″Barrabás je došao u našu kuću morskim putem″, prva je rečenica koju je Isabel Allende napisala u oproštajnom pismu svom djedu na samrti. Nije imala pojma tko je Barrabás niti zašto je došao morskim putem, ali nastavila je manijakalno pisati. Bio je 8. siječnja 1981. godine kada je započela to duhovno pismo. U godinu dana pismo se pretvorilo u ″Kuću duhova″, monumentalnu obiteljsku sagu koja ju je proslavila. Znakovito, Allende svaku novu knjigu započinje 8. siječnja.

Roman prati život obitelji Trueba kroz tri generacije, tj. njihovu ″beskonačnu povijest boli, krvi i ljubavi″. Središnji lik, onaj koji je ujedno izvor sreće i boli, je Esteban Trueba, gordog imena i iste takve naravi, čovjek od principa, definicija konzervativca. U mladosti, sve je podredio stjecanju bogatstva kako bi mogao oženiti Rosu del Valle, djevojku čija je ″krasota plašila″. Nesretnim spletom okolnosti, Rosa umire, a Esteban ostaje sam, ″osujećene žudnje″, sa svojim nezadovoljenim i sirovim porivima.

Rosina smrt obilježila je njegov život, on odlazi na selo, zapušteno imanje svog oca pretvara u velebni posjed Tri Maríje i postaje patrón, gazda čija se riječ poštuje i čije se zapovijedi izvršavaju. Zadovoljavajući svoje neobuzdane porive silovanjem žena s imanja, Esteban je začeo nebrojeno ″kopiladi″, čija prava nije priznavao. Igra sudbine, mnogo godina kasnije, posložila je stvari tako da je njegov unuk ″kopile″, njegovog imena i krvi, uzrokovao neizmjernu bol obitelji Trueba.

Postigavši željeni društveni status, Esteban ženi Rosinu mlađu sestru Claru. ″Clara je prebivala u vlastitu svemiru, zakriljenom od životnih nevolja, gdje se stapahu prozaična istina tvarnog i burna istina snova, i u kojem nisu uvijek vrijedili fizički i logički zakoni.″ Događaje bilježi u ″sveščiće za bilježenje života″ - ne prema kronološkom redu, već prema događajima, rekli bismo tematski. Trenutak u kojem Clara potpuno obara s nogu svojom posebnošću je kada ne dopušta da joj se sinovi zovu po ocu - ″ponavljana imena siju pomutnju u sveščiće za bilježenje života″. Zar nije genijalno jednostavno, simpatično i duhovito istinito objasnila problem istih imena!?

Allende je Clarin lik oblikovala po uzoru na svoju baku, šarmantnu damu koju je malo zanimao materijalni svijet. Većinu vremena provodila je eksperimentirajući s telepatijom i pričajući s dušama mrtvih tijekom svojih seansi. Upravo Clarin lik (a kasnije i lik njene unuke Albe) unosi u ″Kuću duhova″ magijski realizam, najbolje nam poznat po pisanju južnoameričkih pisaca, ponajprije Márqueza.

″Jasnovidna″ Clara činila je dušu obitelji Trueba, Estebanu je rodila kćer Blancu i blizance Jaimea i Nicolása, koji su Estebanu uvijek bili izvor nezadovoljstva i frustracija. Blanca je odmalena voljela dječaka s imanja Pedra Trećeg Garcíju, što je kasnije izraslo u strasnu i, naravno, zabranjenu ljubav okrunjenu djevojčicom Albom. U Estebanovom poimanju svijeta, to je bila najveća moguća sramota, no ipak, unučica Alba, najsličnija baki Clari, uspjela je otopiti Estebanovo tvrdo srce. ″Prenio je na nju svoja najbolja čuvstva.″

Clarina smrt nagoviješta mračnije razdoblje u obitelji. Esteban se počinje baviti politikom, postaje senatorom Konzervativne stranke, u vječnom strahu od komunista, marksista, boljševika...

Godinama kasnije, već kao starac, Esteban je uspješan političar, no staromodan u skladu sa svojim političkim opredjeljenjem, bez prihvaćanja neizbježnih promjena. ″Nijedan ga obrat u njegovu dugom životu nije pripravio za suočenje s revolucijom što je dozrijevala u zemlji, njemu pred nosom, uzbunjući sve žive.″ Na demokratskim predsjedničkim izborima pobijedili su socijalisti. Ta pobjeda, odnosno Estebanov poraz, uzrokuje cijeli niz tragičnih događaja koji vode do potresne kulminacije ″Kuće duhova″ – vojnog udara, strahovlade i najmračnijih trenutaka u obitelji Trueba.

Čitajući ovaj doista sjajan roman, lako ćete osjetiti potpunu isprepletenost života Isabel Allende sa ″životom″ ove knjige. Maestralno uklopljeni dijelovi njenog života, ovaj roman čine posebnim.

Toliko topline u odnosu djeda i bake s unukom, Allende je mogla prenijeti jedino srcem i sjećanjem na vlastito iskustvo. Osebujni, ponekad čudni i smiješni likovi također nisu plod njene mašte, jer ″sa rođacima čudnim poput mojih, nema potrebe za izmišljanjem ičega. Oni sami pružaju sav materijal za magični realizam″.

Ono što nikako nije mogla izmisliti i što je sama proživjela, politička je pozadina romana. Naime, Allende je nećakinja pokojnog čileanskog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea, svrgnutog s vlasti i ubijenog u brutalnom vojnom udaru 1973. Vlast je prigrabila vojna hunta pod vodstvom generala Augusta Pinocheta. U prvim godinama vladavine, hunta je provodila strahovladu i pogotovo teror nad političkim neistomišljenicima.

Allende je nakon par godina života u takvom okruženju s obitelji otišla u egzil u Venezuelu. Uvjerena je kako ne bi postala pisac da nije bila prisiljena ostaviti sve iza sebe i krenuti ispočetka. Danas živi u Kaliforniji s mišlju da ″ne pripada nigdje″. Svoje korijene pronalazi u svom sjećanju.

Sama kaže kako više ne može pratiti liniju između stvarnosti i fantazije: ″Pisci su poput dobrih lopova. Uzmu nešto što je stvarno...i uz pomoć magičnog trika oni to pretvore u nešto potpuno svježe. To je najbolji dio pisanja: pronalaženje skrivenih blaga, davanje iskrica već dosadnim događajima, osnaživanje umornih duša maštom, kreiranje neke vrste istine s mnogo laži.″ Piše isključivo na španjolskom jer su se ″sve fundamentalne stvari u njenom životu dogodile na španjolskom – od grđenja djece, kukanja, do vođenja ljubavi″.

Prilično je teško sažeti roman od petstotinjak stranica, no čitat ćete ga trčeći kroz listove. Jednom kad krenete, nezaboravni likovi neće vam dati mira dok ne saznate sve što je Allende napisala u vjerojatno najduljem ″oproštajnom pismu″ na svijetu. I doista, knjiga poput ove se ne zaboravlja. Emocija koju Allende uspješno prenosi, vrlo je intenzivna i ponekad sam samoj sebi bila smiješna kad bih shvatila da se mrštim na knjigu, umirem od smijeha ili je pak čitam ne okrećući leđa vratima jer me strah. I sad nek' netko kaže da filmovi bolje dočaravaju i prizivaju emocije!

Inače, ″Kuća duhova″ i romani ″Kći sreće″ i ″Portret u sepiji″ mogu se tumačiti kao trilogija, no možete ih čitati i neovisno jedan o drugome.

Po romanu je 1993. snimljen istoimeni film s Jeremyjem Ironsom, Meryl Streep, Glenn Close, Winonom Ryder i Antoniom Banderasom. Bez većih zamjerki filmu (osim preskakanja jedne generacije Truebinih), ipak ogromnu prednost dajem knjizi. U svakom slučaju, moja preporuka je pročitati knjigu pa eventualno pogledati film. Knjiga vas neće opteretiti teškim stilom pisanja, no ako ste malo senzibilniji čitatelj ili čitateljica, mislim da ćete imati sličan ″problem″ kao ja – čitanje uz smijeh, suze, suosjećanje ili strah od vlastitih ulaznih vrata.

Nikako si nemojte dopustiti ne pročitati ″Kuću duhova″, roman ″načinjen od tkanine života″.

Epski roman o jednoj obitelji koji je počeo kao oproštajno pismo djedu na samrti