Jednom davno, ljudi nisu mogli birati za koga će se udati ili koga će oženiti. Umjesto njih, to su činili njihovi roditelji. Brak je bio više spona među obiteljima nego među individuama. Grčka kultura ujedinjavala je seks i brak, ali je romantična ljubav bila rezervirana za odnose muškaraca i mladića. U dvorskoj ljubavi iz 12. stoljeća, ljubavi je bilo, ali je formalno bila odijeljena od braka. U 19. stoljeću brak se počeo, barem idejno, zasnivati na romantičnim idealima, ali je seks bio isključen iz toga. Ukratko, niti jedno tradicionalno društvo nije uzimalo u obzir osjećaj individualne spontane ljubavi kao važeće baze za dugotrajan odnos između dvoje ljudi. Tek se nedavno pojavilo vjerovanje da ljubav, seks i brak moraju biti usmjereni na jednu osobu. Mi smo prvi koji pokušavamo ujediniti romantičnu ljubav, seksualnu strast i monogamnu bračnu obvezu u samo jedan sporazum.

Što nam je ta sloboda donijela?

Konkretno, u Hrvatskoj je u godinu dana broj brakova porastao za jedan posto, a broj razvoda, istodobno, za pet posto. Statistike govore da otprilike svaki četvrti brak završi razvodom, a ne onom “voljeli su se dok ih smrt nije rastavila”. Individualna sloboda izbora dovela je i do toga, ako je vjerovati istraživanjima, da zaljubljenost traje 5 minuta, a ljubav najviše četiri godine. Više nitko ne zna kako je do toga došlo, no mnogi su uvjereni kako je sedma godina braka krizna. Nedavna studija je pak pokazala da ako parovi i uspiju preživjeti tu sedmu godinu, njih će se više od polovice razvesti nakon 12. godine braka. Oni koji pak prežive i dvanaestu, kriznu godinu, u braku najčešće ostaju samo zbog moralnih, društvenih ili ekonomskih razloga. Dakle, vraćaju se, mogli bismo reći ironično, tradicionalnim vrijednostima.

Ukratko, čini se da su brak i ljubav osuđeni na propast i prije nego smo zapravo uspjeli okusiti tu novootkrivenu slobodu biranja. Ako se okrenete oko sebe i dobro zagledate u te parove i brakove, sve će naoko potvrđivati tu tezu. Znate li ijedan doista sretan par?

Argentinski psihoterapeut Jorge Bucay, hrvatskoj publici poznat po knjizi “Ispričat ću ti priču”, odvažno se otisnuo u to minsko polje suvremenih odnosa u svojoj novoj knjizi “Voljeti se otvorenih očiju” (Fraktura, 2010.). Priča počinje bezazleno: marketinški stručnjak Roberto dobije e-mail namijenjen nekom Fredyju i obriše ga bez razmišljanja. Međutim, mailovi i dalje stižu, a znatiželjni Roberto počinje ih čitati. Šalje ih psihoterapeutkinja Laura koja zajedno s Fredyjem piše knjigu o ljubavnim odnosima. Nakon prvih desetak stranica, u kojima Laura svojim mailovima pokriva opća mjesta ljubavne filozofije, i Roberto i čitatelj naći će se uhvaćeni u seriju eseja koji propitkuju pravu prirodu zaljubljenosti i ljubavi, otkrivaju ranjenu djecu u nama koja uporno opstruiraju naše intimne odnose, razotkrivaju životne iluzije, rastvaraju naše identitete/uloge i poučavaju nas tko mi uistinu jesmo i kakva stvarna ljubav jest. “Voljeti se otvorenih očiju” počinje kao knjiga koja govori o ljubavi kao odnosu dvoje ljudi, a onda strelovito skreće u bit stvari, u istinu koja je mnogima bolna dok ne otvore oči i shvate da je jedina po kojoj bismo zapravo trebali živjeti – voljeti drugoga nije moguće ako prije toga ne zavolimo sebe.

Ako ste se ikad pitali što nam se zapravo događa kad se zaljubimo, dobit ćete odgovor. “Kad se čovjek zaljubi, zapravo ne vidi drugoga u njegovoj ukupnosti, nego taj drugi djeluje kao platno na koje zaljubljeni projicira svoje idealizirane aspekte“, odgovara Bucay. Ako ste se pitali zašto zaljubljenost traje pet minuta, a ljubav traje... pa, doista može trajati dugo, pa čak i zauvijek, Bucay i na to daje odgovor: „Zaljubljenost nije osjećaj koji dijelimo jer još ne postoji netko s kime bismo ga dijelili. (...) Ljubav je, naprotiv, promišljen i skupocjen proizvod.“ A ako se pitate zašto je ljubav trajala samo godinu, dvije, tri, četiri..., odgovor je prilično otriježnjujuć: „Razmišljanje da će nas ljubav spasiti, da će riješiti sve naše probleme i osigurati nam neprestano stanje sreće ili sigurnosti, samo nas drži u fantazijama i iluzijama i oslabljuje pravu snagu ljubavi, a to je snaga transformacije.“

Usprkos tematici, ovo nije knjiga samo za one koji su u paru. Zapravo, bilo bi poštenije reći, ovo je knjiga za sve one koji su spremni za razmišljanje (i postojanje) izvan para – bez obzira jesu li „upareni“ ili nisu. Dapače, ova će knjiga onima koji, iz raznih razloga, nisu uspjeli ostvariti taj „imperativ para“ – koji, osobito ženama, nameće stav da nisu cjelovite, da nisu uspješne ako nemaju nekoga – doći kao istinska utjeha. Moj prijatelj Bruno zna reći kako se ponekad čini da svi oni koji su sami žele nekoga naći, a svi koji su u vezi žele iz nje izaći. Ova knjiga to potvrđuje. Doista, svi smo mi u potrazi. Ono što često ne znamo jest da ne tražimo tog nekog drugog, nego samoga sebe, a „drugi“ često dobro dođe kao dežurni krivac kad ne uspijevamo u toj potrazi za samim sobom. Upravo je zato, vjerujem, Bucay ispisao jedno poglavlje, jedan Laurin mail, koji se meni ubraja među najbolje misli ikad zapisane. Bucay u njemu govori o našim identitetima kao sredstvu pronalaženja pravoga Ja. Objašnjava kako svoje identitete – a možemo ih nazvati i ulogama (muža, žene, brata, sestre, djeteta, roditelja...) - kreiramo upravo zato što želimo biti voljeni. Prvi smo konstruirali da bi nas voljeli roditelji. Stvorili smo ga tako da smo sebe oblikovali po njihovim željama, po onome za što su nas hvalili, a prikrivali smo i suzbijali ono što im se nije sviđalo (iako je za nas bilo sasvim dobro). Potom stižu prve, i druge, i treće ljubavi, a s njima i novi identiteti. Rijetko tko od nas je uspio stvoriti identitet koji bi se trebao svidjeti biću s kojim ćemo ostati do kraja života. Nama samima.

Na to naše godinama konstruirano Ja vremenom se više-manje ugodno naviknemo. „Navikli smo na njega: ne znamo kako je to prepustiti se nesputan vlastitim identitetom“, objašnjava Bucay. Bojimo se, i veoma je teško zaći na mračna mjesta našega bića – ona mjesta koja smo šutnuli nogom kako bismo se svidjeli onima čiju smo ljubav priželjkivali - i napustiti svoj stari i dobro poznati identitet. Što je rekao dalje, neću vam otkriti. Pročitajte knjigu, vrijedi.

Još par misli prije kraja. Ako je cjelokupna potraga za ljubavlju zapravo potraga za samim sobom, čemu onda uopće parovi, čemu brak, čemu veze? Bucay odgovara citirajući svoje prethodnike, psihoterapeute: „Nikad kao dosad bliski odnosi nisu nas poticali da se suočimo sa samima sobom i s drugima s toliko iskrenosti i svjesnosti. U prošlosti, onaj tko je htio istraživati najdublje misterije života zatvarao se u samostane ili vodio isposnički život. U današnje doba, bliski su odnosi postali, za mnoge od nas, nova nepokorena zemlja koja nas dovodi licem u lice s našim bogovima i demonima.” Okej, drugi su tu zapravo zato da bi nam bili zrcala? Ne. Ili, barem ne samo zato. Drugi su tu da bismo iskusili ljubav na N-tu potenciju. O tome ne mogu pisati, barem ne iz iskustva u paru. Ali znam jedan par koji je istinski sretan i koji mi dopušta da njihovoj ljubavi svjedočim kao njihov prijatelj (pa bih o ljubavi na N-tu potenciju možda ipak mogla govoriti).

O zaljubljenosti i ljubavi ispričano je mnogo legendi, a premalo stvarnih priča. Zato je ova knjiga dragocjena. Jorge Bucay i njegova knjiga “Voljeti se otvorenih očiju” za generacije 21. stoljeća imat će, nadam se, jednako značenje kakvo je za generacije druge polovice 20. stoljeća imala knjiga “Umijeće ljubavi” napisana 1956. Erich Fromm dobio je dostojnog nasljednika.