Žena kojoj je preminuo suprug je udovica, muškarac je udovac, dijete koje je ostalo bez roditelja nazivamo siročetom. Nema naziva za roditelja koji je izgubio dijete. Topografija tuge u kroničnom je nedostatku riječi; kad smrt uzima, doslovce otima komade tijela, mjesta na kojem su živjeli naši mrtvi. Nema veće ili manje tuge, ali ima neizrecivih, koje se odupiru prirodnom poretku stvari – djeca ne bi trebala umirati prije svojih roditelja.
Nema naziva ni kad izgubite sestru ili brata, prijatelja, ljubavnika, životinju – sve nas se, u tim trenucima, trpa pod siromaštvo pojma "ožalošćeni". No postoji riječ za oca, glazbenika, koji je izgubio dva sina – zove se Nick Cave. U ljeto 2015. godine poginuo mu je sin Arthur, petnaestogodišnjak. Nakon što je uzeo LSD, pao je s litice u Istočnom Susexu. Prošloga svibnja Nick Cave izgubio je najstarije dijete – u Australiji mu je umro trideset jednogodišnji Jethro. Dogodilo se to u trenutku kad su Cave i novinar Seán O'Hagan dovršavali knjigu "Vjera, nada i krvoproliće" (Planetopija, 2022., prijevod Jasna Mati), pokušaj da se okrutnosti topografije tuge pridodaju riječi.
U prvim, mučnim tjednima prvog lockdowna u Ujedinjenom Kraljevstvu u ožujku 2020. godine Nick Cave i novinar The Guardiana Seán O'Hagan redovito su razgovarali telefonom. Poznaju se više od trideset godina. U jednom od tih razgovora O'Hagan je predložio Caveu da naprave knjigu u obliku niza intervjua. Na to ga je potaknuo časopis Paris Review koji je pod palicom svog prvog urednika Georgea Plimptona uzdigao iscrpni književni intervju na razinu umjetnosti. Klasični intervjui Paris Reviewa često su bili otvoreno osobni, ali i informativni. I tako su jedne srijede ujutro u kolovozu 2020. godine Cave i O'Hagan započeli snimati razgovore, a taj je ritual s prekidima trajao do sljedećeg ljeta.
Sumnjam da je O'Hagan slutio što će dobiti kad je predložio da zajedno napišu knjigu. Računao je, kako piše u pogovoru, da je Cave ona vrsta tekstopisca – kantautora – koji može "izdržati" formu dugačkog intervjua. Više od dvadeset albuma u karijeri, preko dvjesto pedeset napisanih pjesama, uostalom višedesetljetna borba s ovisnošću o heroinu jamčili su da će biti materijala za razgovor. No Seán O'Hagan je izgubio brata, što je Cave znao, a glazbenik je izgubio sina, što su znali svi, a kad se spoje dva gubitka i dvije tuge usred pandemije – koja je pokazala da postoje i gore stvari od smrti: samotna smrt i samotni pogreb u metalnom lijesu – onda dobijete iskren razgovor. Zapravo, evanđelje.
Pretpostavit ću da ste dosad u životu već iskusili gubitak. To možda nije nužno bila smrt, ali bila je neka vrsta katastrofe. "Viđamo to svakodnevno", govori u knjizi Nick Cave, "raspad braka ili neki potez koji ostavi tragične posljedice na život, ili neki zdravstveni problem, ili izdaja, ili javno sramoćenje, ili raskid kad jedna strana ostane bez djeteta, bilo što." Vama, dakle, koji ste doživjeli neki vid gubitka, "Vjera, nada i krvoproliće" bit će poput ruke što se proteže preko crne jame i možda vas – ako gubitak još traje – zadrži da ne padnete. Cave pjeva glasom koji ćete prepoznati; još važnije – nudi ljekovite trave, zašiva rane, izgovara molitve i baca čini protiv kletvi. Bol zbog gubitka je pakao, stoga se prihvaćaju sve medicine, sve čarobne inkantacije, Božja pomoć čak i ako ste ateist.
Vi koji još niste doživjeli gubitak, sačuvajte podsjetnik na Caveovu knjigu. Trebat će vam.
Hodanje kroz tugu često je nalik hodu kroz šumu napučenu simbolima. Gusta je to šuma, puna opasnosti; udarci – često u obliku sjećanja – dolaze nenajavljeni i pomno odmjerene snage, kao da ih sami sebi serviramo. Nekad upravo to i činimo, jer smrt zatvara vrata i spušta veo: ne mogu se povući izgovorene riječi, nemaju se kome uputiti nove.
"Arthur je umro i sve se promijenilo. Taj osjećaj sloma, razrušenog života, sve je prožeo", Cave na početku tek lagano odškrine vrata. Nešto kasnije: "Sjećam se kako sam jednom ležao budan pokraj Susie (Caveova supruga, op. a.) i imao osjećaj da mi tuga tutnji tijelom uz buku koja se mogla čuti, a očaj izbija kroz vrhove prstiju. Sjećam se da sam u tom očaju posegnuo za Susieinom rukom i osjetio udar istog snažnog elektriciteta u njoj. Vrlo tjelesan doživljaj. O toj fizičkoj boli se, koliko vidim, ne govori često. Skloni smo tugovanje percipirati kao emocionalno stanje, ali ono je isto tako svirep i destabilizirajući napad na tijelo. Toliko svirep da misliš da ti je kraj."
Seán O'Hagan u jednom trenutku spominje vlastito iskustvo tugovanja za bratom, devastirajući osjećaj rastresenosti. Cave odgovara: "Ali kad si spomenuo taj osjećaj neprestane rastresenosti, pomislio sam na one beskonačne dijaloge koji su mi tutnjali u glavi nakon Arthurove smrti. Nije to bilo poput onog normalnog čavrljanja u glavi. Kao da sam razgovarao s vlastitim umirućim bićem – ili sa samom smrću. I u to vrijeme mi je ideja da svi umiremo postala tako jebeno opipljiva da se prenijela na sve ostalo. Svi su mi izgledali kao da će taj čas umrijeti. A kod Susie je taj osjećaj bio ekstreman. Ustvari, ona je stalno mislila da će svi umrijeti – i to ubrzo. Nije to bilo samo ono da ćemo svi na koncu umrijeti, nego da će svi koje smo poznavali umrijeti, ono, sutra. Imala je te apsolutne, egzistencijalne slobodne padove povezane s time da je život svih ljudi u strašnoj opasnosti. To je bilo da ti se srce slomi."
I na kraju detaljno, opisujući trenutak nakon što je primio vijest telefonom o Arthurovoj pogibiji. Sjeća se samo da je sjedio na stubištu iza kuće, daleko od svih, pušio i osjećao kako mu tijelo strahovito drhti, kao da će mu neka nepoznata sila izletjeti kroz vrhove prstiju.
"Imao sam osjećaj da ću fizički prsnuti, da ću, učinim li ijedan nagli pokret, doslovce eksplodirati koliko sam bio obuzet očajem. A onda sam sjeo pokraj kreveta, na kojem je Susie potpuno nepomično ležala u mraku, poput kamena, zatvorenih očiju, a ja joj govorim 'Tu sam, dušo, tu sam', ali nisam, uopće nisam tamo, razbacan sam na sve strane u milijun jebenih komadića."
Cave, naoko paradoksalno, odlazi na posao. Treba dovršiti album "Skeleton Tree", koji je objavljen u rujnu 2016. godine, no mnogo više od toga treba mu bilo kakva struktura, nešto za što će se pridržati. I Cave i njegova supruga Susie užasnuti su tim albumom, jer im se odjednom čini da svi tekstovi pjesama, napisani prije njegove pogibije, prorokuju Arthurovu smrt. Nekoliko puta u razgovoru s O'Haganom govori da ne zna kako su on i supruga preživjeli taj gubitak, no utočište nalazi u vjeri, u tome što, kako postaje stariji, "shvaćam da je već samo traganje možda religiozno iskustvo – želja za vjerovanjem i čežnja za značenjem, kretanje prema neizrecivom".
Religija je, za njega, duhovnost sa strogošću, i da, uvjeren je, zahtijeva od nas nešto. "Za mene, to uključuje izvjesno hrvanje s idejom vjere – onom brazgotinom sumnje koja se proteže kroz najvjerodostojnije religije. Ta borba s idejom božanskog u srži je moje kreativnosti. (…) Tradicionalist sam, ako ti je ta riječ draža. Zapravo me ne zanimaju posebno ezoterične ideje duhovnosti. Privlači me ono što bi mnogi ljudi nazvali tradicionalnim kršćanskim idejama. Posebno me opčinjava Biblija i naročito život Krista."
Drugo što ga, uvjetno rečeno, tješi jest – prizivanje mrtvih. Album "Ghosteen", nastao u višegodišnjem periodu intenzivnog tugovanja, pretvara se u dugotrajnu molitvu i, neočekivano, mjesto na kojem Arthur obitava nakon smrti. "Za mene je taj album postao jedan zamišljeni svijet u kojem bi mogao biti Arthur. I ne mislim čak metaforički, mislim to sasvim doslovno. To nije neka ideja koju sam već artikulirao, ja ga osjećam kako luta tim pjesmama."
"Ghosteen" Nicku Caveu donosi začudan kreativni zaokret, osjećaju to i njegovi slušatelji – brojni će i sami u "Ghosteenu" pronaći utjehu u vlastitim procesima tugovanja. "To je sigurno album koji se čini kao da potječe odnekuda izvan mene i izražava nešto neizrecivo. Ne znam kako to dobro objasniti, Seán, osim možda je Bog sama trauma", govori u knjizi. Bog je trauma? "Možda se tuga može shvatiti kao neka vrsta egzaltiranog stanja u kojem je osoba koja tuguje najbliže samoj biti što će ikada biti. Zato što u tuzi duboko spoznaješ ideju ljudske smrtnosti. Obuzima te najgora tjeskoba i doživljavaš vrhunac svoje boli – doveden si do krajnje granice patnje. Kako ja to vidim, to stanje patnje ima jedan preobražujući aspekt. Ono mijenja našu bit ili je iznova oblikuje. Taj proces je užasan, no s vremenom se vratiš u svijet s nekom vrstom spoznaje koja ima neke veze s našom ranjivošću kao sudionika u ovoj ljudskoj drami. (…) Čini mi se da u tom mračnom stanju, kao da je ideja Boga prisutnija ili možda bitna. Zapravo se čini kao da su tuga i Bog nekako isprepleteni. Kao da se u tuzi približavaš velu koji odvaja ovaj svijet od onog drugog. Dopuštam si da vjerujem u takve stvari jer je za mene dobro da u njih vjerujem."
Tuga, pojašnjava Cave, može imati korektivni učinak. Postavlja pred nas zahtjeve. Traži od nas da budemo empatični, da imamo razumijevanja, da opraštamo unatoč vlastitoj patnji. Ili da se pitamo, što je svrha svega toga? Što je svrha ičega od toga? Ponekad mu se čini, nastavlja, da su traumatični doživljaji, te oštre, užasne slike koje u nama žive i nasrću na nas usred noći, možda jedina autentična sjećanja koja imamo. Sjećanja koja su toliko razorna da se nisu dala prilagoditi. Ostatak naših sjećanja je tek pregršt izmišljotina koje postoje da bi našem životu dale neki oblik.
"Nakon smrti moga sina postao sam osoba. Ne napola osoba, već kompletna osoba. Došao sam do točke kad sam shvatio da moram pronaći način kako dalje, ili ću propasti. To je bila prekretnica, ali je trebalo vremena da je dosegnem. Ili propadneš, ili te to promijeni, ili još gore, postaneš neka sićušna ljuštura koja se obavija oko nečije odsutnosti. Ponekad se ožalošćena osoba zgrči oko svoga gubitka; okošta se i nemoguće je probiti taj oklop, a neki pak drugi krenu drugim putom, otvore se i rašire. No evo što želim reći: to će se u nekom trenutku dogoditi svakome – demontaža vlastitog, poznatog nam bića. To možda neće nužno biti smrt, ali bit će neki vid katastrofe. (…) I to te ljude potpuno raznese u milijun krhotina i čini se da nema povratka. Gotovo je. Ali s vremenom se saberu, dio po dio. A kad se to dogodi, često postanu drugačiji ljudi, kompletniji, ostvareniji, jasniji. Mislim da se život svodi na to – umrijeti na neki način i ponovno se roditi. To se ponekad dogodi i više puta, to naše komplicirano preslagivanje."
Kako bi se natjerao da tuguje u javnosti, morao je, kaže, pronaći način da artikulira to što se dogodilo. U pronalaženju riječi pronašao je izlaz. "Jezik je vrlo oskudan kada je riječ o tugovanju. Kao društvo u tome nismo vješti jer je o tome preteško govoriti i, što je još važnije, preteško je o tome slušati. Mnogi ljudi jednostavno ušute, zarobljeni u vlastite tajne misli, zarobljeni u svome umu, a jedino društvo čine im njihovi mrtvi."
U rujnu 2018. godine, tri godine nakon Arthurove smrti, Nick Cave pokreće jedinstven projekt, Red Hand Files: poziva svoje fanove da mu pišu i postave bilo koje pitanje, a on će im iskreno odgovoriti. Na dan, i dan-danas, dobiva između pedeset i stotinu pisama, a jedna od obaveza koju ima prema tom projektu je da pročita svako pismo i posluša što mu svaka ta osoba pokušava reći. Nitko osim njega nema pristup tim pitanjima. Navika otvaranja laptopa i čitanja pisama za njega je neka vrsta molitve. Imao je potrebu, kao i neki od ljudi koji mu pišu pisma, pronaći način da priča o svojoj tragediji i verbalizira vlastitu bol. Smatrao je da to neće spasiti samo njega, nego da će pomoći i drugima. Zdušno se držao te ideje, što je značilo da nije namjeravao izbjegavati pričati o Arthuru jer je to teška tema, ili da se brinuo hoće li to ljudima biti neugodno, ili da će to biti loše za njegovu karijeru, ili da neće biti u stanju pronaći prave riječi.
"Vjeru, nadu i krvoproliće" čitala sam sporo, mnoge sam večeri provela uz Nicka Cavea. Papirnata knjiga nije interaktivna, ali Cave ju je učinio takvom za mene: slušala bih pjesme s "Ghosteena" i odjednom ih čula u sasvim novom ključu, guglala ljude koje je izgubio tijekom pandemije, čitala pisma na Red Hand Files i Caveove odgovore, i sasvim ljudski pokušala doznati kako je danas, nakon što je izgubio i drugog sina, jer vijest o Jethrovoj smrti stiže u trenutku kad O'Hagan piše pogovor. Tako sam naišla i na intervju koji s Nickom Caveom prije svega dva tjedna za The New Yorker vodila Amanda Petrusich. Odmah na početku, Cave objašnjava zašto o Jethru ne govori kao što (i dalje) govori o Arthuru – za šutnju ga je zamolila Jethrova majka Beau Lazenby i Cave tu molbu poštuje. Intervju je dirljiv jer je novinarki nedavno umro suprug: ona je sada na istom mjestu na kojem je Cave bio 2015. godine i ponovno 2022. godine. Čitatelj svjedoči, u nedostatku bolje riječi, alkemiji. Sjetila sam se Jungovih riječi: kad se dvije osobe sretnu, to je nalik kontaktu dviju kemijskih supstanci – ima li ikakve reakcije, obje će se (osobe) promijeniti.
"Vjera, nada i krvoproliće", bez ikakva cinizma, evanđelje je po Nicku Caveu, ali mnogo više svjedočanstvo kako nas naša ljudskost i ranjivost – meke točke naših bića koje najviše bole – na kraju mogu spasiti.
Podijeli na Facebook
