu, a onda je na Siri da svojom vještinom privuče bogate i uvažene klijentice, uglavnom supruge Nijemaca, budućih nacista, koji u španjolskom Maroku kuju zastrašujuću budućnost: pomoći će generalissimu Francu da pobijedi u Španjolskom građanskom ratu, a zauzvrat će on osigurati da Španjolska bude na njemačkoj strani u tinjajućem sukobu s Velikom Britanijom koji će se prometnuti u Drugi svjetski rat.

Neki drugi pisac samo bi od ovoga, što sam prepričala, iskrojio dva ili tri romana. María Dueñas time je popunila tek prvih četrdesetak od ukupno 640 stranica svojeg prvijenca "Vrijeme između krojenja" (Fraktura, 2013.), epske priče koja je prodana u tri milijuna primjeraka, a nije osvojila samo rodnu joj Španjolsku, nego je dosad prevedena i na dvadesetak drugih jezika. Dueñas, koja danas ima 49 godina, nije planirala postati spisateljica. Umjesto toga, doktorirala je englesku filologiju i radi kao profesorica na Sveučilištu u Muriciji, a svoj je prvi roman napisala u "poznoj" dobi, kad je imala 45 godina, i pritom je to izvela tako elegantno i praktički bez greške, kao da nije desetljeća provela pišući znanstvene radove, nego smišljajući zaplete, preokrete i rasplete.

Dueñas je, naime, ne samo samopouzdana, nego i sjajna pripovjedačica i čini se da joj ideja ne može ponestati, pa stoga nije nikakav problem dva sjajna zapleta "žrtvovati" odmah na početku - te su priče toliko tečne i intrigantne, toliko zavodljive, kao da je iz romana protegla nevidljive ruke i uvukla nas unutra, milom ili silom, i učinila zatravljenim sudionicima Sirine priče. Namjerno kažem sudionici, a ne samo čitatelji, jer se "Vrijeme između krojenja", usprkos tome što je u pitanju zastrašujuće debela knjižurina, čita lako i pitko, i svejedno se na kraju čini kao da je bilo premalo.

U godinama koje će doći, Siru će snaći mnoga iskušenja. Zbog toga što je izgubila vjeru u ljubav, pustit će da ode muškarac kojeg bi mogla lako zavoljeti; zbog građanskog rata u domovini, provodit će noći budna, izmučena osjećajem krivice jer ne zna što je s majkom, koja možda gladuje u Madridu, a možda više nije niti živa. Bit će uglavnom sama, posvećena radu da vrati dug, no s vremenom će oko sebe izgraditi mrežu novih prijatelja. Neki od njih bit će tek obični ljudi, o čijim sudbinama, u osvit rata, u ratnom sukobu i poraću, ništa posebno nije zabilježeno, čiju nazočnost nitko nije uočio, i koji nisu bili bitni jer nisu krojili povijest. Takvi su junaci krijumčarka Candelaria ili Sirin ćaknuti susjed Félix, žrtva grandiozne majke od koje mora skrivati svoje "manjinske" seksualne sklonosti. Drugi su bili itekako važni, i stvarni: vojni upravitelj Protektorata Juan Luis Beigbeder y Atienza, potom njegova ljubavnica i engleska dama Rosalinda Powell Fox, Francov šurjak i ljubitelj nacista Ramón Serrano Súñer, engleski obavještajac Alan Hillgarth koji će u Madridu stvoriti špijunsku mrežu…

Ovi potonji realne su povijesne ličnosti, a zbog nekih je autorica uložila silan trud i istraživački napor kako bi rekonstruirala njihove živote, primjerice Beigbederov, i uklopila ih u svoju, u osnovi, izmišljenu priču. Iako su jedni povijesne ličnosti, a drugi tek duhovi na papiru, odsjaji nekih ljudi koji su možda zaista živjeli u Maroku ili Madridu - jedni pored drugih fabularno i karakterno sjajno funkcioniraju, do te mjere da se čitatelj pomalo razočara kad shvati da Google, barem što se povijesti tiče, ne poznaje Siru Quirogu, niti priznaje njezin špijunski doprinos u borbi protiv nacista koji su se nakotili u prijeratnom i ratnom Madridu i Lisabonu.

Osobno, najdraži dio romana mi je onaj u kojem se upoznaju i sprijateljuju Sira i Candelaria, taj komplot siromašnih, izgubljenih žena koje će vlastitom pameću, snagom i odvažnošću prikupiti početni kapital za ono što će postati najblistavija krojačka radionica u Tetuanu. Sjajno je opisano to njihovo žensko prijateljstvo i savezništvo, ta kombinacija tuge i nesreće, a opet borbenosti i duha. Sam završetak romana, iako će zadovoljiti čitatelje, meni je ponešto slabiji, iz dva razloga: najprije, završava previše naglo i odsječeno, nakon što se stotinama stranica gradila napetost, a drugo, tone u sladunjavo, a malo je i na rubu herz-romana. No, opći izvrstan dojam Dueñas opet vraća u epilogu, gdje daje završnu riječ i otkriva nam kako su završile pojedine sudbine njezinih likova, i povijesno stvarnih, i izmišljenih.

Priča, pored toga, ima "otvoren" kraj i daje naslutiti da je tu moguće staviti i točku, ali i napisati nastavak. Iako je Dueñas, nakon "Vremena između krojenja", napisala još jedan hit, "Misión Olvido", u jednom intervjuu kaže da nije isključeno da ipak napiše nastavak svog prvog romana. "Vrijeme između krojenja" je, uostalom, u međuvremenu postala i španjolska TV serija od 11 epizoda, u koprodukciji Antene 3 i Boomerang TV. Prvu epizodu gledalo je čak 5,7 milijuna gledatelja u Španjolskoj, a prema reakcijama, riječ je o najboljem španjolskom TV proizvodu u posljednjih osam godina, zbog čega ga laskavo nazivaju i domaćom inačicom "Downton Abbey".

Popularnost vjerojatno treba zahvaliti i tome što u autoričinoj priči naglasak ipak nije na strahotama Španjolskog građanskog rata (one se tek marginalno spominju), nego na životnim pričama koje su se odvijale na njegovim rubovima i koje su, u ovom romanu, uglavnom blistave i uzbudljive. Sama Sira je kao špijunka čudesno i, mjestimice neuvjerljivo, zaštićena; gotovo da ne upada ni u kakvu opasnost, pa je i to vjerujem, i za čitatelje i za gledatelje, prilično dopadljivo.

Usprkos tim sitnim neuvjerljivostima, María Dueñas sjajno je ispričala priču i po tome nalikuje svom sunarodnjaku Carlosu Ruizu Zafónu, a vjerujem da bi, jednako kao on, i ona mogla prirasti srcu hrvatskih čitatelja!

Epska priča o hrabroj modistici koja je spašavala Španjolsku od rata